Ulične borbe

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nisam od onih koji drže da su nazivi ulica životno važno pitanje. Čak što više, često se kod nas dogodi da se oko natpisa iznad kućnih brojeva, adrese na pismima i zbroja znakova na navigaciji naoštri i naloži čitava javnost, predstavi se čitav problem tako kao da s imenom ulice ima nestati i čitava ta ulica, kao da s odlazećim nazivom u zemlju pada i trg skupa sa zgradama i fontanom.

Javnost se tako nafiluje da točno imaš dojam kako je to jedan tektonski poremećaj koji ima srušiti sve i nakon kojega slijedi još samo smak svijeta – ili s druge strane, gdje nakon preimenovanja slijedi renesansa čitavog bloka. Još kad se u ključnu raspravu uključe likovi koji ni prstom na karti ne znaju pokazati gdje je ta ulica ili trg, stanje postane općeuzbunjujuće.

Evo, frišak primjer iz Zagreba, taj slučaj koji traje već čitavu vječnost i koji je za sada završio u dvanaest rudi (pitanje je hoće li biti revanš?), ogledni je primjer nakon kojega se zapravo neće dogoditi ništa posebno – Lijepi Trg i infrastruktura će ostati ista, ljudi će i dalje tuda prolaziti, užurbano će obavljati sve aktivnosti kao i prije, poštari će i dalje s jednakom rutinom donositi pisma u okolne ulice, a navigacija će svejedno prepoznavati Trg, samo će je, kao i svaku navigaciju, biti potrebno ažurirati. Tko je volio Tita voljet će ga i dalje, neće nestati ni spomen na njega, a ni simpatizeri, pa možda jednog dana opet doživi kakav revival. Možda i na istom Trgu. Ništa se ne zna, krhko je znanje. A ljudi su još krhkiji.

Etiketom na etiketu

Ali, općenito, što će se nakon ove izmjene sudbinski promijeniti? Kao i sa svim simboličkim izmjenama koje stižu poput zamjene izdušene nogometne lopte nakon što su se reflektori već odavno ugasili, zemlja će se i dalje vrtjeti, a svjetina će već naći neku novu temu za mentalni konceptualni rat koji, izgleda, nikad ne prestaje, debelo nahuškana od uvijek spremnih političara i clickbait raspoloženih medija, koji samo čekaju priliku za ovakve stvari. A prilika ima, danas partizanski lider, sutra već ustaški pukovnik i tako ukrug…

A mi ovdje? Osim što nas je i previše pratilo razvoj situacije gore, naša situacija je…heh, ovdje sam ostao bez adekvatne riječi. Cirkus je u Bosni i Hercegovini preblaga riječ za stanje na terenu. Kontam da uz svu nevolju oko pokretanja ustavnosti 9. Januara, još je dobro pa se nitko nije sjetio ustavno tužakati zbog naziva ulica, jer bi Ustavni sud bio u stalnom zasjedanju. Ništa nije isključeno, jer kad bi to krenulo, za razliku od Trga u Zagrebu, koji će ostati pljunuti kao prije, samo s drugom pločom i pojmom u navigaciji, ovdje bi se sve protumbalo.

Mapa puta u bolju budućnost

Ovdje kad bi jedni drugima počeli upirati u nazive ulica sumnjam da bi malo koji ostao. O Mostaru se uglavnom dosta toga već zna, periodična medijska eksploatacija mostarskih uličnih nestašluka s kraja prošlog stoljeća učinila je Mostar paradigmom za vremena i običaje, paradigmom za zanesene članove komisija za imenovanje ili neamenovanje ulica, koji su nam, s pritiskom javnosti ili s pritiskom na javnost, u naslijeđe ostavili stanje prema kojem je Titov slučaj u Zagrebu mala maca.

Vrijeme za promjene, kako smo od milja zvali rane devedesete, ostavilo nam je svega i svačega, a rezultat je takav da ga se uvijek lijepo iskoristi kada dođe sezona tužakanja u kojoj svatko svoje argumente ima, a inat velik k'o Everest. No, ono što sigurno znamo je vazda isti rezultat čitave galame – pata karata. Daleko od toga da je Mostar jedini i nipošto nije otok, makar je ovdašnji inat, skupa s određenim nazivima baš, onako, u kost, pa samim tim lišen osjećaja za bilo kakvu relativizaciju, spuštanje lopte i „ajmo realno“ sjest' i dogovoriti.

Nije, dakle, Mostar jedini. Inat caruje Bosnom i Hercegovinom, njegov trag je vidljiv svuda. Trag koji se vuče taman od prevrata 1990., da bi kulminirao brzo nakon toga. I sve je funkcioniralo po principu – svak' farba na svojoj teritoriji.

