'ubi bližnjeg svoga!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Teško je očekivati da se pod višegodišnjim naslagama mentalnog smeća rađa bilo što osim nesposobnosti za voljeti drugog i drugačijeg.  Stoga je i javna ljubav prema migrantima tek simpatija prema onome tko, po očito ovdje neizbježnom defaultu, malo više smeta onom drugom nego što smeta tebi.

Nećemo se lagati, s postojećim odnosom političkih snaga i ako uzmemo u obzir ukupne odnose unutar BiH, koji uključuju ostavštinu tešku tisuću tona mentalnog smeća na koju se svakodnevno nabacuju lopate novog otpada, bilo je sasvim realno očekivati da će prva veća grupa migranata izazvati, od mnogih i priželjkivane, potrese u javnosti.

Pri tom se moglo unaprijed znati, poslovično nepripremljena država gledala je nekoliko godina kako je glavni migrantski valovi izbjegavaju kao kužnu (a zapravo nas je uglavnom spasila puka geografija), sve što se moglo danas, ostavljalo se za sutra i malo koga je zbog toga bilo briga. Uopće,  teško ste u zadnje dvije godine mogli dobiti suvisle odgovore na najednostavnija pitanja tipa – što ćemo ako oni ipak skrenu ovamo?

Država, to sam ja!

 I slabovidnima je posve očigledno da sve ove godine koordinacija državnih, entitetskih i u Federaciji kantonalnih, odnosno županijskih vlasti škripi čim se potegne iole ozbiljnije pitanje, a da ne govorimo o masovnoj neprovedbi zakona, ignoriranju istih, nepostojanju zajedničkih stavova i dogovora, silovanju demokracije, pa i onolikih nikad na terenu aktiviranih presuda Ustavnog suda, tako da bolno groteskno zvuče stalne međusobne optužbe o nepoštivanju zakona i Ustava, a o državnom udaru kao takvom da i ne govorimo.

Jednom rječju, sva ta kula od karata, sva ta nakrivljena konstrukcija, još je samo čekala da se pojavi 269 migranata, pa da krene još jedan show, da nas podsjeti kako stvari zapravo stoje. Odnosno, kako ne stoje. No, realno, jebeš društvo u kojem 269 migranata napravi dramu. Dok političare čak i razumijem, jer im sve ovo dođe kao kec na desetku, jeftina migrantska drva za loženje, što im spada u opis posla, ne razumijem „tipkaroše“ iz naroda koji su zarad umjetno pumpanih  viših ciljeva opet spremni uhvatiti susjeda za vrat. I je li sve što smo uspjeli uzgojiti u dvadeset i kusur godina mira kultura prikrivenog nasilja i uvijek budnog straha jednih od drugih?

Svaki narod svom nivou leti!

Na stranu politički folklor, koji uvijek pred izbore urani i lako skine rukavice, koristeći odane medije kao megafon, ali u svemu me zapravo najviše brine potencijalna spremnost naroda da u sekundi sažvače svaku medijsku žvaku i učas se političkim gorivom pogonjen postroji svaki u svoj red, pritom nimalo kritički ne sagledavši stanje. U petak, naime, lupom tražih suvisle komentare i reakcije, u moru onih koji su ponovno bljuvali poluistine, predrasude i čak pozivali na obračun, svrstavajući se u prve redove borbe za „našu stvar“ koristeći pritom oprobana jezična oružja kojima se časti one druge.

Sreća je pritom, da ma koliko galamdžije bile opake na tipkovnici, još uvijek svaki čeka da nečija tuđa guzica prva krene u boj, a onda oni možda krenu za njom. Uvjetno.. Pošto znamo iz minulih vremena da galamdžije uglavnom završe u logistici, sefu ili Minhenu. A vi papci u rovove.

Sreća je, izgleda, da je još uvijek više onih koji se ne uzbuđuju previše i uglavnom gledaju svoja posla, jer poslije petka je došla nevjerojatno mirna subota, što je pomalo začuđujuće s obzirom na državni udar i apsolutni manjak organa reda na ulicama. No, hajde neka se petak ponovi još koji put, neka nam petak postane svaki drugi dan, pa neka nam nespremne institucije najednom ne budu znale što sa  1000 novih migranata, pa neka se krenu prebacivati nesretnicima ne samo preko Ivana, nego i preko drugi stvarnih, smišljenih i zamišljenih granica, pa neka nam politički instruirani mediji opet megafonski podvale „jedinu istinu“, a politički faktori, kao i uvijek, pronađu krivca u onom drugom. O, Bože, ne stavljaj nas opet na tu kušnju, pliz!

Mazohizam pod maskama

Bojim se, naravno da se bojim.  Nismo se uopće izliječili posljedica svih naših migracija uzrokovanih devedesetima, nismo usput ponovno naučili voljeti i poštovati drugo i drugačije, čak naprotiv, svakim danom i u svakom pogledu sve više nazadujemo, opraštajući se jedni od drugih u dugačkoj i užasnoj kakofoniji međusobnih poruka mržnje, mora uvreda i brda gadosti.

Da, bojim se. Jedino se ne bojim za jedno – našu ljubav i sućut prema migrantima. I to samo zato jer je nema. Na stranu šaka časnih ljudi, neotrovanih i bogobojaznih, kakvih se srećom uvijek nađe u svakom narodu i kakvi potežu sizifovski za sve nas, ali otvoreno sumnjam da se ovdje uopće umije davati sućut ljudima izdaleka, kad ni sami sebe ne volimo i ne poštujemo, o čemu zorno govori slika zemlje kojoj često tepamo prelijepost. Pri tome javnu simpatiju prema nekome za koga si skužio da više smeta onom drugom nego tebi apsolutno ne pikam u ljubav i razumijevanje, nego u hinjaluk. Koji nije od jučer.

Uostalom, bit će vremena da se pokažeprava  ljubav. Tek je počelo. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.