Za šaku dolara i judine škude

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jednom mi pričao prijatelj, u ono vrijeme kad su videoteke bile u svakom kvartu – da je često znao, prije odlaska u videoteku, upitati svog starog želi li da mu donese neki film po njegovoj želji. Stari bi se k'o biva malo mislio, pa bi onda lakonski rekao – može, donesi nešto od Clint Eastwooda ili Charlesa Bronsona! To mu je, kaže, bilo najgore, kad mu kaže glumca, ali ne kaže film, pa bi ga pitao koji točno film od njih dvojice bi volio pogledati. A stari bi samo dobacio - Bilo koji, ne može njihov film ne valjat'!

Old – skul uvođenje pravde

Uvijek sam bio fasciniran tim poštovanjem starije generacije spram glumaca koji su se proslavili utjerivanjem pravde. I moj stari je vazda preferirao filmove u kojima bi pravednik tipa Clint, Charles ili u novije vrijeme Steven Seagal i još hrpa njih, jednostavno učinio ono što institucije pravde ne mogu – u sat i pol vremena sredio sve!

Svi ti akcijski heroji njihovog doba, ali i doba moje najranije mladosti bili su spremni uhvatiti se u koštac sa svakom vrstom ološa, nije im problem predstavljala ni politička struktura, ni mafija, ni narko bossovi, a korumpirane javne djelatnike jeli su za doručak – takvima je i par šamara preokretalo mozak i vraćalo ih na stranu služenja građanima.

Ti su heroji izgledali poput običnih ljudi iz naroda – i to je bila tajna njihove prijemčljivosti širokim masama. U njima si vidio jarana, običnog čovjeka kojeg su zlikovci natjerali da napusti svoj uobičajeni posao u kojem mrava ne bi zgazio i u kojem gleda svoja posla – i samo ponukan jasno vidljivom nepravdom krenuo bi u sređivanje računa.

Superheroji su pokvarili sve

U međuvremenu su filmski heroji postali sofisticirani i nedokučivi realnosti. Već od moje dvadesete uglavnom su počeli spašavati svijet, zaustavljati meteore, sređivati izvanzemaljsku prijetnju, točno onaj prijelaz Bruce Willysa sa Umri muški 3 na Armageddon označava kraj još jedne klasične filmske ere i prijelazak u današnje doba superheroja, likova s čudesnim moćima i još čudesnijim neprijateljima, one u koje ne vjeruješ, ali te zabavljaju. I dok si u susjedstvu uvijek mogao imati nekoga tko se manje ili više uspješno fura na Chuck Norrisa, Bruce Leeja ili Jean Claude V.D.-a, teško je, jebiga, zamisliti da ti je susjed Spiderman ili da je susjeda Catwoman, bez obzira što imaš osjećaj da vidi i po noći - a i kroz zid.

Nažalost, otkad se pojaviše superheroji, nepravde u stvarnom svijetu nekako je sve više. Nema više „buddy“ likova, običnih, ljudskih fajtera, nema više mrzovoljnog i šutljivog Clinta, umro je Charles Bronson, nema više ni Bruce Leeja, Willysov John McClane je postao vlastita karikatura - a i Steven Seagal je prešao na blues.

Pošto je očito da ne možemo u stvarnom životu biti superheroji, nekako je ostala praznina i više ne vjerujemo da bi netko od nas mogao, sasvim ljudski, ušetati u grad poput Clinta i srediti stvar. Danas ne vjerujemo da ima među nama netko tko bi kao Charles Bronson riješio pantljičaru koja izjeda društvo. Danas vjerujemo samo specijalnim efektima i šarenim lažama.

E, moj Bude, kad te jednom ne bude…

Sve ovo sam vam napisao samo da bih rekao jednu stvar. Svi junaci na jednu stranu, a Bud Spencer na drugu. Bud Spencer je, pokoj mu duši, bio utjelovljenje pravednika koji je u nekoj mojoj projekciji pravde bio idealan za pojavljivanje u ovom gradu. Onako korpulentan (rekli bi i debeo), bio je savim dovoljna pojava da od njega pobjegnu svi ovi uhljebi i uguzi. Kad bi se Bud pojavio negdje na šalteru, vjerujem da bi se naglo svi provaljanili. Kad bi došao u Gradsku upravu, vjerujem da bi se znao neki red. Ako ništa, uvijek bi mogao upotrijebiti onaj svoj poznati potez šakom u tjeme ili s oba dlana po vratu, od kojeg se protivniku 'zanebesa'.

Ono što sam kod njega jako volio, to je bila njegova strpljivost. Zato me je podsjećao na nas Mostarce. Bud bi u svojim filmovima uvijek puštao da nevaljali prijeđu i tri granice strpljenja, pa bi tek onda kad vidi da ne posustaju, skoro onako lijeno i nevoljko krenuo u akciju. Ne znam koliko već granica strpljenja su nama ovdje prešli, ali sam siguran da bi Bud već ovdje krenuo djelovati.

Znao bi Bud i sa smećem, i sa štakorima i pacovima, znao bi i sa onima koji kose i koji vodu nose. Gledao sam većinu njegovih filmova, nezaboravne su bile večeri u ljetnom kinu u Zaostrogu, Bud je tamo bio glavni!

Da te nije, Bruslija

Naravno, nisam toliko luckast da vjerujem kako bi nas ovdje spasio i uredio neki filmski lik, pogotovo pokojni. Ali, zadržavam u sebi gram nade da će jednog dana u ovaj grad ujahati netko tko će reći – dosta! Iako ga nikako nismo zaslužili, jer ništa prije njegovog dolaska nismo niti pokušali, vjerujem da sva ona generacija koja je odrasla na herojima ove vrste ima priliku barem za drugu šansu, kad su prvu tako olako propustili.

Naime, posebno me živcira što ljudi koji su odrasli na filmovima sa Clintom, Bronsonom, Budom i ostalima, oni koji su se divili i ugledali na njih, oni koji su u kućnoj radinosti pravili nunčake ne bi li sličili Bruce Leeju, u jednom trenutku jednostavno zaboravili sve i pristali da im heroji postanu neki sasvim lijevi likovi, autsajderi u normalnim okolnostima, lošiji i puno pokvareniji od njih samih. Dozvolili su da zli „villiani“ naprave od njih slijepce kod zdravih očiju, da ih omađijaju i naprave od njih skičave glodavce, kakvih je puna ova kasaba.

Za početak, trebalo bi se riješiti mitova. Usput, neka stradaju i filmski mitovi, ionako od njih, vidjeli smo, koristi nemamo. Možda bi se trebali, za prvu ruku, ne ugledati na filmskog Buda, nego na stvarnog Buda Spencera, čovjeka od krvi i mesa. Pročitajte malo njegovu biografiju i vidjet ćete kako se ponaša ljudsko biće. E, tek kada opet postanemo ljudska bića, vratit će nam se i izgubljeni ponos i obraz. A onda nam nitko neće niti trebati da ujaše u grad i sredi stvar. Neće nam trebati heroji da u naše ime srede stvari. Već će sve biti sređeno.

Nikad nije kasno biti heroj. Kreće se prvo od sebe, a onda od običnog i jednostavnog - dobar dan, susjed, što ćemo i kako ćemo danas? Hajdemo se malo organizirati.