Trg na kraju grada

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Je li Mostar grad ili samo imitacija grada? Je li Mostar podijeljen ili je jedinstven grad? Je li ovo urbana sredina ili tek prosti zbroj neurbanih i deurnbaniziranih dijelova? Priznat ćete, prečesto si postavljamo ova pitanja, često pokušavamo na njih dati neki adekvatan odgovor, ali rijetko kada uspijevamo izbjeći one koji idu iz jedne krajnosti u drugu.

Pa tako neki kažu da je točan odgovor da je Mostar grad, ali s puno falinki, drugi kažu da je Mostar tek prost zbroj kasabe i velikog sela, treći mu i dalje tepaju da je svemu usprkos jedini pravi grad u Hercegovini, a četvrti s nostalgijom u srcu i bolom u duši samo puste bolan uzdah i kažu – Ah, kakav je to nekad grad bio!

Srastanje, krivo srastanje

Mostar je, ako mene pitate, grad prvo bolno podijeljen, pa onda operacijom na kojoj su se izredali raznorazni strani i domaći kvaziliječnici, oportunisti i stažisti - krivo spojen! A to krivo srastanje ponekad dovodi do potpunog kolapsa organizma, koji je morao naučiti živjeti s raznim komplikacijama, čudnim izraslinama i povremenim napadima depresije, bezvoljnosti i što već ide uz ponašanje žrtve loših operacija. Još pacijent pati od podvojene ličnosti, laže sam sebe, izmišlja i zatvara se u neki svoj svijet. Između svega toga teško je prepoznati i neke pozitivne stvari koje su se pojavile u gradu, pa ih se olako briše ili gura u koš na kojem piše – „Iznimka koja samo potvrđuje pravilo“.

Istina, u Mostaru gdje god da se okreneš vidiš to krivo srastanje. Toliko smo ukrivo da smo zapravo super koliko smo još uzgor! A grad, makar je nominalno jedinstven, zapravo je sastavljen iz nekoliko, da ne kažem tek dva, samoživih organizama, koji tek tu i tamo kad moraju imitiraju grad i koji funkcionirajući paralelno na osu grada zapravo čine njegovo funkcioniranje jalovim i za prametar bilo kakvog grada – krajnje nelogičnim.

Da bi Mostar bio grad u svojoj srži, njemu bi se prvo morao vratiti funkcionalan kostur, a to je milijun puta lakše reći nego učiniti, jer je na nekadašnjem, u detaljima opet ne baš logičnom kosturu grada, izraslo mnogo novog tkiva u zadnjih dvadeset godina, kojeg je danas, hajde da se ne lažemo, nemoguće ukloniti. I dok jedni drugima u ovom gradu upiremo prstom u mutantske građevine koje su iznikle pored nekadašnjih spomenika urbanom, kulturnom i duhovnom životu, dok šutimo na pojavu svih tih modernih spomenika ljudskoj bahatosti, živimo u gradu u kojem ne postoji previše mjesta za kolanje ljudi i ideja, a pogotovo za druženje, uživanje i upoznavanje. A upravo to kolanje gradove odvaja od sela, ma kako veliki oni bili.

Kad je trg zapravo periferija

Živimo u gradu koji nema ono što svaki grad čini gradom – a to je Trg. Ako vam je Španjolski trg definicija trga, onda niste trga u životu ni vidjeli! Postoji još nekoliko lokacija koje se zovu trgom u ovom gradu, ali ne može tek kružni tok ili jedan spomenik činiti trg. Trg je mjesto koje je srce grada, mjesto u kojeg se slijeva sve, tu se trguje (otud i njegovo ime), tu se druži, tu se razmjenjuju ideje, tu se doznaju vijesti. Španjolski trg je tek natruha trga, ali on je puno češće tek prostor preko kojeg prozujite prema nekoj drugoj destnaciji, koja nudi više zabave, više druženja i više zadovoljenja potrebe zbog koje ste i izašli iz kuće.

