Ukiseljena mostarska svastika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da nije misteriozne svastike na Poljudu i sezone novinarskih kiselih krastavaca friški mostarski grafiti ne bi bili nikakva vijest. No, dogodilo se da je besposlen netko pošarao reklamni pano na obnovljenom pločniku u vrijeme kad se ništa zanimljivo ne događa, pa su pohrlili istraživači da objave kako su se nove tamne sile nečijim sprejem navukle nad Mostar.

Istina je da se istih, sličnih a i gorih grafita može iščitati s mostarskih pročelja, skrivenih zidova i ratnih ruševina koje toliko dugo zjape zapuštene da se Mostar, htio ili ne, počeo ponositi njima, pa će ih uskoro svrstati na popis ionako nemaštovite turističke ponude. Zajedno s grafitima o kojima nitko nikad nije pisao.

Istina je i da se od nekih ranijih crtarija baš u ovo ukiseljeno medijsko godišnje doba pokušalo napraviti velike poruke, ali da su se šaranja izgubila u mostarskoj zapuštenosti i prepuštenosti samome sebi. Jer, grad na Neretvi godinama trpi one koji se o njemu brinu i koji iz njega pokušavaju poslati želje i pozdrave – šarajući po zidovima, po planerima u institucijama i po zgužvanim koalicijskim ugovorima.

Istraživačima, koji uvijek nedefiniranim i izlizanim antifašizmom nastoje naglasiti predefinirani mostarski fašizam, bilo bi pametnije da, kad su već izašli na lice mjesta, istraže kako je reklamni pano postavljen.

Trebali su se pozabaviti činjenicom da pano predstavlja prepreku pješacima i da će vjerojatno će biti zgodna 'ćoša za smeće'. Mogli su se pozabaviti i održavateljima panoa koji su postali planski razbacano ruglo grada. Još jedno u nizu. I još jedno postavljeno kako nekom volja.

Niti jedan od njih se ne održava, jako mali broj je postavljen na mjesto na kojem ne smeta i teško se na njemu može pronaći kakva reklama. Naravno, osim nedostatka onih željnih reklame, ne manjka onih koji su, u nedostatku bilo kakvog drugog kreativnog pražnjenja, željni zvuka lomljave i iskaljivanja (opet nedefiniranog) bijesa. Moglo se tako istražiti i zašto se postavljaju, ako se razbijaju. I obrnuto. Zašto i tko ih uporno razbija i zašto obitelji i prosvjeta na ulice šalju one željne šaranja.

Mostarsko pisanje po panou na sred pločnika samo je istraživačko šaranje na silu po izmučenom gradu šaranjem na višim razinama i to baš u vrijeme kad su saveznici u vlasti, po tko zna koji put, progovorili da su se dogovorili i kad bi navodno Mostar trebao krenuti, po tko zna koji put, naprijed.

Već smo se navikli da smo zemlja koja se zgraža nad tuđim mržnjama i koja je neprestano u strahu da netko nekome u njoj ne da živjeti. Navikli smo se i na selekciju mržnji, pa su mostarski grafiti na planskom panou koji smeta veći od zeničke planske zastave. Dakle, moramo priznati, nakon što naravno osudimo nemaštovito i isfurano šaranje, da ni mržnjama istraživači ne prilaze s prave strane i s jednakim žarom i da se u paranoji uvjeravanja tko je bolji, tko više zaslužuje živjeti u ovoj zemlji, iz koje svi žele izaći, pomiješaju antifašizmi s fašizmima. A onda sva pročelja naših življenja završe išarana i svi u rukama mašu svojim sprejevima sipajući svoje mržnje na mržnje, sprejeve na sprejeve i panoe na ulice. Kako im volja. Na sred puta logike i zdravog razuma.

Stoga bi bilo bolje da se istraživači bave pozicijom ovog panoa i svih drugih razbacanih panoa po gradu u kojem još samo drvo nije posađeno na sred ceste. A i to će brzo. Ovakvim istraživanjem samo nam iscrtane glave pune novim strahom od nevidljivih noćih sprejdžija tjerajući nas da zaboravimo one što pišu finim tintama prodajući nam, kao oni s panoa, muda pod bubrege.