Mladost ne može snositi svu krivnju za svoju prazninu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

19.4. – Ponedjeljak

Trebala su dva policajca u Mostaru pretući mladića da se vlast u HNŽ-u sjeti da bi obezglavljena policija trebala dobiti glavu koja bi mogla odlučivati o kaznama i nagradama i preuzeti normalno upravljanje nedovoljno normalne policije.

Dokaz je to da vlast, koja će očito odraditi tuđi mandat do općih izbora, pomisli na rad tek kad joj dođe do ušiju ili tek nakon što se prepadne naroda koji krene galamiti pred zgradama tehničkih vladara. Osim ako ih se ne snimi s balkona.

U Mostaru su napokon krenule političke svađe o životnima stvarima. HRS i HDZ zaratili su priopćenjima na temu tko više misli na lakši život obiteljima u Mostaru. Jedni će dobiti more lajkova, drugo more glasova. Obitelji pak, čekaju da završi korona-ludilo pa da zadnji puta zafrljace smeće i napuste grad ispraznih slogana.

Mostarska vlast, možda toga nije ni svjesna, na velikom je ispitu. Mediji su u tekstovima srušili šesti kat zgrade oko kojeg se mjesecima vodi polemika. Hoće li pasti popis da do sada nedodirljivi investitori skrate svoju pohlepu, čekat će se. Baš kao što se čeka da Grad dokaže da je Grad i da ga ne može svatko praviti budalom i kupiti kao da sutra ne postoji.

20.4. – Utorak

Opet nas je Bakir Izetbegović zasuo mudrolijama. Nakon što je kivnoj javnosti rekao kako mu je Supruga rekla da je s respiratorima i pacijentima sve u redu, Izetbegović je poručio da je stvar prenapuhana i, braneći vladu Optuženika, da je više nezaposlenih u Americi nego u Federaciji.

A onda je umirio Svemir rekavši da ovog puta, ako zarati, on neće biti u trezoru. Stat će, kaže pred narod. Nije rekao s koje strane. Poslije će nas prvi čovjek povjerenstva koji odlučuje o spomenicima, u svojoj drugoj epizodi obrane SDA, ozbiljno uvjeravati kako se samo vrijedne stvari čuvaju u trezoru. Kako je krenulo, za očekivati je da će ga živog proglasiti nacionalnim spomenikom, a trezor mjestom posebne važnosti.

U kakvom cirkusu mi živimo govori i samovolja ministrice obrazovanja u Zapadnohercegovačkoj županiji koja tvrdi da se brine o zdravlju školaraca. Dok Vlada u kojoj sjedi popušta s mjerama i dopušta u zatvorenim prostorima 50 osoba, ministrica resora kojeg moraju držati Grude ''reže'' razrede kako u učionicama ne bi bilo više od 15 učenika. To je ta brižna matematika.

21.4. – Srijeda

''BiH je pokazala da je država'', vikali su starci nakon što ih je država, koja je rastjerala njihovu djecu i unuke, jedva cijepila protiv koronavirusa i recijepila zaboravom da su među najsiromašnijim umirovljenicima na svijetu.

Zaboravili su omamljeni cjepivom i respiratore i činjenicu da se cijepe milostinjom drugih zemalja dok njihovi vladari, čije slike ljube nakon slika djece pred svjetskim znamenitostima, kupuju službene automobile i trpaju u džepove sve što im u oči padne. To da nema povećavanja mirovina, na to nisu ni računali.

Fadila Novalića prozivaju da spava na ročištu, ministrica Ankica Gudeljević, koje više nema nego što je ima, mora se hvaliti po medijima da rade danonoćno. Samo što nama s njihovim radom nikako da dođe dan nego tapkamo u mračnim noćima.

Svemir je opet zadovoljen: Sebija Izetbegović nagrađena je za borbu protiv koronavirusa. No, pravda ipak nije do kraja poražena – Prva dama nagrađena je za borbu izvan granica BiH. Za borbu protiv virusa u našoj zemlji tu je non-paper oko kojeg ne prestaju prepucavanja papirima i koji je stigao u pravo vrijeme – baš kad se Sebiji počelo bolničko tlo ljuljati pod nogama. Jer bolje da država padne, nego ugled Porodice.

22.4. – Četvrtak

Promaklo je mnogima, ali kad gospoda sama sebe ocjenjuje onda je od svih ocijenjenih samo jedan državni službenik dobio jedinicu. Od 1.645, koliko ih je ocijenjeno, samo je 10 dobilo peticu. Ostali su srednja žalost.

