Tiha okupacija: Ispisnica za Borisa D.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Kao glavna i odgovorna urednica, naravno, da sam stajala iza svih njegovih tekstova što se u proteklih sedam i više godina moglo i vidjeti i pročitati, no odbila sam objaviti kolumnu koja je - po mom uredničkom sudu - bila ne naročito uspješna satira, čiji glavni likovi nisu bili živući političari već Poslanik Muhammed. Duboko vjerujem u novinarske slobode, ali mislim da imamo i odgovornost i obavezu da poštujemo pravo svakog čovjeka da vjeruje i da svoju vjeru iskazuje u skladu sa njezinim običajima. Nemam uopće dilema: ramazan nije mjesec za viceve o Poslaniku“, rekla je za portal „Media Daily“ Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica „Oslobođenja“, komentirajući cenzuriranje najboljeg kolumniste tog dnevnog lista, Borisa Dežulovića, te posljedični raskid saradnje.

„Koliko krhka uvjerenja jednog muslimana moraju biti da se osjeća ugroženim zbog glupe karikature u tjednom satiričnom časopisu?“, pitao je u knjizi „Islam i modernost: neka bogohulna razmišljanja“, slovenski filozof Slavoj Žižek. Prevedeno na jedan od službenih jezika u Bosni i Hercegovini, to pitanje glasi: „Koliko krhka uvjerenja jednog muslimana moraju biti da se osjeća ugroženim zbog vica u jednom dnevnom listu i u satiričnom tekstu?“. I to lošeg vica i neuspjele satire, kako je to već pojasnila glavna urednica nakon što je - da ponovimo, ima razloga - kazala kako „ramazan nije mjesec za viceve o Poslaniku“.

Svako kome je Vildana Selimbegović zazvučala kao da se javlja iz redakcije Saff-a ili kao penzionisani reis Mustafa efendija Cerić, očito pamti početak ovoga vijeka i jedan od najboljih plakata za Internacionalni teatarski festival MESS – onaj na kojem su bila dva gola torza, muško i žensko. Ono muško bi, je li, nekako i prošlo u konzervativnom, mačističkom društvu, ali je žensko izazvalo uzbunu: em golo, em u ramazanu! Mjesecu koji, osim što nije za viceve o Poslaniku, nije ni za sise.

Sarajevo su ozbiljnim gradom činili i čine ljudi poput Dine Mustafića, režisera i tadašnjeg direktora MESS-a koji je na zahtjeve da prvo ukloni, pa onda i promijeni plakat, odmahnuo rukom i nije pomakao onom stvari. Ramazan je, naime, bio za one koji do njega drže, za sve ostale bio je, kao i svake godine kada je MESS, oktobar.

„Jedan je Dino Mustafić“, kazao je, ma koliko zvučalo nevjerovatno, Alija Izetbegović, odgovarajući došupnicima koji su ga pitali zašto SDA jednostavno i brzo ne smijeni tog sekularistu i ljevičara. Ispostavilo se, nije puno prošlo, da je Dino fakat jedan, a Dini sličnih zabrinjavajuće malo.

Miro Purivatra, vlasnik i direktor Sarajevo film festivala, prvo je pomakao datum održavanja tog događaja za samo dva dana. Ona dva u kojima su se projekcije preklapale sa  ramazanom. Njegovi neslužbeni advokati sa prijestolničke javne scene opravdavali su odluku time što veliki broj zaposlenih na SFF-u posti, pa eto, ne treba ih patiti da rade gladni i žedni.

SFF je, sve dok nije počeo kružiti po kalendaru kao glupost u prirodi, bio krajem augusta i tako godinama, tačnije sve dok august nije postao ramazan. E onda je Purivatra sa gostima na engleskom čavrljao u julu.

U međuvremenu je, negdje između onih golih grudi i fleksibilnog početka Sarajevo film festivala, septembar bio ramazan i u njemu je te 2008. godine otvoren, pa ubrzo i na silu zatvoren prvi i jedini Queer Sarajevo festival.

Oni što, poput Vildane Selimbegović, samo poštuju „pravo svakog čovjeka da vjeruje i da svoju vjeru iskazuje u skladu sa njezinim običajima“, zgražali su se nad tim što je nekome palo na pamet da organizira LGBT skup u ramazanu. Drugi, zapravo pošteniji, lijepo, su jasno, glasno, svojim riječima – kasnije su prešli i na djela – objasnili da vrijeme za pedere i lezbijke ne postoji, a da je ramazan samo razlog više da se primjeni argument sile.

Tarik Haverić, najliberalniji bosanskohercegovački intelektualaca i autor briljantne knjige „Kritika bosanskog uma“ – čije je dijelove, što bi bilo samo smiješno da nije pomalo cinično, objavljivalo upravo „Oslobođenje“ – opisane je događaje, kao i niz drugih procesa, nazvao tihom okupacijom javnog prostora; procesom desekularizacije društva koji, očito, traje i u kojem, naravno, nema posljednjeg ustupka religijskom Super Egu. Svako uzmicanje tek je motiv za još jedan zahtjev.

Odlazak Borisa Dežulovića iz „Oslobođenja“ neće, naravno, značiti i njegov kraj – „Oslobođenja“, da ne bude zabune - ali hoće jedne ere u kojoj je najstariji bh. dnevni list važio za glasilo nekog boljeg Sarajeva, onoga u kojem su, uz ostalo, dobri autori objavljivali dobre tekstove bez obzira na vjerski kalendar, u kojem su festivalski direktori više držali do estetskih kriterija, nego do suda Rijaseta, zbog kojeg se predstave Olivera Frljića nisu morale igrati pod policijskom zaštitom, a urednici i urednice znali da to što jedne godine „ramazan nije mjesec za viceve o Poslaniku“, znači da već iduće neće biti niti jednog mjeseca u kojem će se taj vic moći objaviti. Osim, a i to možda, ako ga Bakir Izetbegović ne ispriča Recepu Tayipu Erdoganu u Zetri i do suza ne nasmije vlasnika „Oslobođenja“ Muju Selimovića.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.