'vanđelje po Luki: Mostarska prispodba

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Luka Modrić. Mali princ. Na putu je postati legenda Reala, igra Euro svog života. Jedan od najboljih srednjaka danas. Mi volimo našeg Luku, jer Luka je, znate, igrao za Zrinjski. Koliko, ono, prođe godina od tada? Dvanaest? Trinaest?

U međuvremenu je Luka nogometno odrastao, odradio nekoliko sezona u Dinamu, pa onda četiri sezone u Tottenhamu, da bi prije četiri godine zaigrao za veliki Real. Luka je (p)ostao čovjek u svakom smislu, nagledao se svijeta, namijenjao vila i automobila, no u svemu i dalje zadržavajući dozu skromnosti ne baš tipičnu za današnje tetovirane zvijezde. Luka je sigurno, daleko od naših površnih pogleda na njegov život, sigurno sbakog trenutka svjestan što mu je sve nogomet zbilja donio. Također, vjerujem da je Luka svjestan koliko je odricanja i muke prošao da bi došao tu gdje jeste. Jedno od tih odricanja bio je, da se ne lažemo, i njegov dolazak u Zrinjski. Do zvijezda je trnovit put i neobično krivudav, a jedna od tih krivina i trnovitih staza bila je Premijer liga.

Luka, Luka, malo mi je muka!

Zrinjski nije stvorio Luku, odmah da to riješimo - njegov boravak u Mostaru, kada smo svi vidjeli o kakvom se igraču zapravo radi, bio je dio planiranog odrastanja jednog mladog talenta. Usputna stanica, dolazak aliena, spuštanje NLO-a na livadu kod Izbičnog.

Da, postojala je mogućnost da ga netko na našim pašnjacima polomi po nogama i zauvijek mu karijeru usmjeri u pravcu zdravstvenih kartona i toplica, te ga vrati u ladicu gdje ostadoše mnogi nikad dokazani talenti, oni koji danas krpe kraj s krajem kao i običan puk. Ali ne, Luka je ostao na nogama koristeći zgode sa BeHa terena u ranim intervjuima kao dokaz mukotrpnog nogometnog puta, koji je luku odveo i u Zaprešić.

Lukin uspjeh je, bez obzira na to što je otad prošlo mnogo godina, u percepciji mnogih Mostaraca i naš uspjeh. Nekako nam se lice namjesti u osmijeh kad zabije gol, kad ga kuju u zvijezde. Odmah se nekako prišlepamo, kao da smo ga mi svojim rukama odgojili. Slušam ponekad određene likove koji se kunu da su ga baš oni othranili dok je bio u Zrinjskom, znam i neke koji su ga vozali i koji su mu, po vlastitim pričama, taćeve palili. O da, othrvao Luka se mnogo čemu ovdje. Između ostalog, urbana legenda je već postala zgoda u kojoj mu se suigrači Zrinjskog podsmjehuju, jer maloljetni Luka ne tuče alkohol i ne povlači dim poput njih, nego pije sokić. Većini tih ljubitelja noćnog života danas nema velikog traga u nogometnom svijetu, a „mister sokić“ je na ti sa Ronaldom, djeca po svijetu padaju ničice kad ga ugledaju, a Florentino Perez Boga moli da čuva Lukino zdravlje, koje je, hvala na pitanju, izvrsno.

Gdje je nestao čovjek?

Luka je danas tamo gdje jeste, a gdje smo mi? Gdje je Mostar? Gdje su Mostarci? Jesmo li išta naučili od malog nogometnog genija koji pije sokić i ne ide stranputicom, nego ima jasan cilj – uspjeti pod svaku cijenu i na tom putu dati sve od sebe, pa makar i na nogometnoj periferiji, kakva Mostar zbilja jeste, skupa sa čitavom našom ligom? Je li se Mostar sa svojim stanovnicima išta promijenio i slijedi li primjer najboljih među nama, slijedi li primjer ljudi koji se žrtvuju, koji naporno rade, koji su primjer samoodricanja, volje i profesionalnosti?

Ili su nam i dalje idoli šupljaci, prevaranti i zlatousti? Jesmo li i dalje isti oni koji su Bojanu Bogdanoviću vikali da je levat jer toliko „pepa“ loptu? Jesmo li i dalje isti oni koji smo svakom ovdašnjem talentu rekli – bjeri tamo 'ta ćeš ti, vidi ti glave? Jesmo li i dalje isti oni koji se nisu pomakli nikuda, dok je Luka za to vrijeme obletio cijelu zemaljsku kuglu i dvaput uzeo Ligu prvaka? Jesmo li i dalje tu, tiho umirući u našem dimu i alkoholu, na istoj onoj stolici na kojoj smo bili dok je maleni Lukica trčkarao pod Bijelim Brijegom, ali i dalje skloni podsmijehu prema onima koji su drugačiji, onima koji, recimo piju sokić?

Nismo?

E, jesmo! Evo, skoro trinaest godina zakucalo na vrata od kad je Luka otišao iz ove paklene jaruge, a kao da se ništa promijenilo nije.

Rođeni i u tintaru zgođeni

Tu i tamo poneka šminka, malo boje i premaza, ali suština je ostala ista. Grad bez dvorane, grad sa stadionima koji su bliži 19. nego 21. stoljeću, grad sa infrastrukturom koja propada, krivi se i stenje, grad bez ljubavi i sa sumrakom ideja. A sve zbog toga jer nismo učili od najboljih, od maliha aliena među nama, od bogomdanih primjera. Ne, nama su idoli i dalje neki pogrešni, mangupi, dripci i prevaranti, kojima više vjerujemo nego sebi samima. Svi oni koji bi love bez puno muke i svi oni koji obećavaju bez obzira imaju li uopće podlogu za to, e, takvi su nama draži i svjetliji od Luke, Bojana, Karačića, Marića, plivačice Kajtaz...

Da nam nisu davno bi se digli da im izgradimo dvoranu, pa makar i golim rukama, davno bi digli glas za svu djecu ovog grada, koja moraju pepati između auta, ne bi li se napepali dovoljno da mogu reći da nešto znaju. Davno bi ispravili Krivu Drinu na Neretvi. I sve ulice i škole i parkove i fasade, i načelnike i pročelnike, i službe i družbe. Sve bi namjestili da smo pravi, da smo beskompromisni i da smo dostojni.

Ali, ne mi nismo ti. Mi smo oni koji će se podsmjehnuti svakome, osim sebi samima. A ako takav svatko pije sokić, onda još bolje. Ionako su svi levati osim nas Mostaraca. Svi levati imaju izbore, a nama to ne treba.

Mi smo se rodili izabrani.