Plodovi gnjeva

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svestrani britanski pisac, kompozitor i prevoditelj Anthony Burgess ostao je upamćen po svom distopijskom romanu "Paklena naranča", prema kojemu je čuveni Stanley Kubrick 1971. godine snimio istoimeni film. Radnja Burgessova romana odvija se u futurističkom Londonu u kojemu bande mladih delikvenata, bez ikakvog povoda, provode brutalno nasilje nad stanovništvom.

Film je odmah po prikazivanju izazvao burne reakcije. Čak je u vezi s njim skovan izraz "ultranasilje". U kinima u bivšoj Jugoslaviji nikada nije ni prikazan, upravo zbog brutalnih scena nasilja, dok je u Velikoj Britaniji, odmah nakon premijere, bio povučen iz distribucije, što je izričito tražio sam redatelj zbog medijske hajke koja je pokrenuta na film.

Postapokaliptično društvo

Nasilje je glavna odlika fikcijskih postapokaliptičnih i distopijskih društava. Treba se samo prisjetiti nekih filmova čija se radnja odvija u nekom postapokaliptičnom okruženju, poput franšize o Mad Maxu. Bosna i Hercegovina se iz godine u godinu sve više pretvara u jedno propalo, postapokaliptično društvo, dok je posljednji tjedan doslovce podsjećala na London iz Burgessova romana.

U petak, 13. siječnja, pojavio se na društvenim mrežama snimak skrnavljenja džamije koja se nalazi u centru Bijeljine. Na snimci se vidi osoba koja urinira po zidovima džamije, dok je druga snima upućujući pritom pogrde na račun muslimana.

Isti taj dan na Ilidži, gdje se održavao međunarodni turnir na kojem su nastupali mladi nogometaši, zamaskirani lokalni huligani napali su grupu roditelja nogometaša beogradske FK Zvezdare, kojom prilikom je jedan od roditelja uboden nožem.

U drugom, odvojenom incidentu, također u sklopu turnira na Ilidži, grupa mladih nogometaša iz Splita, da bi, valjda, pokazali domaćinima da ni oni nisu "mačji kašalj", skandirala je "Ubij, ubij Srbina!", poznati slogan s hrvatskih nogometnih stadiona, preko kojega se u Hrvatskoj dosada šutke prelazilo. Mladi nogometaši iz Splita vjerojatno su mislili da slična "pravila" vrijede svugdje, pa i na Ilidži: šta zna dijete šta je Schengen. Splitska ekipa je odmah nakon incidenta izbačena s turnira uz trajnu zabranu nastupanja na njemu.

Izgrednici iz većinskih jednonacionalnih sredina

Što je zajedničko u sva tri ova slučaja? Pa to da se radi o izgrednicima iz većinskih jednonacionalnih sredina koji su druge i drugačije dosada vidjeli jedino na televiziji, i da su o njima slušali isključivo u negativnom kontekstu. Pravi krivci za sva tri ova slučaja sjede u televizijskim studijima odakle šire govor mržnje, izvršavajući na taj način želje svojih političkih mentora, čije izjave povodom ovih slučajeva treba uzimati s rezervom, kao čin prvorazrednog licemjerja.    

"Bez ikakve zle namjere kažem da je poražavajuće i tragično da djeca skandiraju 'Ubij Srbina!', i isto bi bilo tragično da se iz dječjih usta čuje i da treba ubiti Bošnjaka, Hrvata ili bilo koga drugog", kazala je predsjedateljica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović. Željka Cvijanović je apsolutno u pravu, osim što je zaboravila napomenuti da se zidovi bogomolja ne smiju pretvarati u javne zahode, bez obzira radi li se o džamijama, crkvama ili sinagogama.

Ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić nazvao je incident na Ilidži izravnom posljedicom "stvaranja atmosfere mržnje prema Srbima u BiH". Da je ostao samo na ove prve tri riječi, "stvaranje atmosfere mržnje", Dačić bi na sažet i jednostavan način opisao sva tri navedena slučaja.

