Tragovi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne treba puno filozofije, treba samo malo zastati - iako nam vrijeme u kojem živimo ne dopušta zastajkivanje, a ponajmanje razmišljanje - da bismo shvatili kako sve oko nas ostavlja tragove i postoji samo da bi nam ostavilo dio sebe.

Istina, živimo u takvom vremenu da u nezastajkivanju vidimo uglavnom loše tragove, rane i ožiljke oko nas, no ustvari sve oko nas i postoji i nestaje samo da bi urezalo trag pa i mi sami.

Površno biće

Veliki Ivo Andrić kaže kako ''ima ljudi čiji je život trag u vodi''. ''Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u pješčanoj pustinji čovječnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli'', piše Andrić o tragovima otkrivajući, nažalost, kako ima onih, a takvih nas je sve više, koji svoj život provedu u grebanju po površinama ne ostavljajući ništa vrijedno i opipljivo za sobom.

Treba se, dakle, osvrnuti i vidjeti kako i najsitnije stvari ostavljaju trag za sobom, a onda taj trag mijenja, izgrađuje, hrani i nadopunjuje sve oko sebe. Čovjek se, u moru svojih lutanja što nametnutih što učinjenih u traženju samoga sebe, polako pretvara u površno biće tražeći za sebe samo one opipljive stvari. One pak, ako ih se čovjek dočepa, redovito postaju bezvrijedni prah iza kojeg ne ostaje traga osim, možda, samo praznine u vječitom tragaču. Jer, kako to reče Erich Fromm, ''moderan čovjek živi u obmani da zna što želi, dok ustvari želi ono što se od njega očekuje da želi''.

S druge strane, (moderan) čovjek često misli kako prati ispravne tragove i kako ih za sobom, ispravne ispravno, ostavlja.

Smrt nikad bliža

U vremenima u kojima jesmo, smrt nam nije nikada bila bliža i više na dlanu. Uvukla se u sve pore našeg društva, iskače u stotinama scena u filmovima, serije se bave njome, zabavlja nas u raznima emisijama, o njoj se piše pjeva i, onu nasilnu, predstavlja nam se kao normalnu dok se o njoj izvještava jednako hladno kao o nadolazećim vjetrovima u vremenskim prognozama.

Naravno, smrt o kojoj možda najviše razmišljamo u ovim vremenima kad se slavi Život, nije i ne treba biti, a to nam upravo Život govori, ništa strašno i gubitnički, ali se s njom toliko poigrava da se namjerno izostavljaju tragovi koji nas živima ostavljaju i nakon smrti. Smrt se, u današnjoj plitkoći, čini tako smrtnom, a tragovi zbog kojih jesmo i zbog kojih ćemo biti, zanemaruju se i pretvaraju u lov na život bez otisaka življenja.

Dovoljno je, a prije svega i poželjno, izvući se iz ustaljenih okvira pa na kakvom proplanku na koje smo svi zaboravili, udahnuti duboko, osjetiti svu svoju sitnoću i shvatiti kako smo tek jedna mala karika u beskrajnim prostranstvima u koje nas je veliki dan stvaranja smjestio. Čovjek, toliko sitan naspram drugih stvari, a toliko i stvarno i umišljeno moćan, da može i mora osjetiti svoju veličinu u ovom beskraju. Tamo negdje, u najskrovitijoj šumi, za koju ne znamo ni da postoji, živi jedan list, koji će nakon odvajanja od stabla, nastaviti živjeti, ostavljajući prvo vidljivi trag na tlu a onda ga hraneći i dajući sebe u neki drugi život. Taj list, nama tako dalek, ne stvaran i teško prihvatljiv kao tema naših razmišljanja i razgovora, mala je slika življenja, tragova i darivanja.

Vremena bez vremena

No, tko li je taj list, razmišljamo, da mi na njega trošimo sebe i od kud nama vrijeme da se bavimo lišćem kad bismo najradije da ni ne opada i ne stvara poslove oko njegova uklanjanja. Što li je, mislimo, taj trag kojeg moramo ostaviti kad se, evo, godinama trudimo da iza sebe u visine dignemo i zidove i ljude i čemu sva ova slova i more drugih slova kad je život, onaj naš, ustvari življiv jedino na način na koji ga mi živimo.

Američki filozof i pjesnik Ralph Waldo Emerson kaže: ''Ne idite tamo kamo vas put vodi, idite radije tamo gdje nema puta i ostavite trag''. A teško je, jasno je, u vremenima bez vremena i bez proplanka, tražiti nove puteve i grabiti kroz razno šiblje i močvare kako bi se pronašao teško definirani cilj i kako bi se ostavili tragovi vrijedni praćenja.

Teško je odvojiti se i od utabanih staza – i onih koje su nam drugi prije nas i oko nas nametnuli i onih na koje nas tjeraju nametnute, neprovjerene vrijednosti.

Knjiga živih

''Ljudi koji traže i istražuju često se troše i ginu na tom putu, bez ploda i vidnog uspjeha, ali ginu i oni koji vijek provedu u duhovnom nemaru i neradu, preturajući nekoliko tuceta praznih riječi kao dosadne i glupe brojanice. I jedino ti su pravi mrtvaci, jer nisu nikad ničim i ni u čemu živjeli. A tko god traži nešto, pa ma to izgledalo i ludo i uzaludno, taj se upisao u knjigu živih, i nešto od njegovih napora i njegove nesuđene slave živi uvijek u otkrićima onih koji su, poslije njega, radili i tražili s više sreće i uspjeha'', vraćamo se opet zapisu Andrića, koji, sviđalo se to nekomu ili ne, jako dobro definira naša uzaludna lutanja i vrijedna traganja i ostavljanje tragova.

Ono što danas ostaje za nama, proizvod je površnosti i tragovi su koje će isprati samo jedna kiša. Opipljivo, u ovom opipljivom svijetu, jedino je raspadljivo i snažniji je gore spomenuti list, za kojeg nikada nećemo znati, od svih naših zidina u koje vjerujemo da su uzidani naši snovi i vrijednost našeg življenja.

Čovjek je, kad bi smo to mogli na nekom svojem proplanku shvatiti, baš poput onog nepoznatog lista stvoren da u tišini nestane i da nahrani stotine života poslije sebe nastavljajući jedan tako savršeni krug kao što je Život koji je nama, shvatljivo smrtnima, ipak neshvatljiv.

*Tekst objavljen u mjesečniku Naša ognjišta

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.