Crno-bijeli svijet

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Danilo Kiš je često u svojim esejističkim i polemičkim tekstovima tematizirao kič. On je taj fenomen promatrao u mnogo širem kontekstu od onog uobičajenog, po kojemu je kič isključivo estetska kategorija. Za Kiša je kič, odnosno sklonost krajnostima, kako ga je definirao u svojoj polemičkoj knjizi "Čas anatomije", ujedno i neka vrsta sveobuhvatne životne filozofije.

Sumrak medija

Sumrak medija u današnjem svijetu, čini mi se, usko je povezan s medijskim strategijama koje prate obrasce kiča, stavljajući se na taj način u službu vladajućih nacionalnih politika, i to gotovo bez iznimki, što je usko vezano uz jednu drugu poznatu Kišovu maksimu: "Nacionalizam je ideologija kiča i banalnosti."

Kada je u drugom krugu crnogorskih predsjedničkih izbora Jakov Milatović, dotada gotovo nepoznat široj javnosti van prostora Crne Gore, uvjerljivo porazio Mila Đukanovića, to je svima, pa čak i novinarima koji su po prirodi stvari bolje upućeni u zbivanja u Crnoj Gori, predstavljalo svojevrsno iznenađenje. Milatović, iz stranke Pokret Evropa sad, do predsjedničke kandidature bio tek je ministar u vladi Zdravka Krivokapića.

Uoči izbora se očekivala tijesna izborna utrka između Đukanovića, kandidata Demokratske partije socijalista, vjerojatno najdugovječnijeg političara na ovim prostorima, čovjeka koji je čak u četiri navrata obnašao dužnost premijera Vlade Republike Crne Gore, te u dva navrata i predsjedničku funkciju, i Andrije Mandića iz prosrpskog Demokratskog fronta. U prvom krugu izbora, Đukanović je dobio 35 posto glasova, Milatović 29, dok je Mandić otpao, s osvojenih 19 posto glasova.

Potpora

Po spomenutim kič obrascima, mediji u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini Milatovićevu pobjedu su protumačili kao pobjedu prosrpske političke opcije u Crnoj Gori. Zbog čega? Ponajprije zbog toga što je Milatovićevu pobjeda u Srbiji prikazana kao pobjeda opcije koju je podržavao srpski predsjednik Aleksandar Vučić, što zapravo nije točno: prvi Vučićev izbor bio je Andrija Mandić. Spominjala se i "potpora" koju je Milatoviću dao notorni Vojislav Šešelj. Nitko se nije zapitao je li Milatović tu potporu zatražio, što bi ga u tom slučaju, po nekakvom balkanskom običajnom pravu, donekle obvezivalo.

Ovakav diskurs je pomalo smiješan kada se površno pogleda biografija Jakova Milatovića, koji je studirao na brojnim uglednim europskim i američkim sveučilištima, i teško je zamisliti da bi se jedna takva osoba zadovoljila statusom političkog poltrona jednog Aleksandra Vučića i njegova mentora Vojislava Šešelja, ili statusom marionete popova iz Srpske pravoslavne crkve koja svoj trenutno visoki politički rejting trebaju zahvaliti isključivo Mili Đukanoviću i nekim njegovim potezima nego li vlastitim zaslugama.

U Crnoj Gori je, također, Milatovićeva pobjeda masovno proslavljana uz srpske zastave. Pozicija Jakova Milatovića nije nimalo zahvalna. Balansirati između dva oštro antagonizirana bloka, što je, između ostalog i posljedica Đukanovićeva političkog pada, kada je nekim svojim nepromišljenim populističkim potezima opasno antagonizirao crnogorsko društvo, neće biti nimalo jednostavno.

Šaptači

Milatović, ukoliko je vjerovati njegovim prvim postizbornim izjavama, u kojima je obećavao da će raditi na smanjivanju podjela u društvu, susret će se, vjerujem, s brojnim problemima, gdje će biti sporno i svako iskakanje iz crno-bijelih kič klišeja, koji su postali neka vrsta žalosnog standarda u svim zemljama nastalim na ruševinama Jugoslavije. Ne znam koliko je to utješno u našem slučaju, ali slična situacija, čini mi se, vlada i u zapadnom svijetu, odakle nama ovdje dolaze raznorazni "šaptači" upitnih etičkih i demokratskih standarda.

