Kome?
Vrištim i vrištat ću
Tekst članka se nastavlja ispod banera
''Čitam ja to što ti pišeš. Osjeti se kako vrištiš, ali... kome...?'', kaže mi prijatelj, koji već odavno ne stanuje u gradu u kojem smo kovali zajedno snove. Sad je s obitelji daleko, pod tuđim suncem što ga grije puno jednostavnije nego ovo naše. Ni ja nisam u gradu u kojem smo kovali snove. Sad sam tamo gdje sunce užasno grije, i gdje ni jednostavno nije jednostavno.
Uglavnom, ja i dalje vrištim. I vrištat ću jer netko, valjda, mora i to. A ono 'kome?', što se od mog vriska vraća kao eho, ću ostaviti po strani.
Tuđe sunce
Dakle, moga sanjara grije neko tuđe sunce. Kaže kako postoje pravila, red i da se zna šta i kako. Baš sve ono što kod nas postoji samo na papiru. Ako i tamo. On je ostao isti. Nije ga okamenila tuđina niti je od njega napravila raspekmeženog stranca, koji cvili na spomen doma. Čvrsto je na nogama znajući što sve nosi u srcu. Drago mi je da u srcu (još uvijek) nosi uši za (moje) krikove.
S druge strane, postoji netko tko isto tako zna da vrištim. I on je pod jednostavnim suncem. Ni njega nije pokvarila tuđina. No, za razliku od spomenutog sanjara, on se neće vratiti. Život je tako ispisao priču da četveročlana obitelj zauvijek diže sidro iz grada u kojem nije dobio priliku. A nije da je bježao od prilika. Život je napisao tako da nikoga nije ostavio tamo gdje je rastao, sanjao i u najbitnijem dijelu života ratovao. Vratiti se nema u što ni kome i svi smo zauvijek izgubili njega, njegovu djecu i djecu njegove djece.
I on zna da vrištim. Možda me od borbe za bolji život i od vlastitih krikova ne čuje, ali zna da vrištim. I ja znam da on zna. I da zna da neću prestati.
Sve nas nešto tjera
Na trećoj strani susrećem poznanika, kolegu po profesiji, kaže da odlazi. Vrištao je koliko je mogao, a onda je došao netko tko ne voli vrištanje, nego nijemo klimanje glavom. Otići će, kaže. Žao mu je što ostavlja to što ostavlja. Drago mu je što ima što ostaviti. Nije mu drago kome. Ali, kaže da zna da je jednostavnije živjeti pod suncem kojeg ne navijaju podobni, poslušni i nijemi.
Sve nas, dakle, nešto tjera od našega sunca. Iako su se mnogi tijekom ljeta uvjerili kako se njihovo mjesto mijenja fizički, osjeti se da su ušminkane ulice sjetne i da su spremne da, kad malo zahladi i kad svi putnici odu pod svoje sunce, budu korzo za samoće i tuge. Besmisleno je šminkati lice kad je duša prazna i kad namazane oči nemaju što vidjeti u budućnosti.
A tako će nam biti sve dok oni što ne vole da se vrišti budu tražili šutljivce i sjedali ih na mjesta s kojih se treba vrištati. Da stvar bude gora (a ta je stvar svako dvije godine), bliže se izbori pa će i oni koji su pomislili na vrisak pokušati zašutjeti i vidjeti je li šutnja zlato za kakav poslić, poziciju, funkciju... I onda će se zatvoriti krug, jer oni, koji ne žele tuđe sunce, moraju biti u lancu šutljivaca, koji će nama što vrištimo reći da je divno to što radimo. Potom će okrenuti leđa i zašutjeti.
Preskočit ćemo pitanja o povratku. Jer, navikne se čovjek na tuđe sunce. Još ako je malo toplije od onog kojeg su vam ukrali u mjestu gdje ste gajili svoje snove i ako se traže samo šutljivci, povratka nema.
Tužne čestitke
Tužno je nama koji vrištimo tapšanje po ramenu i kliktanje kako nam je dobar ovaj ili onaj vrisak. Tužno je što obično čestitke dolaze od onih koji ili šute ili su digli ruke od vrištanja. Tužno je i to što naše vrištanje žele umanjiti oni u čijim su rukama dirigentske palice za šutnju. Kažu da lažemo, da ima većih problema od našeg vrištanja, da igramo za tuđe ciljeve, da smo prodani, kupljeni i da nam ništa naše nije sveto.
Pa i kad zavrištimo da je njihova borba za njihove svetinje, pod zakletvom za bolje svima, ustvari trpanje svega samo sebi u džepove i trpanje podobnih i šutljivih, vezanih rodbinskim vezama ili zavjetom šutnje, oni kažu da lažemo. Iako svi vide rog iz one pametne o lažljivoj kozi i rogovima.
Dakle, ušminkali su nam ulice, navukli su nove šminke na lica, i očima otežali kapke da ne gledaju puno daleko, a ostavili su propuh u našim sanjarskim mjestima.
Vrištim i vrištat ću. Takav sam poziv pronašao u džepu kad sam zavapio prema Nebesima da mi kaže što da činim sa sobom. Vrištat ću i sretan što imam glas i tužan što mi na vrisak dolazi odgovor 'Kome?'. Vrištat ću jer se vrisak čuje i tamo daleko, pod nekim jednostavnijim suncem i jer dirigentima šutnje obožavam kvariti iskvarenu simfoniju šutljivaca i podobnih.
