Zaratit će ako se protiv rata borimo kao 20 godina za život

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Divno je slušati kako tisuće i tisuće ljudi u virtualnoj stvarnosti galami da ne želi rat, iako je rat došao već onda kada se spominje. Ali, kako vjerovati onima, koji godinama galame kako su oni gore svi lopovi, kako trebamo nove ljude, a sve te godine ti glasni biraju iste? Ili ne biraju ništa.

Dakle, rat, koji od nas nikada i nije otišao dovoljno daleko, spominje se posljednjih dana prečesto i postavljamo se tako kao da nam je laknulo što tisuće statusa na društvenim mrežama govore NE ratu i kao da je to znak da rata neće biti.

No, ako se sjetimo što smo sve govorili u statusima, shvatit ćemo da smo previše NE bacili u virtualni vjetar, a da se ništa od izvikanih želja i zaželjenih promjena nije dogodilo.

Je li naše piskaranje po zidovima o potrovanoj djeci u Sarajevu ili pomrlim bebama u Mostaru pronašlo krivca? Jesu li (pred)izborne nepravilnosti detaljno opisane u tužaljkama po Internetu donijele nešto novo? Je li snimljeni bahati službeni vozač dobio otkaz? Je li ismijavani golobradi obavještajac kažnjen jer je bacio topovski udar u tunelu pred prvog čovjeka vojske? Je li gola sutkinja i dalje gola? Jesu li statusi o pobjedama iz čuvene veljače, kojoj se samo stranci dive, otpuhani i zaboravljeni kao da su i oni planuli u kontroliranom bijesu upitnih građana?

Divno je čuti kako ne želimo rat. Nismo ga željeli ni početkom devedesetih, niti su ga, kako su nam pričali, željeli ni oni '14. ni '41. Pa smo izginuli. Sva tri puta.

Ne želimo ga ni mi. Glasno, složno, s tisućama podignutih virtualnih palčeva ga ne želimo. Ne želimo ga ni s tisućama nacrtanih emocija, koje nikada nećemo moći kliknuti na licu, ali ćemo ih prosuti pred nečije NE i uključiti se u vojsku onih koji ne žele rat, a koji godinama nisu pokazali kako ne žele ni ovakav život.

Osim što se nas ne pita previše, jer ratove mi nikada nismo počinjali, mi ih samo nismo dovršavali, nismo nešto ni prošli na ispitima ustanaka za život. Tko je to digao stvarni glas i stvarno dupe ispred računala, pa skočio za posao, ustao protiv zakona o umirovljenju, zagalamio zbog zaduženja MMF-u, zbog prljavog grada, zbog zagađene vode, zbog loših cesta, zbog prevarene sirotinje stradale u poplavama? Tko je to stao pred ministarstvo i tražio da ministar kući ne ide službenim automobilom jer to ne smije ili skočio na glas o smrti beba i stao pred bolnicu dok istina ne ubije bakteriju? Tko je stao pred škole u kojima našteljeni ubijaju znanje? Tko je stao pred ravnatelja i rekao kako ne želi da se djeca dijele na razrede bogatih, srednjih i siromašnih?

Tko je to zagalamio na javne nabavke, na štele i prodane prilike? Pa ni za kladionice, to izvikano jadno mjesto jadne nade u ovoj zemlji, nitko nije zavapio osim ucijenjenih radnika. Tko je to izašao pred redakcije onih s čijih su naslovnica vrištali naslovi o ratu i pokoljima? Ili su se, umjesto osude, novine opet kupile sutra kako bi se pročitao nastavak priče?

Zbog tih naših nevidljivih buna, u kojima smo dali sve od svojih deset prstiju, ne ulijeva nadu trenutno moderno virtualno NE ratu. Profesionalni skupljači lajkova pod statusima ispucali su svoje razloge za mir i naoštrili ego nakon prebrojanih palčeva, kao da su sami sebi raspisali referendum u kojem im je nepoznat netko dignutim palcem napisao da su dali sve od sebe da ne zarati. Stvarno NE ostalo je zatrpano pod tisućama plitkih razloga da se ne ustane protiv krojača naše sreće i naših radnih mjesta u kojima nam stavljaju okove za život bez stvarnoga NE i u ruke trpaju olovke za potpisivanje kapitulacije nad našim životom i za zaokruživanje njihovih imena.

Ako ćemo se protiv rata boriti onako kako se borimo za život u ovoj krvlju natopljenoj koridi koja je uvijek govorila NE, bojim se da će zapucati i da ćemo se predati uzdignutih palčeva.