U Nepoznatome smjeru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

"Polako, nemoj se nabosti na nešto", reče moj vodič Marko, vodeći me iza kladionice u Splitskoj ulici, pa kroz prolaz iza kojeg se, u parkiću, nalazio kostur izgorenog kontejnera. Šarene kese koje su ponosno vijorile na granama drveća mi odavaše da smo još uvijek u Mostaru, ali sam imao osjećaj kako se pred nama otvara neka nova dimenzija.

"Još samo malo i tu smo", nastavi Marko, a ja pomislih kako je mojih 20 konvertibilnih maraka otišlo u prave ruke. Bivši sportaš i liječeni narkoman, Marko B. se posljednjih godina prometnuo u uspješnog vodiča s onu stranu mogućeg.

"Bude tu običnih ljudi, turista, pa čak i penzionera, ali nikad ne vodim policiju. Ako posumnjam da je ne'ko policajac, odmah prekidam sve. Mada, to se vrlo rijetko događa. Nisu previše zainteresirani za istraživanje paranormalnog", hvali se Marko svojim izletom u poduzetničke vode.

I onda, taman kad se u meni rodilo zrno sumnje kako je Marko možda najobičniji probisvijet, pred nama zatitra zrak, a njegov glas zatreperi: "Tu smo!".

Nisam ni primijetio da više nismo u Mostaru. Kotlinu smo zamijenili nepreglednim prostranstvom. Osvanu!

"Pogledaj! Čega sve nema ovdje... Samo znaj, ništa ne smiješ uzeti. Šta ode u Nepoznatom smjeru, nikad se ne vraća. Ako nešto odavde uzmeš, zauvijek ostaješ ovdje", upozori me na opasnosti novootkrivene dimenzije, misterije veće od Bermudskog trokuta.

"Nepoznati smjer zovem Mostarskim trokutom. Šta god nestane između Potoka, Baćevića i Pologa, pojavi se ovdje. Pogledaj ovo...", pokaza mi Marko izvanredan prizor.

Pred nama stajaše nepregledni vozni park. Bilo je tu svega, Golfova 2, 3, 4, rijetko i 5. Autodijelovi, ratkape ležaše razasuti naokolo. Upitah Marka otkad se ovi automobili ovdje nalaze.

"Uglavnom od rata pa naovamo. Ali ima tu i otprije stvari. Pogledaj samo koliko je TAS-ovih Golfova tu lijevo. Ima tamo iza naselje sa n'akvim vojnicima koji su otišli u Nepoznatom smjeru u raznim ratovima. Ali nikad ne idem tamo. Oni nekad dođu ovdje pa prate rezultate hokeja na ovim plazmama koje su iz kladionica otišle u Nepoznatom smjeru. Svi nervozni. Ja budem samo ovdje. Idemo dalje".

Ostavivši Golfove iza nas, krenusmo dalje kroz Nepoznati smjer. Bilo je tu svega, brdo ženskih torbica, brdskih i običnih bicikala koje njihovi vlasnici i danas oplakuju. Čopor pasa se veselo igrao s čoporom mačaka. Jedan od pasa, veliki crni rotvajler, priđe Marku.

"Ja ga zovem Džimi. On je u Nepoznatom smjeru još od 2003. Ovdje se psi i mačke dobro slažu, bude tu još životinja. Krava, teladi, krmadi... Uglavnom domaće životinje".

Kako se moj izlet s Markom bližio kraju, pokušavao sam uhvatiti fotoaparatom sve ono što se u Nepoznatom smjeru još nalazi. Televizori, bačve s vinom, novčanice i zlatnina, cd-plejeri sa žicama koje iz njih još vire otkad su iz automobila svojih vlasnika otišli u Nepoznatom smjeru.

Malo dalje iza stajaše i nekakav pogon. Upitah Marka šta je u pitanju.

"To je Fabrika duhana Mostar, i dalje rade, proizvode, iako su odavno ovdje. Ali to je ništa... Iza Fabrike duhana je cijela industrijska zona, svašta se proizvodi – vojni avioni, hermetički kompresori, tekstil... Sve je to odavno u Nepoznatom smjeru. Ne pitaj kako. Ne bih sad o politici".

Marko stade i pokaza mi prolaz u Stvarnost. Naše vrijeme u Nepoznatom smjeru, ili Mostarskom trokutu kako ga Marko zove, je isteklo. Morao sam se vratiti u realnost.

Odjednom osjetih stravičnu bol, a trnci mi prođoše od tjemena do nožnih prstiju. Onesvijestih se.

Probudih se ležeći nasred Splitske ulice okružen grupom ljudi. Između njih se progura jedan policajac. Upitah policajca što se dogodilo.

"Napadnut si. Narkoman vjerovatno. Je li ti išta ukradeno?", upita policajac.

Moj fotoaparat, novčanik i mobitel su nestali. Svi dokazi o onom magičnom mjestu su propadoše. Rekoh policajcu: "Pomozite mi. Pokraden sam!"

Policajac čučnu pored mene i sažaljivo reče:

''Žao mi je momak. Počinitelj je otišao u nepoznatom smjeru''.

** Tekst je satiričnog karaktera i ima humorističan pristup svakodnevnici.