Neki "politički analitičari" iz Republike Sarajevo predlagali su u vezi pobjede Jakova Milatovića sabur, odnosno neku vrstu moratorija dok se Milatović ne izjasni oko toga je li u Srebrenici počinjen genocid, pozivajući se na činjenicu da je Međunarodni sud u Haagu zločin u Srebrenici okarakterizirao kao genocid, što je vrlo važno, ali ne i presudno kako bi to željeli prikazati mudraci iz Sarajeva.

Inzistirati na mišljenju Međunarodnog suda kao na nekoj neupitnoj dogmi koja se ne dovodi u pitanje je upravo u domenu ove kič medijske strategije, jer je genocid u Srebrenici neupitan zbog prirode zločina koji je tamo počinjen, a ne zbog toga što su neki haški suci tako ustvrdili, na jednom Sudu koji se politički izblamirao, ne toliko zbog procesa koji su pred njim vođeni, već zbog onih preko kojih je haški sud šutke prešao, stavljajući se na stranu ratnih zločinaca. I uvažavanje te činjenice, da je u Srebrenici počinjen genocid ne zbog toga što je to rekao nekakav Sud, već zbog prirode samog zločina, je jedini dozvoljeni diskurs kada je riječ o tome. Sve drugo je medijski i etički kič koji u nekom trenutku prelazi u otvorenu nekrofiliju.

Žvalje analitičara

Milatović je, ipak, odgovorio i zapjenjenoj sarajevskoj čaršiji, bez obzira što sarajevske "moralne vertikale", postavljajući se pokroviteljski, vrijeđaju svojom  glupavom drekom zdrav razum i tuđe dostojanstvo, ali i pijetet prema žrtvama Srebrenice, "moralne vertikale" koji već više od četvrt stoljeća marljivo metu ispred tuđih vrata, istovremeno se gušeći u vlastitom smeću, "analitičari" koji širom razvale žvalje kada se povede riječ o Miloradu Dodiku ili Draganu Čoviću, ili Jakovu Milatoviću, ali zato servilno šute o problemima u vlastitoj sredini.

Milatovićev odgovor svakako vrijedi izdvojiti u moru sličnih, jer je dobro promišljen i nije, čini mi se, dan s namjerom da formalno udovolji bilo čijim politikantskim motivima, već se čini da se radi o njegovu stvarnom odnosu prema zločinima kao takvima: "Međunarodni sud je bio vrlo jasan i donio odluku kad je u pitanju Srebrenica. Vrlo je važno da je Međunarodni sud negdje individualizirao genocid u Srebrenici. Moja pozicija je u tom smislu vrlo jasna, crnogorski parlament je, također, donio rezoluciju kad je u pitanju Srebrenica. Vrlo je važno da kao regija, zajednički, donesemo sud o prošlosti koja je bila teška. Prošlosti koja je imala jednu Srebrenicu, ali i jedan Jasenovac, prošlosti koja je imala i u Crnoj Gori stvari poput velikog zločina u Pivi, Velici... To su sve stvari koje jasno osuđujem."

U Crnoj Gori je, čini se, došlo do smjene generacija. Pišem ovo s osjećajem određene nelagode, imajući na umu sve one silne mudrace i bjelosvjetske hohštaplere koje su već više od dva desetljeća davale svoj glas sarajevskim medijskim huljama, sve te mesiće, webere, kosorice, inzke, fajonice, i sličnu političku bižuteriju, koji su o situaciji u Bosni i Hercegovini znali u svakom trenutku više od nas koji tu živimo.

Crnogorski izbori, pretpostavljam, neće biti toliko upamćeni po pobjedi Jakova Milatovića, već po porazu Mila Đukanovića, čovjeka za čije trodesetljetne autoritarne vladavine, kako tvrde neki crnogorski politički komentatori, nije izgrađena nijedna bolnica, čovjeka koji se nekim svojim populističkim i ad hoc potezima, poput spornog zakona o crkvenoj imovini, opasno preigrao, sve s ciljem da prevari biologiju, čovjeka čije se ime često spominjalo i u crnim kronikama, i najposlije čovjeka koji nikada nije ozbiljno računao na svoj pad, jer slični likovi, što je neka vrsta antropološke zadanosti, misle da su vječni i nezamjenjivi, ponašajući se cijelo vrijeme po onoj maksimi država to sam ja.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.