Teške boje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Treba li nama gay parada? Ne treba, mi imamo određenu tradiciju nonšalantnosti prema različitostima koji smo oduvijek gajili. Istina, imamo milion viceva o homoseksualcima. Imamo i o nacijama, čini li nas to nacionalšovinistima?! Imamo i o crncima, čini li nas to rasistima?! Imamo i o međugorskoj Gospi. Čini li nas to ateistima?!

Ne treba nama gay parada jer mi mrzimo LGBTQ zajednicu, nama treba parada jer smo povodljivi i čim nas je značajno više, počinjemo prosipati silu nad slabijim i nezaštićenim. Evo ću samo odabrati neka imena koja nas podsjećaju kakvi smo kada smo nadmoćni: Potočari, Heliodrom, Muzej Bitke na Neretvi. Nije nama problem sresti dvoje ili troje crnaca, nije nam problem vidjeti skupinu turista Azijata, ali dođu li u većem broju, kao posljednjih mjeseci, ne gine im Miral. Praktično za tren ponovimo Potočare, Heliodrom i Jablanicu.

Slabi smo na povodljivost mase, zato se ljudi drukčijih pogleda na seksualnost i život trebaju pred nama udruživati i paradirati. Da bismo se naučili strpljenju.

Vidi ti glave!

Koliko mi doista ne trpimo različitosti? Primjerice, osobno ne volim voditi računa o kosi. Pustim je prirodnu, da raste i okreće se kud joj je volja. Rekli biste, kakve veze ima tvoja frizura. Ali ja svakodnevno dobijem komentar o svojoj lošoj ili pogrešnoj frizuri.

Vozim karavana, dizela, jer me je masa natjerala da se odreknem sportskih kola. I nema dana da ne požalim zbog te odluke, jednostavno je, sportska kola su skuplja za održavanje, ali ja ionako rijetko vozim, češće sam pješice ili na biciklu ili u sredstvima javnog prijevoza. A sportska kola i nisu zapravo pravljena da se voze svakog dana. A karavani dizeli su za obiteljskog čovjeka koji svakoga dana negdje neki klinac vozi.

Ne koristim Windows na kompjuteru. Niti imam Samsung ili Apple ili Huawei u  džepu. Ne nosim više od 20 maraka u džepu. Ne razlikujem kafiće po imenima. Ne pijem na zabavama. Ne volim meso. Ne pušim. Pijem mnogo kave. Pijem i mnogo vode. I svakodnevno sam izložen pritiscima okoline, kako, pobogu, pogrešno živim. Jer nisam normalan. Jer sam lud. Jer sam paranoičan.

U očima prosječnog Bosanca i Hercegovca ja sam queer, ali ne na seksualan način. Zapravo, queer sam i na seksualan način, jer imam prokleti strah od dodira, hafefobiju.

Zapravo, iskreno, ni po čemu se ne razlikujem od bilo koga od vas. Osim po tvrdoglavosti. To mi je mana na koju sam ponosan, masa me ne može razuvjeriti od vlastitih principa. Osim oko toga prokletog dizela karavana. Nitko nije savršen. 

Crno bijelo u bojama

Kada su parade bilo koga u pitanju, zašto tolika drama oko parade ponosa, čak tolika drama oko mise na Bleiburgu. Dvoje nema nikakvu međusobnu poveznicu, očiglednu, barem. Za tren ćemo riješiti dilemu.

Ono što je zajedničko za ova oba pitanja jest neadekvatnost zakonskih rješenja. Posljednjih godina sasvim se regularno u Bosni i Hercegovini obilježavaju dani spomena na bitku na Galipolju/Çanakkale. Zanimljiv je određeni blagonakloni pogled na ono što ova bitka predstavlja, riječ je ipak o obilježavanju tragične bitke za Tursku u Prvom svjetskom ratu. Bitka je to koja nije imala stvarnog pobjednika, ali su Turci zadržali Australce dovoljno dugo da im ogade rat. I uskoro, ponajviše zbog ove bitke, opao je interes za nastavkom rata u Europi. Upravo ona je dovela do kraja sukoba, ako ćemo biti brutalno iskreni. Ali Turci su zapravo bili na pogrešnoj strani u ovom ratu. To jest, ako pogrešna strana uopće postoji u nekom ratu.

Drugi svjetski rat i priča se ponavlja s Bleiburgom. Također su ovi s pogrešne strane, Hrvati ovoga puta, stradali. Isto kao za Turke, ne vidim ništa pogrešno u prisjećanju na žrtve. Sporno je ono što vihor povijesnih sjećanja povuče za sobom. Ako misliš da prisjećanje na Galipolje izaziva balinluk u domaćem društvu, a ne vidiš da sjećanje na Bleiburg izaziva ustašluk u domaćem društvu, ili obratno, ne kažem da si glup, samo da nisi dovoljno sazreo da razlikuješ sudionika od nalogodavca. Ne razlikuješ kamen od šodera.

Zakon je meni zakon

Zakoni tu mogu značajno unaprijediti stvari. Zakon koji bi recimo, predviđao strogu represiju nacionalšovinizma u bilo kojem obliku, neonacizma, ustašluka, balinluka, slobodno dopuni niz. E, ali, zakon bi jasno definirao i druge opčinjenosti, npr. nacizmom. Netko možda ima sklonost prema povijesti, logično da će možda imati brdo memorabilija iz nekog područja povijesti. Pobogu, u muzeju na Humcu čuva se privjesak s vragom urezanim, jer šta je drugo rogati lik s kozjim nogama?! Bog Silvan iz pretkršćanskog razdoblja, neznalico!

I koja je veza s LGBTQ zajednicom. Zakon. Niti jedni niti drugi ne bi imali razloga paradirati uokolo nezadovoljni da imaju adekvatna zakonska rješenja. Zamisli dakle situaciju da jedan neskriveni ustaša umre. Zakon je taj koji regulira da se ustaška mitologija ne smije veličati na njegovom nadgrobnom spomeniku, ali zakon je taj koji regulira da mu djeca naslijede imetak. Djeca, koja uopće ne moraju biti ustaše, niti imati bilo kakvih poveznica s nacionalšovinizmom, rasizmom... Nema ti ništa sporno u tome, jel da?!

E pa sad, kod LGBTQ zajednice nije tako. Zamisliš dvije žene, zaljubljene, žive skupa čitav život, mnogo stvari zajednički zarade, kupe. Jedna se razboli i na prečac umre, bez testamenta. I ovoj drugoj obitelj preminule oduzme sve što su zajednički gradile, stan, auto, kerove joj uzmu. A zašto, jer su se stvari vodile pred zakonom na onoj koja je umrla. A zakon nije propisao takav oblik ljubavi, bračne zajednice. Nije fer prema tim ljudima.

Dakle, crna i zastava duginih boja nisu ni po čemu slične, ali zakon je poveznica koja nas sve stavlja u istu ravan. I ljudi radi zakona paradiraju. Neki paradiraju zato što ih zakon još ne poznaje, neki paradiraju jer ih zakon još nije pozatvarao. U svakom slučaju, držite se svojih uvjerenja koliko hoćete i ne petljajte se u tuđa uvjerenja. Čak i ako je u pitanju dizel karavan.