Pismeni sastav

Što reći na naslovnice srpskih tabloida o incidentu na Ilidži:  "Horor; napad u Sarajevu posledica antisrpske kampanje", "Linčovali srpsku decu", "Fašisti love Srbe, a Evropa ćuti i gleda" , "Uz povike 'ubij Srbina' na Ilidži noževima napali Beograđane", "Napad na Srbe gdje god da žive".... Ovo se može opisati jedino kao "stvaranje atmosfere mržnje". Za razliku od njih, beogradski dnevni list Danas je na svojoj naslovnici istaknuo naslov "Ko je decu naučio da viču 'ubij Srbina'?", i time, čini mi se, pogodio bit problema.

Oglasila se na svom Twitter profilu i sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić: "Upravo se nalazim sa gostima koji su napadnuti na Ilidži. Osuđujem nasilje i sigurna sam da će napadači odgovarati za učinjeno. Sarajevo je otvoren grad. Uvijek protiv nepravde i nasilja, bez obzira odakle dolazi." Iz ove poruke ostaje nejasno što se to dogodilo na Ilidži. Jesu li pingvini napali Eskime ili je se dogodilo obratno? Zar gradonačelnica jednog "otvorenog grada" ne može, barem iz domaćinskog osjećaja odgovornosti, navesti da su napadnuti "gosti iz Srbije"?

U svojoj reakciji na isti događaj, Edin Forto, premijer Sarajevske županije, otišao je koračić dalje od gradonačelnice Karić, te stidljivo spomenuo napad na "goste iz Beograda": "Očekujem skoro privođenje napadača na goste iz Beograda. Sarajevo je otvoren grad. Tako će i ostati."

I jedna i druga reakcija imaju identičnu konstrukciju: "Sarajevo je otvoren grad." Da se radi o osnovnoškolskom pismenom sastavu, jer ova konstrukcija kao da je izvučena iz kakvog osnovnoškolskog uratka, netko bi od ovo dvoje, premijer Forto ili gradonačelnica Karić, dobio jedinicu, ovisno tko je od koga prepisivao.

Otvoreni grad

Što očekivati u budućnosti nakon ovakvih eskapističkih izjava sarajevskih zvaničnika, garniranih praznim frazama o "otvorenom gradu"? Što se moglo očekivati nakon iracionalnih izjava Milorada Dodika povodom spornog Dana državnosti Republike Srpske? Pa to da će neko iz istih stopa otići do najbliže džamije i zapišati je.

Najjasniju i najtočniju osudu incidenta dao je Vojin Mijatović, potpredsjednik SDP-a: "Pozivam 'velike' političke patriote iz Bosne i Hercegovine i Srbije ako imaju obraza da se ne oglašavaju, jer ovo je posljedica vaše 'patriotske' politike više od dvije decenije. Ovo sve je posljedica vaših nacionalnih interesa, vaših ratnih pokliča i zastava, posljedica vaših ličnih interesa koje krijete iza nacionalizma i fašizma. Nisu kriva djeca, nego vaše bolesne politike i roditelji koji glasaju za vas. Ćutite večeras ako malo obraza imate, a neka institucije rade svoj posao i rasvijetle ovaj događaj."

Međutim, Mijatović je, usprkos tome što je detektirao stvarni uzrok i pozadinu ovih incidenata, zaboravio spomenuti jednu "sitnicu": to da je i on dio tog političkog polusvijeta koji je najodgovorniji za situaciju u današnjoj Bosni i Hercegovini. Što se promijenilo u glavi Vojina Mijatovića da se usudio progovorit na ovakav način? Pa samo jedna mala sitnica, to što sada govori iz perspektive izbornog pobjednika, preuranjeno ili ne, što je u ovom trenutku manje važno, ali je dobar pokazatelj političkog licemjerja kakvo trenutno vlada u Bosni i Hercegovini, ali i šire.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.