Tko je taj koji će nas spasiti, a zbog kojeg je sve zapelo?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne bi bilo loše kad bi nam zainaćene strane, koje mjesecima traže plodne dane za sjedanje u federalne fotelje, otkrile koja to imena predlažu za pozicije u federalnim ministarstvima financija oko kojih se lome koalicijska koplja.

Možda bi nam tada, ako bismo uspjeli usporediti njihovu stručnost, njihove dosadašnje uspjehe, izvagati težinu njihovih dosadašnjih radnih mjesta i kvalitetu njihovih odluka, postalo jasnije zašto se rogati toliko bodu. Ako izuzmemo pisana i nepisana pravila o rotaciji i tumačenja što je tko kome ranije oduzeo i nametnuo, a uzmemo u obzir galamu s predizbornih govornica i poruke s plakata, koji još uvijek ponegdje bulje u nas, da će se misliti na boljitak zemlje koja sve više tone, onda bi valjda prioritet usijanim glavama bilo staviti na mjesto ministra financija čovjeka koji zna bolje računati.

Na stranu duboka politika koja je u BiH upletena u sve, na stranu i to što će se sjedanjem u ovu fotelju poklopiti prilično široko polje mirisnog i šuškavog cvijeća, no, otupljeni pričama o novom putu, o promjenama i o tome kako nam neće biti kako nam je bilo, bilo bi lakše slušati sva natezanja kad bi se sudarala dvije ideje kako što lakše pobrojati novac kojeg je sve manje a za kojim se diže sve više ruku.

U sastavu vlade, koja još zbog neplodnih dana za dogovor radi svoj posao, a kojoj je najveći uspjeh što je nakon prvog pokušaja prestala s blamiranjem u autobusu, najtiši je upravio bio ministar financija. Galamilo se oko svega, a najtiši je bio čovjek s digitronom. Nova vlada, koja još nije ni formirana ali možemo očekivati blamaže, izabrala je financije za najglasniju fotelju.

Stoga bismo, otupljeni obećanjima, trebali pratiti što pokazuje digitron stranačkog stručnjaka bez obzira voljeli ili ne stranku koja ga uspije postaviti na prijestolje oko kojeg je Federacija zapela.

Dok se broje dani, ljudima prolazi život ne čekajući da oni pogode dan u kojem će si stisnuti ruku dok će drugom poželjeti mahnuti srednjakom i koalicijskom partneru i biračima za koje briga prestane čim listić upadne u papirnu, lako ''kvarljivu'' kutiju.

Dok se prostiru razlozi, a ne nudi nikakav stručan razlog za zahtijevanje baš te fotelje, koferi se pakuju, bez obzira na naciju, vjeru, pripadnost i naklonost stranci, a ono malo poduzeća što je ostalo propada i trpi sve veće želje blagajne kojom će Odabrani upravljati da se puni nametima.

Dok se rogati bodu, bez ijednog slova pravdanja gladi za ministarskom pozicijom i s dubokim skrivanjem mozga koji će sjesti za istrošeni digitron istrošenog entiteta, pameti koriste jeftine računice i bježe. Jer neće nas spasiti dupe oko čije se fotelje lome koalicije, iskušavaju ljubavi i glume poštenjačine. Nećemo biti u plusu jer će se kolači, pokazale su to stranke u svom pristupu formiranju vlasti, dijeliti po starom isprobanom receptu, a financije krpiti potpisanim kreditima i novim zaduživanjima.

Bitno je da je epizoda odrađena. Za statiste u serijama, pogotovo onim osuđenima na propast zbog izlizane teme i istog glumatanja, nitko ne brine. Budući ministar financija, neznanac koji je svima stao na put, sigurno je, neće se vozikati u autobusu, ali će se sigurno truditi šutjeti što više kao i njegov prethodnik. O spasonosnim odlukama, nakon sjahivanja s predizbornih govornica, ionako nema priče.