Top lista nacionalista

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čini mi se, majkem',  kako je prošlo barem mjesec dana. A ono, evo gledam u kalendar, tek deset. Eto koliko su mi povijesni, esencijalni, prijelomni ili dramatični bili ovi zadnji lokalni izbori. I ne samo meni, siguran sam kako većina dijeli taj moj osjećaj.

Netko će reći kako su prirodna katastrofa i ljudska nesreća zasjenili izbore i ljudi nisu imali volje izaći na glasanje, no ne bih se složio da je neviđena patnja gornje Hercegovine i naše suosjećanje sa stradalima glavni razlog za mirne i mlake izbore u kojima gotovo pa se čekalo samo da prođu.

Već i prije katastrofalnih bujica politički se ring nije odveć tresao i nekako smo svi slutili kako većih promjena biti neće. I vrlo brzo se pokazalo da je tako.

Rezultat iz real

Čak i analize nakon izbora nisu bile žestoke i detaljne. Nije se više, kao nekad, pitalo tisuću zašto i nije se čulo tisuću zato. Nije se danima po ekranima i portalima razvlačilo jedne te iste analitičare sa jednim te istim čuđenjima kako opet ljudi glasaju za jedne te iste.

Nakon toliko godina, izgleda da su se i najuporniji pomirili sa činjenicom. A činjenica je da ona promjena, koja se zazivala prokleto često, još od prvih demokratskih izbora, ono kad su, eto, nekim slučajem, pobijedili nacionalisti i sjebali nam zajednički bratstvo – jedinstveni život, jednostavno nije moguća.

Ju nou vot ju vont

A nije moguća, kažem ja, jer smo svi u međuvremenu i nakon svega postali nacionalisti. Netko manje, netko više, netko skrivenije, netko otvorenije, netko perfidnije, a netko iskrenije, ali nacionalisti. Ono, prvo svoje, pa onda tvoje. Nomen est omen. I te špice.

Ima ih čak koji i danas neće priznati, ima ih i koji se još kunu da nisu, ali to su tek jalovi pokušaji da se izbjegne istina. A istina je ono što smo vidjeli, po tko zna koji put, i na ovim izborima. Svak' je tu izašao da glasa za svoje, a svoji su i kad su naši, ali druge boje. Negdje je šarenilo naizgled veće, ali sve je to nijansiranje bez suštinske razlike, a negdje šarenila nema, pa ni u milimetar.

I ne samo to, nego je istina još surovija – vlast u zemlji u kojoj se tako jednostavno priča o nepotizmu, korupciji, bahaćenju i bogaćenju, nepravdama i lopovluku – ona je u osnovi ista i ostaje ista. Tu i tamo promijeni ime, ali suštinski ostaje ista. I ljudi za nju glasaju.

Laži, laži se, ti to radiš najbolje

Reći će netko da su izbori pokradeni, netko da vladajući znaju kako brojati, netko će reći kako pola ljudi ne izlazi, pa pobijede organiziraniji, a netko će reći kako bi se promjene dogodile kad bi ljudi imali mogućnost dati glas za zbilja drukčije. I svi će biti pomalo u pravu.

Ali, malo tko će reći kako je ljudima zapravo dobro.  Malo tko će priznati, jer to nije red, da je upravo suprotno od općeg mišljenja, on pravo zadovoljan!  Ustvari, nitko neće napisati kako se vlast ne mijenja baš zato jer ljudi, u krajnjem slučaju, i nemaju ništa protiv nje.

Istina, opsuju joj tu i tamo, čini mi se više za bližnje društvo i oči sukomentatora na portalima, nego zbilja za sebe, zamjeraju joj štošta, ali negdje u dubini srca pristali su na pravila igre definirana još prije 35 godina i igraju prema njima bez naoko jasnog razloga.

Bolje i stanje, nego neko sranje!

A možda im je, jednostavno, okej? Možda će vam u anketi reći kako je stanje neizdrživo, kako je sve ovo čista propast, kako ljudi odlaze, mahati vam novinama ispred očiju i upirati prstom u naslov koji kaže kako je potrošačka korpa 3100 maraka i kako se tu ne može preživjeti sa 1200 maraka, ali nekako se iza cijelog tog spektakla i čitave te godinama igrane predstave možda krije čista laž? Možda ljudima i nije tako loše koliko vam govore? Možda to viču radi sela? Možda su čuli da tako treba?

Naravno, sve ovo je moja pretpostavka, ali teško mi je pristati i ovaj put na iste argumente koji se, poput one boce u svečanim brodogradilačkim trenucima, razbiju o metal pri porinuću festivala demokracije zvanog izbori. Možda je, nakon svega, red priznati kako nema ništa neobično ili neprirodno u svemu ovome i kako ljudi imaju baš onoliko koliko nisu spremni riskirati izgubiti? Zato neki izlaze. I zato neki ne izlaze na izbore. Jedni da bi zadržali, a ovi drugi da ne bi izgubili ono što god već imaju. Ili obratno. Svejedno.

Izmišljajući potrebu za promjenom

A oni između, koji su na izbore izašli iz želje za promjenom, u istu možda i ne vjeruju? Jer, idemo realno, što bi to promjena trebala biti? Lokalno bi se još i dalo razgovarati, pronađe se i koji primjer, skine se nekog olinjalog Kurtu, da bi se postavilo novog Murtu, čast izuzecima, ali generalno su karte odavno podijeljene i stvar zapečaćena u čudnom remiju.

Jer jedina prava promjena u ovoj državi, valjda je to svima odavno trebalo biti jasno, dogodit će se tek onda kada se pojavi politička snaga na svakom pedlju ove zemlje, sa realnim šansama da svuda ostvari dobar rezultat. A takve političke sile ne da nema, nego je pitanje hoće li je ikada i biti. A bome, sad kad nešto gledam, pitam se je li je ikada i bilo?

Pregori Špek u raljama života

Jednako, isti je odgovor i za Mostar. Matematički, ako, i samo ako, se pojavi politička snaga sa jednakim šansama u svih šest zona plus gradska lista, da tako uzme barem 18 mandata, onda možemo govoriti o promjeni. A kako se u ovakvom Mostaru to može dogoditi kad na vrbi rodi grožđe, onda eto i odgovora. A pošto Mostar ovakav kakav jest sada, ima namjeru takav ostati, ako treba, i dovijeka, možda su ljudi tek pragmatični? Možda su ljudi samo ono što jesu, možda su to bili, možda su usput postali, priznali to ili ne. Nacionalisti.

Kako se, kvragu, toga nitko ne sjeti? Ne, nego uvijek neko čuđenje, neko foliranje, kao da ništa od ovoga nije zapravo realno. A, zapravo, kako je, tako je. I kapak.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.