Oni Žive

Zombiji i dolari su zeleni, zar ne?!

Bojim se da se pretvaramo u masovni eksperiment poput onog u filmu Oni Žive (They Live, 1988, John Carpenter), gdje smo samo stoka za trule bogataše
Kolumna / Kolumne | 12. 04. 2023. u 08:30 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neću vas u ovako lijepo doba godine, rano proljeće, umarati politikom, drugi put ćemo o tome. Ali ću ipak o društvu. Onako, ne isključivo našem, nego društvu generalno.

Neću se vraćati ni toliko davno, mada se mnogi od vas sjećaju, kako smo se igrali nekad na ulici, kako su nam dovoljni bili bačena kolica iz supermarketa ili bicikl sastavljen od tri različita, plus volan od Fiće, ili nogometna lopta na kojoj je većina šesterokuta bila izlizana i već se vidjela guma u unutrašnjosti... Ali...

Sjećate li se kako smo nekad, ne tako davno, gledali filmove? Igrali videoigara? Kako smo učili svirati sintisajzer ili gitaru? Kako smo stajali u redu za kruh pred lokalnom pekarom, ljeti oko 22 sata?

Radost kodiranja

Sjećam se kada je prvi Commodore 64 došao u kvart, i kako se redovito selio po kvartu, zajedno s vlasnikom, koji bi redovito bio dobro nahranjen i napojen slatkišima i sokom, kao plaću za igranje s vašim klincem/klincima. Njegovi se roditelji, vjerujem, nisu bunili neobičnoj popularnosti djeteta koje je inače bilo kvartovski štreber, u većini situacija izoliran od ostale djece.

Pa se onda pojavio Nintendo Entertainment System koji je bio pristupačniji i praktično je čitavoj obitelji pružao zabavu. Prvi su nam dolazili iz Njemačke i Austrije ili Mađarske, i mada nije neki napredak bio, ista priča o seljenju konzole se ponavljala i u slučaju Super Nintenda.

Taj gotovo religijski proces razmotavanja i raspetljavanja silnih kablova, pa veranje po starim vitrinama od punog drveta (ili u radničkim kućama od furnira) da se ukopča u Phillips televizore koje je neki ujak, stric, tetak donio nekad tamo krajem 1970-ih ili početkom 1980-ih iz Libije ili neke druge egzotične zemlje u koju su naši radnici išli. Dobro, ne samo u egzotične, išli su naši ljudi i u Sjedinjene Američke Države tada raditi, pa trećina je nekadašnjeg Energoinvesta posjetila Houston u jednom trenutku.

Igre su bile određeni trofej, nije ih se moglo lako kupiti, pogotovo jer su obično dolazile u onim smiješnim kasetama u koje smo puhali da prorade, kada bi se iskrivili kontakti ili oksidirali ili nešto. Tako su se uvijek iznova igrali Super Mario 2 (ako se ne varam, prvi Mario kod nas je bio dvica zbog nekog čudnog rata licencama kojeg ni danas ne razumijem). Pod opcijama igranja su bile još i Zelda, u kojoj bi klinci većinom gledali onog jednog šta radi, ili bezbrojna izdanja Formule 1 ili Street Fighter broj neki, na koje bi roditelji gunđali šta to mladost igra, samo se degeneče. Kao da se na ulici nismo vječno tukli, oko penala, žmire, limuna i naranče...

Radost premotavanja

Onda su došli oni nekakvi gejm šopovi, zapravo bivše videoteke. U videotekama smo godinama gubili vrijeme, tražeći popularne naslove, recimo neku od Policijskih Akademija ili Umrlog Muški... Sjećam se, evo čisto slučajno, Nebodera s Brankom Cikatićem i prsate rahmetli Anne Nicole Smith, to mi je praktično bio prvi put da sam vidio ženske grudi, je li, 'uživo', na filmu, u pokretu, je li, da nisu bile one strašne sukube s Erotika na obližnjem kiosku. Kad kažu, zašto su nekad žene poštovali više nego danas, zato što te bilo strah, kad ti se ona brkata, dlakava sisata spodoba raširenih nogu smiješi s kioska, klinac poput mene najradije bi prerezao testise i otišao pjevati u Bečke Dječake do smrti.

Nisi u videotekama mogao baš olako doći do željenih naslova, vjerojatno je to jedini istinski razlog popularnosti Policijskih Akademija. Barem jedna je uvijek čekala na policama videoteke. Ostale si morao loviti, dodati se u teku, na čekanje, trebao si ponekad i sreće, a kvalitet filmova je neupitno budio maštu.

Naime, u većini filmova si mogao računati samo na kvalitetno snimljen zvuk, on je ipak bio stereo, a televizori su bili mono, pa je jedan kanal uvijek spašavao stvar. Video je, nakon silnih premotavanja, pregledavanja, kopiranja i hard kodiranja prijevoda negdje u Blitz Film i Video ili nekoj sličnoj 'državnoj' distribuciji, video je tu bio maštovita igra akvarela i gvaša, ostavljao je prostora mašti. Je li, to su ipak bile godine kada nitko nije znao koja je rezolucija televizora, a i bile su od 480 do 640 linija, ovisno u kojoj eri je televizor kupljen, i koje veličine. Pogledajte danas video na Youtube sa 480 rezolucijom i divite se tom kvalitetu nekada.