Cjepitelj Bosne Aleksandar Vučić poručio je iz Banja Luke kako je ljudima dosta rata. I Milorad Dodik je rekao da mu se ne da ratovati. Naravno, ne ratuju oni koji o ratu pričaju.

Dok Dragan Čović razgovara s izraelskim veleposlanikom o Aluminiju, tvornicu u Mostaru blokiraju radnici tvrtke kojoj novi hercegovački div nije plaćao fakture. Dobar početak.

Mostarska vlast koja se još uvijek ne hvata u koštac s velikim problemima u kojima plivaju velike ribe, morat će se uhvatiti s tužbom iz Grčke zbog kolektora. Naime, iako je prilično ozbiljno popušena prvoaprilska priča o tome da će Šveđani tužiti Mostar, Grci se ne šale. Ne šali se ni tužiteljstvo koje tvrdi da u kolektorima počiva plin koji bi mogao i eksplodirati. Njega će se shvatiti ozbiljno, čini se, jedino kad eksplodira.

23.4. – Petak

SDA kaže da njihov Mudrac na čelu stranke ne poziva na rat. Drugi Mudrac, koji broji vrijeme, kaže kako imamo još dva mjeseca. Njih dvojica koja trebaju izliječiti rak Federacije i Bosne i Hercegovine, nikako da nađu zajednički jezik jer se najbolje razumiju u nenalaženju rješenja.

Strogoća se opet trenira na djeci. Ministarstvo obrazovanja u Mostaru provjerit će epidemiološke mjere u školama iako nije nadležno za to ''mjerenje''. Neće ni mature biti kao što su bile. Zato je jedino rješenje da se nastava prebaci u tržne centre i malo veće kafiće.

Biserna ministrica vanjskih poslova, kojoj su šefovi naredili da pripazi malo kako se voze službena vozila, dosadila je sa svojim skandalima. Zato je kakav-takav odjek napravila vijest o broju uposlenika u uredu premijera tehničke vlade sa sjedištem u Mostaru. Red je da punjači proračuna i oni željni bijega znaju koga sve plaćaju. Mada nikada neće znati zašto.

24.4. – Subota

Dobivamo nova obećanja o tome kada će i koliko cjepiva stići u BiH. Do dana, ljudi u ovoj zemlji sve manje vjeruju borcima protiv pandemije.

A koliko su oni ozbiljni govori i to da netko ne zna službene brojke oboljelih u Federaciji BiH proteklog dana jer je netko sabrao tako da kanton ima više zareženih od cijele Federacije.

25.4. – Nedjelja

Sve dođe na naplatu. Godinama zanemarene mladosti, obezglavljena policija i vlast u mandatu u kojem se iza tehničkog vladanja taktizira čekanjem da prođe o čemu god da se radi. Čeka se da prođe nezadovoljstvo, da prođu mlitavi bjesovi i nepoznati virusi.  

Taman kad se o Mostaru počelo pričati drugačije, vrate se stare boljke i upozore da nema ništa od mazanja očiju. Oni što ne nude ostavke, oni što peru ruka na svim slavinama iz kojih neprestano teče, zaboravljaju da mladost ne može snositi svu krivnju za svoju prazninu i ispraznost življenja. Nažalost, djeca nam odrastaju u okruženju u kojem je jedini smisao galamiti za druge i na druge a šutjeti za normalan život. Oni koje plaćamo da brinu o našim življenjima, pokazalo se još jednom, ne brinu niti ih je briga. Baš kao što ih nije briga što su u svjetskim izvještajima o tome kako nam ništa ne žele reći.

Dok nam tvrde da smo sigurni i da iza svega stoji neka druga politika, crne kronike najgušća su rubrika. Plitke su glave koje mogu preživjeti samo ako se ništa ne promijeni. Sukob navijača pokazao je samo koliko je provođenje mjera šuplje. Skoro kao i glumljenje zabrinutosti ispred proračunskih slavina. Šuplje nisu samo stranačke posude pune ulja za vatru.

Pitanje je samo kad će početi letjeti glave zbog odgovornosti kao što je u mostarskoj noći letjelo u okršaju na sve strane. Jer, ako ćemo loviti samo one kojima je dozvoljeno da krše policijski sat, od lova nema ništa. Ima i većih glava koje tuku, kako reče Zoster, bezbolnim palicama. I u glavu i u džep.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.