Tišina: Radosti nepredvidljive prošlosti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Predsjednik Republike Srbije, Aleksandar Vučić, nije kreten, iako ima takvih prijedloga. Njegova je, kažu, bila ideja iznesena na mostarskom sastanku čelnika Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, da se u narednih šest mjeseci ne priča o prošlosti. Prošlost je inače rastezljiv pojam, a ona na koju je Vučić mislio odnosi se na olovne godine, na vrijeme raspada Jugoslavije i ratove vođene u njene dvije nekadašnje republike. Može se, dakle, nije nikakav problem, otvoriti šira rasprava o Kosovskom boju, Kotromanićima, dolasku Hrvata iz Irana, izumiranju dinosaurusa oko Zenice, osmanskoj i austrougarskoj  okupaciji, ledenom dobu, pa čak i o neolitu, ali o krvavim devedesetim, to nikako.

Historija je, navodno, nauka, samo mi o tome nemamo pojma: kod nas je kao supermarket iz kojeg svako uzme šta, koliko i kada hoće, pa se, kada se govori o posljednjoj deceniji prošlog stoljeća, govori o jednom, istina najtraumatičnijem i najkrvavijem sloju povijesti. O ostalim procesima, od kojih je nekima rat pogodovao, dok je druge ubrzao, a treće možda učinio kasno primjetnim, se glasno šuti.

Vučićev prijedlog, za koji sada nije važno je li dobar ili loš, odbijen je glatko: u Bosni i Hercegovini je izborna godina i historija naročito dobija na vrijednosti zbog svoje, kako bi rekao Slavoj Žižek, nepredvidljivosti. No i da nije, ne bi bilo puno bolje. Ko ne vjeruje, neka zaviri u Hrvatsku, monoetničku zemlju završenog rata u kojoj se do podne ne zna je li se vratila 1991., a od podne je li opet nastupila 1993.

Uostalom, o čemu to mi možemo razgovarati – mi kao kolektivi i, oni pogotovo, naši izabrani predstavnici – ako nećemo o onome što je bilo? Budućnost nam je tek naličje prošlosti, pa kao što se tri naroda i tri vojske ne mogu usaglasiti o tome šta je bilo, e isto tako nemaju istu sliku o tome šta će biti. Pri tome, zbog prošlosti više ne možemo zaratiti, dok bi zbog budućnosti već i mogli.

Šestomjesečna tišina kakvu je Vučić smislio značila bi, uz ostalo, i suočavanje sa sadašnjošću koja nije ni krvava, ni nepredvidljiva, ni opasna, ali jeste porazna, za što su, uz mnoge druge, žive i pokopane, itekako zaslužni i učesnici mostarskih susreta, manje ili više bitni akteri one prošlosti na čijem se kraju, a mi u njemu živimo, pokazuje da ili dna nema ili nam je iznad glava.

„Ono što je sigurno propali projekt, to je ideologija hrvatskog nacionalizma. Ona nikako da shvati da je kao nužni nusefekt same sebe proizvela kapitalizam, i da se sad s njim treba nositi“, rekao je u jednom intervjuu novinar, pisac, filmski kritičar i scenarista, Jurica Pavičić. Govorio je kao Splićanin, Dalmatinac i Hrvat. Da se zove Sead ili Jovan, da je iz Tuzle ili Niša, a da pri tome isto misli, mogao je kazati da su bošnjački ili srpski nacionalizam jednako propali projekti, baš kao što su i države u kojima se ostvaruju – propale.

Dijelom je za tu propast kriv i kapitalizam, samo što se njemu ne bi oduprla ni Jugoslavija da je nekim čudom preživjela, jer bi i na nju, kako je, također, kazao Pavičić, „djelovale globalne socioekonomske silnice: tvornice bi propale jer su propale i u Belgiji i Engleskoj, bila bi okupirana šoping centrima i kineskom robom, samo što bi Hrvati tvrdili da su za sve krivi Srbi, a Srbi da su za sve krivi Slovenci“. Bošnjacima bi bili krivi svi po redu ili u paketu, pogotovo ako bi ih i u toj državi zastupao serijski proizvođač neprijatelja, Bakir Izetbegović.

Ma koliko se pravili da je drugačije, Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska danas međusobno liče ne po tome što jesu, već po tome što sve nisu. A nisu ni važne, ni stabilne, ni bogate ni, to naročito, nimalo suverene. Činjenica da u Beogradu i Zagrebu ne sjede ničiji službeni visoki predstavnici, ne mijenja puno. Kao što zvanični Zagreb ne odlučuje hoće li mu Kinezi graditi Pelješki most i kome smije prodati sisačku ili riječku rafineriju, već mu se mišljenje javlja iz Washingtona i Bruxellesa, tako ni Beograd u Moskvi ili Berlinu ne doživljavaju kao prijestolnicu partnerske, već podaničke zemlje sa kojom se pregovara nakon što ispuni ultimatum i napravi iznuđeni odabir saveznika. Tri bosanskohercegovačka gospodara života su tek upravnici karaula...

Sve te jadne države i svi ti narodi siromašni su, besperspektivni i do gole kože opljačkani u procesima koji su se dešavali paralelno sa velikom historijom, onom o kojoj bi Vučić malo šutio, dok bi njegove kolegice i kolege radije preskočili lekcije o tome kako se borba za države i svete nacionalne ciljeve završila rasprodajom nacionalnog blaga i svođenjem upaljenih naroda na slabo plaćeno roblje domaćih oligarha i famoznih stranih investitora. Koliko njemu ne odgovara bilo kakvo pominjanje ratnih devedesetih, jer tada nije vrijedno učio i pisao pacifističke parole po fakultetskim fasadama, e toliko njima nije nimalo drago raspredati o tome kako su svoju današnjicu učinili ugodnom, a sebe bogatima. Kontaju, valjda, da bi ih moglo koštati, iako sve govori da neće: nema kolektivnih propasti bez saučešća kolektiva, bez naroda i narodnosti, bez nas koji dokazujemo da problem, izgleda, nije u majstoru, već je u materijalu - kako se, da lijepo zvuči, može prevesti sentenca o piti i govnima.

To što građani BiH jednom davno možda nisu izabrali rat, ne znači da su ikada poslije birali mir. Jesu samo lidere koji ih drže u prošlom vremenu i u uvjerenju da na koncu neće propasti. Dok god se o tom prošlom vremenu govori, trajat će i vjerovanje da se kraj nije uveliko dogodio. A, jebi ga, jeste. I nije nimalo sretan...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.