Dolazak mreže svih mreža

Sve se ovo počelo mijenjati dolaskom Interneta. Bile su razne stranice za dijeljene torrenta, šta ja znam Napster i Limewire, imali ste i fiksne adrese poput FTP servera (sretnici s Moneta), svaka je kuća imala kantu punu DVD-ova i CD-ova i CD-R je isto bio skup kao suho zlato... pa se to dilalo na večernjim izlascima, pa u školi na odmoru...

Kada je internet ubrzao i pojavili se prvi laptopi s rezolucijom 720p okomito, već smo naučili i raspoznavati određene standarde, određena imena poput Bambole ušla su u legendu zbog prijevoda, torrent je postao ključni žderač mreže, a znali smo razlikovati DVDRip, WebRIP, Cam, kao i formate poput AVI, mp4, mkv i zvuk je li mp3 ili u onom AAC+ za koji si morao imati određeno znanje, na primjer next next next finish, da instaliraš kodeke.

I onda je došao Netflix. Nimalo jeftin, ali uvijek dostupan, prebogat sadržajima, i danas praktično i sa najnovijim naslovima na balkanskim jezicima. I sve je ovo preko noći nestalo.

Od čekanja u redovima, dijeljenja DVD-ova, skidanja u sitne noćne sate, kad je manje opterećenje lokalnog IP-a. Netflix je jednostavno postao sveti gral multimedije.

Slično je napravio i Valve sa svojim Steamom. Nestala su kopiranja igrica, traženje krekova po divljim stranicama, jednostavno se to ništa više nije isplatilo koliko klikanje na Install ili Play na vašem omiljenom internetskom servisu za filmove i serije ili videoigre.

I onda COVID

I baš tamo oko 2020. godine, kad smo svi ostali u kućama, proradila je ljudska zloba u korporacijama poput Disneya ili Applea. Svi su vidjeli uspjeh Netflixa i Steama, tu njihovu nevjerojatnu lakoću postojanja i daunlodiranja, tu neusporedivu prednost nad videotekom i lokalnim gejmšopom, čuvanjem jednom upotrijebljenih DVD-ova u kantama, pržilica u požutjelim starim Athlon i Pentium usisavačima na našim radnim stolovima.

I onda se pojaviše streaming servisi jedan po jedan. Danas ih ima toliko da samo kod nas na brdovitom Balkanu imaš streaming servisa kao nekad videoteka, u svakom kvartu po jedna. Netflix, HBOMax, Peacock, Prime Video, Apple TV, SkyShowtime, Crunchyroll, Steam, Epic, GOG, EA Games...

Sve ovo košta. Košta naših novaca, jer doista čovjek ne može biti pretplaćen na sve te silne usluge, košta našeg vremena, jer moraš se raspitivati na kojem servisu sada igra tvoj omiljeni šou, gdje ima skinuti PUBG ili Fortnite ili nebitno, WRC ili štabilo...

Od 2020. godine do danas nije prošlo tako mnogo vremena, ali se praktično u samo tri godine probuđene ljudske i korporativne pohlepe, ponovno smo se vratili u vrijeme ilegalnog prženja DVD-ova i torrenta i progona običnog radnog čovjeka koji teško radi i gubi svoje zdravlje samo da bi vikendom priuštio koji sat zabave, omiljenu utakmicu (koja je opet na nekoj Areni ili SportKlubu ili ne daj ti Bože da si fan openwheel utrka pa da tražiš na kojoj mreži ide IndyCar), film za koji je čuo da je zabavan ili igricu koja će ga prebaciti u neku drugu stvarnost.

Ništa im nije sveto

I ja bih još tiho šutio na svu ovu kapitalističku zlobu koja nam jasno pokazuje u čemu je sve socijalizam kao društveno uređenje napredniji. Ali kad sam proteklih dana čuo da se isto počelo događati i na tržištu knjiga, zavapio sam, Bože, zar im ništa nije sveto?!?

Svi ste vjerojatno čuli o kralju prodaje knjiga Jeffu Bezosu i Amazonu, koji je približio knjige ljudima širom svijeta i na tome im zaista hvala, baš kao što kažem hvala Elonu Musku što je osovio Paypal na noge pa mi to sve i možemo priuštiti.

Ali taj isti Amazon, koji već godinama zlostavlja radnike do te mjere da knjižare širom svijeta potpisuju Deklaraciju o ukidanju modernog robovlasništva, e taj Amazon odlučio je da premalo zarađuje. Mudrim i nerijetko sumnjivim brokerskim potezima oni su tako kupili dobar dio svjetskih knjižara i doslovce ih porobili u svoj sustav. Tako je proteklih godina postojao svjetionik slobode knjiga, Book Depository, i njih su na kraju kupili Bezosovi brokeri.

I to je tako funkcioniralo dok se opet posljednjih mjeseci nije upetljao korporativni Bog vječne zarade. Book Depository je postao suvišan, nije zarađivao dovoljno, i prošlog tjedna Amazon ih je odlučio ugasiti.

Za knjige sam vjerovao da su posljednje utočište onih divnih romantičnih vremena kada smo stajali u redu pred pekarom, ljeti oko 22 navečer, kada smo cijenili svaki pogledani hit, svaku odigranu videoigru, svaku napola raspalu nogometnu loptu. Bojim se da se pretvaramo u masovni eksperiment poput onog u filmu Oni Žive (They Live, 1988, John Carpenter), gdje smo samo stoka za trule bogataše. Eto, ionako sam oduljio, nađite taj film na torrentu ili negdje, razmislite ovih dana o modernom robovlasništvu. Hvala.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close