Zaboravili ste i prešli preko toga

Tekst članka se nastavlja ispod banera

I prošlog sam se puta pitao moželi ovu zemlju nešto zgroziti a onda je zemlja, kao u kakvoj kušnji, opet stavila upitnik pred nas. Ako vijest da je netko zvjerski upravljao domom u kojem se štićenici ne mogu brinuti sami o sebi nije dokaz u kakve smo se zvijeri pretvorili, onda ne znam što jest.

Naime, Redžep Salić, novoimenovani direktor Zavoda Pazarić, na sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH šokirao je javnost, ili to barem pokuašo, govoreći o situaciji koju je zatekao u Zavodu. Tamo je, kaže, zatekao katastrofalno stanje, kriminal u upravljanju, te primjerice, tužbu 'tešku' oko milijun KM zbog trgovine kurbanima.

Između ostalog, rekao je kako je zatekao dovršetak građevinskih radova na zgradi koja je u kompleksu Doma, i to bez građevinske i urbanističke dozvole, te da ''ima oko 300.000 KM razlika u izvođenju radova'', odnosno, da se ne zna u što je novac utrošen i da zapravo nitko ne zna za što je planirana gradnja zgrade. Podsjetio je da je prije tri godine renovirana zgrada, ima i novosagrađenih, ali da je toliko nekvalitetno urađena da djeca svakodnevno žive u vlazi.

Prikrivanje zlodjela

''Djeca imaju samo tri obroka, a za 15 godina nije promijenjen jelovnik. Nisam mogao da vjerujem da se ljudi na taj način odnose prema djeci'', rekao je Salić te naveo kako, primjerice, u podrumu imaju tri kotla za grijanje koji nisu servisirani više od deset godina, ali i da su računi za servisiranje uredno izdavani.

Inače, u Domu Pazarić, gdje se godišnje ''okrene'' veliki iznos novca, boravi oko 349 štićenika, starosti od tri do 80 godina.
Naravno da su nakon ovakvih istupa, koje ne viđamo baš često, uslijedile brojne reakcije. Naravno i da su reakcije bile u sjeni vječitih političkih prepucavanja koja, na kraju krajeva, i služe da bi se sva zlodjela prikrila, a zvijeri koje gladno sline nad javnim novcem zauvijek sakrila u prevelikom čoporu onih što ne prezaju ni pred čim da se domognu novca i proslijede ga u džepove kojima ne pripadaju.

Iako nitko nije kriv dok ne lupi sudski čekić, mediji su otkrili kako je čekić lupao u Zavodu, ali da nikoga nije bilo briga.
Tako je stručna suradnica Zavoda, presudom suda iz 2006. godine novčano kažnjena zbog nesavjesnog rada u službi. Tada je bila vna mjestu direktorice, ali je ujedno radila i kao šefica računovodstva, pa je samoinicijativno, usmenim putem donijela odluke o nabavci robe i izvođenju građevinskih radova u Zavodu. Izvođenje radova povjerila je firmi čiji je vlasnik njezin suprug. Posao je povjeravala mužu nekoliko puta, a da bi sve ostalo u obitelji. U Zavod je zaposlila i svojeg sina koji radi kao odgojitelj te je predsjednik sindikata.

Filmska je to priča o zvijerima oko nas, priča na koju ćemo, kao i na mnoge prije i poslije, odmahnuti rukom, zažmiriti i pravdati se kako ima drugih, težih stvari, nama bližih i važnijih. Zatvorit ćemo još jednom oči pred saznanjem da smo dopustili da nametnuta pravila igre učine normalnim ovakvo ponašanje u društvu pa čak i onda kad najranjiviji i najnemoćniji među nama stradaju zbog nečije pohlepe.

Naslušali smo se propovijedi i načitali citata iz svetih knjiga u kojima se redovito čuje kako trebamo biti na strani onih najslabijih, a onda se nijemo i pokunjeno redovito stavimo na najgoru stranu – na stranu šutljivaca i odmahivača rukom uvjeravajući sebe da se to ne događa nama nego u tamo nekom drugom svijetu, svijetu pod ključem Zavoda, među onima koji ne znaju reći da im se nanosi zlo.

Uništavanja snova

A tako se i sami zatvaramo u nekakve svoje zavode šutnje, trpljenja, prelazaka preko nepravde i postajemo snažan kamen u zidinama nakaradnog društva koje odobrava zlo.

Primjer pazarićkog zavoda samo je najfriškiji, ali i najogavniji, primjer u kakvom društvu živimo i kako se pored nas nalaze oni koji će mirno zaspati iako uništavaju sve moguće snove oko sebe. Ali, nažalost, nije to jedino mjesto gdje se pohlepni zubi oštre i tupe i gdje se nezasitne ruke laktaju za novce koji im ni po čemu ne pripadaju. Vlasnici tog novca su oni šutljivci kojima se raznim nametima i postotcima taj novac preusmjerava na mjesta s kojih ga ufoteljene zvijeri mogu uzimati onako kako njima paše.

Nažalost, još nismo sazreli kao društvo pa da takvo laktanje i uzimanje novca shvatimo kao zavlačenje ruku u naše vlastite džepove i nažalost izranjeni smo toliko da nas priča o zlu koje se nanosti onima koji se ne mogu braniti neće toliko dotaknuti.

Bit će to još jedna epizoda nad kojim ćemo odmahnuti rukom, skrenuti pogled, promrmljati nešto u bradu i krenuti dalje uvjeravajući sebe da se to sve događa u nekom daljem svijetu i da to čine ljudi s kojima nemamo nikakve veze. A ti ljudi, pokazali su papiri, žive tu pored nas i nikada ne biste pomislili da je (jedini) posao supruge načelnika jedne hercegovačke općine nadzirati Zavod iako je ''daleko'' i žmiriti na sve ono što je isplivalo na površinu.

Uvijek se, usadili smo to sebi u glavu, loše stvari događaju nekome drugome i tog nekog drugog smještamo u svijet daleko od sebe. A onda, kad otkrijemo da se pored nas dokazuju teorije da smo pali na dno, mi se na tom dnu skrijemo i utopimo u njega kao da nemamo nikakve veze sa životom koji živimo. Onda se, suprotno svim citatima kojima se volimo kititi, stavimo na pogrešnu stranu, na stranu onih koji nas neprestano, bez kazne, zgražaju.

*kolumna objavljena u mjesečniku Naša ognjišta

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.