U(ne)ređeni Mostar

Tekst članka se nastavlja ispod banera

20.2. – Ponedjeljak

Samo u BiH može tako glatko proći vijest da je iz zgrade Obavještajne službe ukraden strogo povjerljivi dokument. Dovoljno to govori o tome kako smo ozbiljna i stroga država a i kako u tako ozbiljnu službu mogu biti primljeni oni koji će, provjereni, jednoga dana tajni dokument odnijeti nekome tko ga je poželio.

O tome kakva je to služba nedavno je govorila i činjenica da je jedno vrijeme najzvučnije ime obavještajaca bio mladi službenik koji se s topovskim udarima igra po tunelima.

A da će i u ovom slučaju biti da je vuk ujeo kenjca i da je strogo povjerljivi dokument već iskorišten da nekoga politički bocne, ne treba sumnjati.

21.2. – Utorak

Da može biti reda, pokazali su nedjeljni izbori u Stocu i bezbrižne objave iz Središnjeg izbornog povjerenstva. Unatoč burama, samo dva dana nakon izbora, svima je sve jasno.

A da može biti reda, pokazao je i rijetko viđen prizor u Mostaru. Uhvatio se red ispred Kosače. Dvoje po dvoje, kao pačići mali iz najuređenijih vremena, stajali su obožavatelji lika i djela Petra Graše u kilometarskom redu. Tražila se karta više, a Grašo je morao umjesto jednog koncerta rasprodati još jedan pa još jedan.

Sredila se mostarska publika za glazbenika kao da je uglazbio sve ode ovoga svijeta, a ne kao da je riječ o poluzaboravljenom glazbeniku koji je sam sebi najvjerniji slušatelj.

Dokaz je to da u Mostaru može biti reda, da je vrijeme opasno stalo i da su u gradu na Neretvi neke čudne vrijednosti na snazi. Jer, dolazili su veći od Graše pa su se sramili broja prodanih ulaznica.

22.2. – Srijeda

''Svesrpski'' sastanak u Beogradu povodom predaje zahtjeva za reviziju presude u slučaju BiH protiv Srbije u Haagu iznio je jasan zaključak: Ništa više neće biti isto. Udario inat na inata i, ma koliko se pričalo o novom elementu u politici nenormalne regije, riječ je o napokon skinutim maskama. Godinama se raspadamo. Presporo. I godinama krijemo istinu jedni od drugih i jedni o drugima.

23.2. – Četvrtak

Mahanje papirima u Mostaru pokazalo je, po tko zna koji put, o kakvom neozbiljnom gradu se radi. Ni sam Grad više nije siguran koji njegovi papiri vrijede, a koji ne vrijede. Poduzetnici prosvjeduju pred Vijećnicom, koja je simbol kaosa i nerada, prozivaju policiju za suradnju s kriminalcima, upozoravaju na reketarenja, zavaravanja i lažne dokumente.

Radovi u Gradu opet čekaju, rupe ostaju nezakrpljene i mutno ostaje mutno.

24.2. – Petak

Spaljena zastava BiH u Mostaru. Država se zgrozila. Policija traga za počiniteljem. Klasika.

No, ne pita se zgrožena država tko joj to sjedi u instituciji koja bi trebala nadzirati zgradu ispred koje je zastava zapaljena i koja je više puta opljačkana. Ne pita se država zašto ta institucija ne šalje nekoga da štiti urede države ili zašto ne postoji nitko tko bi novinarima dao odgovor na nekoliko jednostavnih pitanja.

To što je planula zastava najmanji je problem. Planuo je još jedan nerad. I nitko ga ne gasi.

25.2. – Subota

Predao se zahtjev za revizijom presude u Haagu. Predao se papir za kojeg je dignuta jedna ruka u Predsjedništvu, koji je ljevicu pretvorio u bošnjačku stranu i pokrenuo novi domino kaosa da još jednom uzdrma uzdrmanu BiH.

No, počele su se pružati ruke pomirenja. Bakir Izetbegović, taj umišljeni pomiritelj, koji je sjeo na više pomirbenih ručkova pa ih nakon podrigivanja prokleo, pruža ruku Miloradu Dodiku.
Dodik pak odgovara s jednim velikim Ali. Neće to tek tako ići u BiH. A ako se lideri opet poljube, ovo će iz blatnjave sapunice prerasti u odvratni film za odrasle.

26.2. – Nedjelja

Stigla su pisma iz Haaga. Tri različita, na tri iste adrese.