Trg mora biti cilj, a ne usputno stajalište! I zato ovakav Španjolski trg nikada neće biti trg kakvog Mostar treba! Sve dok se u svojoj cijelosti taj prostor ne učini svima privlačnim, on će biti tek imitacija trga, lijepo uređen plato Stare gimanzije, tek simbol imitacije grada. Španjolski trg danas nije centar grada, nego periferija dvaju manjih gradova koji se, eto, moraju tu susresti. I koji žive svaki svoj lajf, a susret ta najmanje dva grada u jednom gradu je baš kao i taj naš trg – sterilan, nekako tuđi i pomalo izvještačen.

Dobro, ne dvojim da postoje ljudi koji se trgom koriste za druženje, za okupljanje, ali to ne mijenja činjenicu da nikada na tom trgu nećete vidjeti više od 1000 ljudi, i činjenica je da mu gravitiraju oni koji su mu najbliži i da su naviku boravka na njemu stekli tek rijetki u gradu, a jedan grad od skoro 120.000 duša mora imati gradski prostor kojemu u jednom trenutku, pogotovo na špici, jedan dobar dio stanovnika gravitira. Ali, ljudi više gravitiraju parku i šetalištu, jer na Španjolskom trgu nema prodavnica, nema niza kafića, nema galerija, nema kina, nema čak ni hlada, a bome nema niti pišanja, osim ako nije mimo pravila civiliziranog ponašanja.

Da bi Trg bio trg, taj čitav prostor mora biti definiran i izgrađen u logičkom i fizičkom smislu, a ne da imamo i zovemo trgom samo ono što je ispred Gimnazije. Prekoputa zjapi napušten i podivljao plato nekadašnjeg Hita, a danas nikad izniklog HNK-a, prostor koji kao da je vremeplovom odijeljen od prostora ispred Gimnazije, da ne spominjem onaj dio ispred nekadašnjeg Jagnjeta, koji još živi u 1995., ili obje staklene banke koje su koščurine nekadašnjeg skeleta.

Štakori iz shopping centra

Svaki grad koji je danas grad i koji se diči urbanim životom, počeo je rasti i razvijati se od glavnog gradskog trga. Baš je tako nekadašnja kasaba zvana Mostar izvedena u doba KuK monarhije na čistinu i planeri „bečke škole“ zadali su nam parametre kako ćemo u budućnosti. Danas tek dio te priče je obnovljen i sjaji, ali da bi se stvorila ukupna slika i da bi se vratila „bečka“ funkcija tom prostoru, treba još mnogo toga i pregristi i progutati. I na jednoj i na drugoj strani.

Dotle, jedino pravo mjesto susreta ideja, kultura i ljudi iz čitavog grada i okoline je Mepas Mall. Ne, nije reklama, nego činjenica. Sve ono što je trebao biti i što je bio do 1992. današnji Španjolski trg danas je Mepas Mall. Stariji će se sjetiti gomile ljudi, gužve pred autobusima , nekoliko dobro opremljenih trafika i reda pred njima pogotovo u vrijeme špice. Sjetit će se vremena kad se namjenski išlo u Hit, pa na sladoled i na fontanu, da bi se završilo na ćevapima na Rondou ili gdje već ne, ako se već ne bi skoknulo Korzom do Razvitka. I tako su radile tisuće i tisuće ljudi. I to je imalo smisla.

Pri tom, nažalost, nije Mostar avangarda koja je odbacila trg kao starinski oblik i prešla na novi nivo – nego je sve samo igra slučaja, kao samo jedan primjer da u gradu slučaju sve što nije s takvom namjerom napravljeno sasvim slučajno ispadne kao odlična zamjena za ono što nam zbilja treba da bi prestali biti slučaj. Odnosno, grad u kojem je glavni trg stvarno više španjolski nego naš.