Za biro po hrvatskom planu i programu!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odmah ću vas upitati: Koliko ste spremni žrtvovati za očuvanje nacionalnog identiteta? Govorimo li o vašoj djeci, o tvojoj djeci, što ti je važnije, da bude sposobno sutra sebi osigurati egzistenciju ili je dovoljno da preživljava kao dobar Hrvat? Kažem Hrvat, ali isto ovo promišljanje primjenjivo je i na ostale konstitutivne osuđenike u ovoj zemlji.

Ovih dana osvanula vijest da će godina studija na jedinom sveučilištu koje radi na hrvatskom jeziku u Bosni i Hercegovini poskupjeti na 1800 konvertibilnih maraka. Dodaš koju stotinu maraka i imaš godinu studija na poslijediplomskom u Hrvatskoj. U istom Mostaru nema iksica, skup je smještaj, skup je život, knjižnice su siromašne u usporedbi s onima u Hrvatskoj... Praktična nastava je u Hercegovini također manje-više misaona imenica.

Ako želite postati stručnjak, jeftinije i brže vam je za te iste novce koje ćete potrošiti na studij, uplatite tečaj za upravljanje CNC strojem – uštedjet ćete novca, uštedjet ćete godine života, brzo ćete naći sebi posao.

Opravdava li cijenu činjenica da je u pitanju jedino sveučilište na hrvatskom jeziku? Je li studij matematike i fizike, engleskog, njemačkog, sociologije, ekonomije, skuplji samo zato što je na hrvatskom jeziku?! Zašto bi hrvatski jezik bio skuplji od srpskoga ili bosanskoga?! Zato što je dio europske unije?! Zato što diplome ne treba nostrificirati u Europskoj uniji možda?! Zašto je obrazovan Hrvat skuplji od obrazovanog Bošnjaka ili obrazovnog Srbina?! Zato što može pravo naguliti da konobari u Njemačkoj?!

Je li kemija skuplja od hemije?

Nije problem samo na visokoobrazovnim institucijama. Obrazovanje na hrvatskom jeziku postaje znak financijskog statusa, a ne nacionalni identitet ili ponos. Za udžbenike jednog djeteta u osnovnoj školi, u nastavi prema planu i programu na hrvatskom jeziku, možete platiti udžbenike za dvoje, gotovo troje djece koja pohađaju nastavu prema planu i programu na bosanskom jeziku.

Zatšto?! Jesu li hrvatska djeca pametnija?! Ne bih rekao. Jesu li im škole urednije i ljepše?! Ne bih rekao. Jesu li toplije zimi?! Ne bih rekao. Osobno se mučim, jednog dana kada budem imao djecu, vrijedi li ih upisivati u školu u kojoj će učiti na hrvatskom jeziku ili ih jednostavno upisati u školu u kojoj će biti, uvjetno rečeno, manjina, u kojoj će jednako naučiti matematiku, fiziku, biologiju, a onaj novac koji uštedimo na udžbenicima, da iskoristim i da ih redovito uživo učim o hrvatskoj tradiciji i kulturi, o jeziku i običajima, da od ušteđenih novaca vidimo Travnik, da uče o Ivi Andriću, da skoknemo do Humca, da vide najstariji pisani spomenik na hrvatskom jeziku, da svratimo do Širokog Brijega, da vide hrast pod kojim su spavali prvi hercegovački franjevci, da odemo u Srebrenicu, u Čajniče, da vide tragove hrvatske katoličke ostavštine iz davnih vremena, dok se znala granica Istočnog i Zapadnog rimskog carstva, da odemo do Banjaluke, da vide samostan trapista koji su izgradili suvremenu Banjaluku, koji su prvi imali električnu energiju, da vidimo Jajce... Isplati li se biti veliki Hrvat ili djetetu pružiti konkurentnost, sutra kada bude tražilo posao ili osnivalo poduzeće?!

CNC stroj na hrvatskom jeziku

A evo i ta je krizna godina došla, srezanih upisnih kvota i kojekakvih mjera za preživljavanje obrazovnog sustava. Isplati li se tražiti vezu da upišeš dijete u gimnaziju koja radi prema planu i programu na hrvatskom jeziku ili jednostavno dijete upisati u onu koja radi prema planu i programu na bosanskom jeziku?! Uostalom, moguće da je riječ o jednoj te istoj zgradi, onoj na Španjolskom trgu. Ili otići korak dalje i upisati dijete bilo gdje, a nakon dvije godine da obrazovanje završi na UWC-u?

Koliko si spreman plaćati cijenu da budeš dobar Hrvat, ako već sada znaš da je premija zaposliti se nakon što svršiš studij na jedinom bosanskohercgovačkom sveučilištu koje nastavu obavlja na hrvatskom jeziku? Ili da u startu osamostališ dijete i spremiš ga u Split, Zagreb, Zadar... Ionako će sutra biti prisiljeno preko granice, kada ne pronađe posla u zemlji koja više cijeni ispunjavanje kvota, nego vrijednost konačnog proizvoda.

Sutra, kada ti dijete bude pralo guzice u staračkom domu u Austriji ili Švicarskoj, hoće li mu biti bitno što mu je diploma srednje medicinske s one ili ove strane Neretve?! Kad krene mesti špenu za niže obrazovanim radnicima u tornici u Njemačkoj, hoće li te proklinjati (ii see svejedno), što je završio strojarski ili mašinski fakultet bez stručne naobrazbe ili što jednostavno nije prištedio i novac i trud i obučio se za upravljanje CNC strojem?!

I tvoje hrvatstvo (nebitno, možeš čitati i za srpstvo i bošnjaštvo), vrijedi li ono te jedne mjesečne plaće radnice ili radnika u trgovini – toliko, naime, košta set opreme, udžbenika i radnih bilježnica i torbe i bilježnice i olovke... Bože, od čega roditelji Hrvati obuku djecu za pravi dan škole?! Od plaće ćaće u Njemačkoj?!