Umotvorije: Ne Klepiću nanulama

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zdenko Klepić je profesor i doktor, te prorektor za poslovanje, ljudske potencijale i upravljanje kvalitetom na mostarskom Sveučilištu na čijem Filozofskom fakultetu je održano nešto što se zove Sajam poslova. Vijest o tome, kao i onome što je Klepić rekao, prošla je gotovo nezapaženo u zemlji u kojoj neprekidno traje otvoreno prvenstvo u skandalima, aferama, mržnji i bijedi sa kojom smo se saživjeli kao sa kakvom hroničnom kožnom bolesti. Onom što nije lijepa za vidjeti ni poželjna za pokazati, ali ne ubija pa se, eto, dura.

„Studenti koji se nakon studija i prakse ipak odluče otići u inozemstvo, bolje da su jaki i obrazovani i kvalitetni nego da šaljemo radnu snagu koja će raditi na gradilištima“, rekao je, jeste stvarno, Zdenko Klepić, profesor i doktor, te, da i to ponovimo, prorektor za poslovanje, ljudske potencijale i upravljanje kvalitetom na mostarskom Sveučilištu!

Zdenko Klepić ili nije najbolje učio kada je bio mali ili je u međuvremenu puno toga zaboravio. Ovo drugo mu se može uzeti kao olakšavajuća okolnost, baš kao i nedavno objavljeni podatak prema kojem su radnici iz Hrvatskle – a isto važi i za one iz BiH, Srbije, Rumunije ili s Madagaskara – znatno manje plaćeni od njemačkih kolega na istom poslu u, recimo, Munchenu.

Zajednica koja, da pararfraziramo profesora i doktora, izvozi građevinske radnike i druge zanatlije, električare, keramičare, mehaničare ili vodoinstalatere, nema sadašnjosti. Ona koja umjesto radnika za gradilišta gubi ekonomiste i programere, inženjere i doktore opće prakse, nema ni budućnosti.

Društvo bez potrebe za građevinskim radnicima, električarima, keramičarima, mehaničarima ili vodoinstalaterima, odnosno ono u kojem ti, sa rukama vješti ljudi, ne mogu pristojno živjeti od svog rada, društvo je koje ne stvara nikakvu vrijednost, ništa ne gradi i ne proizvodi i, samim time, u njemu je najizvejsnija, manje ili više ravnomjerna, raspodjela bijede. Može, drugačije rečeno, zidar sebe cijeniti kao da je astronaut, ali ako nema onoga ko će mu platiti koliko traži i vrijedi, džaba mu.

Ono društvo koje gubi, kako ono reče profesor i doktor, jake i obrazovane i kvalitetne kadrove, može se radovati ako, i to u najboljem slučaju, ostane na trenutnom stepenu nerazvijenosti, nevažnosti i siromaštva.

Već smo na ovom mjestu, samo drugim povodom, citirali dijelove iz knjige „Exodus“, britanskog profesora ekonomije i javnih politika, sir Paula Colliera, koji piše: „Prva važna činjenica je groteskno velika razlika u prihodima između siromašnih i bogatih zemalja, koja će se uz sadašnje stope globalnog rasta održati bar još nekoliko decenija. Drugo, migracija ne može značajno umanjiti postojeću razliku jer su mehanizmi povratne sprege previše slabi. Treće, dok traju migracije nastaviće se i akumulacija dijaspora. Zato će razlike u prihodima potrajati, a podsticaji za migraciju ojačati. Otuda slijedi da će migracija iz siromašnih u bogate zemlje nastaviti da se ubrzava“.

U prevodu, svaki zidar koji ode u Njemačku motiv je za još jednog da ga prati, a obojica dokaz prvom komšiji da se i on, ukoliko želi da mu ostatak familije živi bolje, uhvati Hamburga.

Ono o čemu prije nismo pisali, a sada se mora, jedno je od objašnjenja – ne i jedino, no svakako važno – kontinuiranog zastoja u razvoju ili, češće, nastavka propasti afričkih i dijela azijskih zemalja čije, da još malo klepićemo, mlade, jake, kvalitetne i obrazovane kadrove usisavaju znatno bogatije i razvijenije neokolinijalne sile. Posljedica je tih procesa je još veći razvoj razvijenih i još veće siromašenje siromašnih.

Mogućnošću odlaska najbolji ekonomisti i programeri, inženjeri i doktori, umjesto da budu pokretači razvoja u svojim zajednicama, postaju dio već uhodanih mehanizama u onim zemljama u kojima su prihodi „groteskno veći“ nego u onima koje su odškolovale sretne dobitnike radnih dozvola na Zapadu.

Iz Bosne i Hercegovine se već bježi masovno i nerijetko za platu od 400 eura – znači nikakvu, ali sigurnu – u, recimo, Slovačkoj. Bježe jednako i zidari i ekonomsti, limari i programeri, inženjerke i keramičari, doktorice i vodoinstalateri. Situacija je, sve u svemu, loša, s tendencijom da bude i gora. Pokazuje to, pored ostalog, i anketa „Bljeska“ čijih je 72 posto – slovima: sedamdeset i dva! – učesnika reklo da planira napustiti BiH ili ju je već ostavilo iza leđa.

Sistem obrazovanja u nas pretrpio je ogromne, tektonske promjene u zadnjih tridesetak godina: fakulteta imamo koliko i trafika, studiranje je više socijalna mjera nego način stjecanja znanja i zvanja, a perspektive vlasnika diploma ni izbliza nisu iste onima vlasnika stranačkih iskaznica. Ipak, kakvo je da je, isto to obrazovanje je i dalje javno, dakle svima dostupno, još uvijek postoje i univerziteti i sveučilišta na kojima uslov za završavanje nije taj da ih se mora upisati i iz visokih škola, uz masu prosječnih, izlaze i jaki i obrazovani i kvalitetni kadrovi.

E takve bi sada Zdenko Klepić, prorektor za poslovanje, ljudske potencijale i upravljanje kvalitetom, upravio ka Njemačkoj, Danskoj, Kanadi...

Bio on svjestan ili ne onoga što je rekao i pogubnih posljedica svog mišljenja po svaku etničku i manjinsku zajednicu u BiH, kao i zemlju u cjelini, sve što mu se može reći je: ma, bravo majstore, profesore i doktore!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.