Prođoh adresama kroz gradove

Skoro na dnevnoj bazi adresiram i šaljem poštom pisma i pakete u sve krajeve Bosne i Hercegovine i mislim da je dovoljno raditi samo to da spoznaš svu kompleksnost ove države i njezinu pravu unutarnju organizaciju. Kad se gleda odozgo ništa se ne vidi, koliko se vidi kad se spustiš na razinu ulica. Dovoljan je samo pogled na adresar pa da upadnem u tu džunglu međusobno nepomirljivih imena, povijesnih likova, topografskih pojmova, vojnih formacija, kraljeva, duhovnih i političkih vođa, isprepletenih sa neizbježnim povijesnim revizionizmom i uz obvezan dodatak nacionalnog začina kojim se zapišava teritorij, a zapišavanje je, priznali mi to ili ne, svima išlo od ruke, s tim da je netko bacao jači mlaz, netko pišao na silu, netko onako naivno i u zanosu, a netko ga je suptilnije šarao, ali svejedno odradio posao.

Zagrebačkog slučaja radi, spomenut ću kako se Tito u solidnom broju gradova u BiH još uvijek drži, negdje ga je malo sklonilo u stranu, a negdje ga je zadržalo gdje je i bio, negdje iz pijeteta, negde iz mudre odluke da ostane jer su ga oni drugi tako neuračunjivo i ekspresno ukinuli. Ne dogodi se rijetko da mi se u adresiranju jedan za drugim poredaju Tito i Draža Mihajlović, s tim da Tito ostane u Federaciji, a Draža produži u Srpsku. Ili da od dva poslana pisma jedno ode u ulicu nekog bega, a drugo u ulicu nekog hajduka, ili da Rafael Boban i Mile Budak sretnu kralja Aleksandra u istoj pošiljci. Ima dana kada se u istom košu nađu i brigade VRS-a, bojne HVO-a i korpusi Armije BiH, da se paket do paketa sudare branitelji Srpske s braniteljima Herceg – Bosne ili da s pismom u ulicu branitelja Sarajeva ode i pismo u ulicu Romanijskog korpusa. Šehidi, pali branioci i branitelji, sve zavisi gdje ide pismo, podsjete me kako su ovu zemlju svi branili, a tko je napadao uglavnom je razlog za fajt. Pratiš li ulice vidiš i dokle je koja formacija dobacila, znaš gdje su ulice nazvane po Aliji, a gdje po Franji. Slobe, zanimljivo, ni u tragovima.

Đe si, kralju?

Nije rijedak dan da se nađu bosanski, hrvatski i srpski kraljevi jedan pored drugog, a da svaki ode na svoju stranu, svaki svome jatu. Negdje se nađe i grad gdje dvojica putuju zajedno, ali doba kraljeva ionako je mutno, toliko mutno da znaju biti i svačiji. Osim ovih friškijih, gdje se točno zna čiji je koji. Petar Prvi oslobodilac, na primjer, nekoga je oslobodio, a nekome njegovo oslobađanje nije bilo milo, ali svejedno adresa se piše, jer pismo mora stići na cilj. Nije rijetko da kakav reis sretne kakvog biskupa, a ovaj opet vladiku, pa onda svaki razguli u svoj dio Bosne i Hercegovine. Negdje barem dvojica od navedenih, baš poput kraljeva, dijele isti grad, a negdje ih grad dijeli. Po piscima, a malo ih je koji su dobili ulice, možeš također prepoznati gdje pošta ide. Toliko o zajedničkoj pisanoj baštini.

Ali, pošta ipak ide. I to je, nazivima unatoč, ovdje najvažnija stvar. Da pošta ide, da se ljudi dopisuju, trguju, pa i tužakaju ako treba. U zemlji kakva jest i sa svim gore navedenim, to je zapravo ekstra! A na imena oguglaš, to je nevjerojatno kako se nakon nekog vremena navikneš. Prihvatiš li zemlju onakvom kakva jest, ostaje ti kao prvo i najvažnije da pošta stigne u ruke onoga kojem si je poslao. A ako se na toj tamo nekoj adresi nalazi neki posao, neka lova i generalno, neka korist, pretrpjet ćeš ti adresu.

Izguglati ili oguglati?

Još da oguglamo na potpaljivanje, možda se jednog dana i dogovorimo da nam je malo previše povijesti za ovako malu zemlju i ulicama počnemo davati imena kakva ljudi najčešće koriste ili im dati neka (živ)opisna imena, kao dio općeg dogovora da prekinemo jedni drugima zabadati prst u oko. U tom slučaju, mislim da bi prevladale džombaste i izlokane, ružne i prenapućene, zakrpljene i prokopane.

Taman ono kako je u Mostaru nekoć bila Posrana ulica. Takve su nam ulice, golim okom se vidi, ali za sada nam je važnije da objesimo našu ploču, a na što ulica sliči, to je u našem cirkusu manje bitno. Sreća pa se i ovdje zemlja okreće, a ljudi i ovdje nešto moraju jesti i zbog toga nešto i raditi, pa ih rad odvede na adrese koje možda i nisu po njihovom ukusu, ali interes da se zbog toga ne uzbuđuje svakako jest.