U lijenosti je spas!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U nekim razvijenim, ili kako mi volimo reći – normalnim zemljama, sasvim bi logično bilo da me medijski sasjeku i javno iskritiziraju na tvrdnju da je u lijenosti spas. Lijenost je, to znamo, jedan od sedam smrtnih grijeha, neželjena pojava u organiziranim zajednicama i jedna od najgorih osobina unutar mogućeg ljudskog ponašanja. Lijenost je neprijatelj napretka i smrt za produktivnost. Lijenost je najkraći put da, na koncu svega, drugima izvučete živac.

Ali, kako ova naša zemlja nit' je razvijena, a nit' je baš puno normalna, onda tvrdim da je baš tako i da lijenost ne samo da ovdje kod nas vrijedi, nego i oslobađa! Čak što više, odgovorno tvrdim da je lijenost jedan od zadnjih bastiona otpora i jedini preostali čuvar zdravog razuma!

Ili jež ili bjež'!

Od svih sedam velikih grijeha lijenost je još jedina dostupna svakome, a da nije samodestruktivna, kao naprimjer, zavist. Nije rezervirana samo za bogate kao neumjerenost u jelu i piću, nije sklona samo uspaljenima pa da se javlja kao bludnost. Na nju mogu računati i oni dekintirani, pa njome, za razliku od škrtosti, može okolo baratati i nezaposlen i onaj bez veza.
Za razliku od svih smrtnih grijeha, lijenost je danas upotrebljiva kao neka vrsta bodlji prema van. Prema svima i svakome! Lijenost od čovjeka može doslovce napraviti ježa! Ježurka Ježić, megasvjetski car i uzor! A Jež, stariji će se sjetiti, bijahu i izvrsne beogradske satirične novine. Eto, sve je rečeno. Samo treba povezati.

E, *ebem mu ježa, ne mislim kad kažem lijenost na to da si se, ono, uspio naguz…zaposliti u nekoj državnoj firmi preko veze, pa ti je u opisu svakodnevnog posla da baš i ne pretjeruješ s rađom, što vrlo brzo pređe u niz akutnih pojava lijenosti, koje isprva dođu u nesuglasje s ono malo preostalog morala u tebi, ali ubrzo slijedi olakšanje jer tvoja lijenost, uzrokovana činjenicom da uspijevaš primati plaću (ne)radeći što i drugi (ne) rade, pređe u neizbježni kronični oblik, pa je više uopće i ne osjetiš. Jednostavno se stopi s tobom kao da ste oduvjek zajedno.

Ne, ne mislim na tu varijantu. Mislim na lijenost u smislu polaganog prestanka pojavljivanja bilo kakve promptne reakcije na bilo kakve vanjske podražaje.

Istisnut' čviljak u njihovo ogledalo…

Recimo, ono kad si tinejdžer pa ti majka govori da složiš garderobu, baciš prljave čarape u korpu, a ne pored nje ili da, recimo, konačno uzmeš knjigu u ruke. A ti sve što učiniš je da zapravo ništa ne učiniš. Ispočetka ti majka i otac na akutan način rješavaju taj problem, s dosta boli i patnje uključene u rješenje, ali uskoro tvoja tinejdžerska ignorancija zahvati poput hobotnice čitavu obitelj, pa se svi pomire i primire.

Uostalom, tko je to od nas u tom dobu bio prokleti luzer koji je slušao sve što mu se kaže? Zar postoji netko tko je u to doba mislio da su stariji pametniji i da su, božesačuvaj, u pravu? I tko je to bespogovorno klimao potvrdno na i „slušaj ovamo, ovo što ti ja kažem je najbolje za tebe“ savjete i tko je to plesao kako su mu oni svirali?

Ne, nije sramota!

Što, zapravo, hoću reći – da smo u nekoj razvijenoj i normalnoj zemlji, naprosto bi bio grijeh biti lijen i u tridesetoj, četrdesetoj, pedesetoj… A u ovoj našoj zemlji, u ovom našem gradu, lijenost dobiva gotovo pa terapijsku moć. I umjesto da si prosti ignorant, debil, niškorist, sramota i čime se već časte lijeni, uz lijenost na ovaj vakat još možeš izaći kao jedini normalan. Nema druge, nego grijehom odgovoriti na grijehe. Pokušajte, vjerujte, sasvim drugim očima gledat ćete sva ta lica, sve te aktere. Spustite li štit lijenosti uvjerit ćete se da je nekad sasvim dobro „kasno na Kosovo stići“ i pustiti da voda iz česme dobro isteče prije nego li poturite čašu pod mlaz. Pustiti da proteče klor, da se spusti talog, da projuri krdo…

Zato živjela lijenost! Živio onaj tinejdžerski poriv za reći svima oko sebe „Ma, 'ko vas jebe!“ i samo se okrenuti na drugu stranu kreveta, spustiti roletne i isključiti se iz „onoga što je najbolje za tebe“. Stavi slušalice i isključi se. Neka guslaju nekom drugom.

Reći ćete da je sramota biti tinejdžer i u četrdesetoj? Ne! Sramota je, dragi moji, da ništa oko tebe nije odraslo za svo ovo vrijeme. A da se puno toga uopće ne miče ili je, što je najgore, vraćeno opet na početak.

U ovakvim okolnostima u lijenosti je zadnja odstupnica.

*** Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove portala.