Odbrojavanje i pucanj u prazno u Mostaru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

15.4. – Ponedjeljak

Treba mijenjati knjige iz povijesti. Ne one u BiH, one su nepromjenjive. Umro je Josip Manolić, čovjek koji je živio više od stoljeća i koji je bio uključen u mnoge procese o kojima govori povijest i koje trenutno živimo.

A povijest, koju je i Joža ispisivao, se ponavlja. Barem ona u Mostaru. Tako se kao zagrijavanje za gospodarski sajam – do kojeg se stiže pohabanim cestama – čelnici svega i svačega sastaju, rastaju, dogovaraju i ogovaraju.

Dragan Čović nije dugo govorio o pesimizmu, a sad ga je provukao kroz svoj zabrinuti govor o zadacima pred domaćim liderima.

Milorad Dodik ponovio je, u zagrijavanju za vruć tjedan pred sobom, stare stvari o raspadu BiH. Aleksandar Vučić pokušao je biti smiješan.

Ozbiljan je pokušao biti Željko Komšić. Naravno, ne u Mostaru i ne u sklopu sajma, nego je glumio važnost glumljenjem hrabrosti pa je u čestitki Armiji BiH govorio kako treba biti oprezan i spreman.

Nabrojani likovi nam pišu povijest. Oni su neoprezni a mi smo nespremni.

16.4. – Utorak

Otvoren je mostarski sajam gospodarstva kojem je politika jača strana. Uz silne govorancije, muzičke numere i prepoznavanje nečije važnosti po tome u kojem redu sjedi pred binom, poslane su iste poruke kakve slušamo godinama.

Glumci velikih državnika, Dodik i Vučić, čobanski su komentirali novinarku nazvavši je kravom. Vučić je opet htio biti smiješan pa je omalovažavao Miroslava Lajčaka s kojim mora pričati o Kosovu i glumio da ne zna koje su sve titule domaćina Čovića. A njih je toliko da ih novinari koriste kada treba nabiti veći broj redaka u tekstu.

Ministar obrane, Zukan Helez, je progovorio o tome kako djecu treba u srednjoj školi naučiti pucati za ne daj bože. Nešto je slično govorio i Bakir Izetbegović nekada ranije. A sada je umirovljenik na čelu stranke poručio vidovito kako će Dodik pobjeći u Rusiju ili Srbiju. Nije mu smetalo kad je Sakib Mahmuljin pobjegao od države i zatvora u Tursku.

Sergej Barbarez, iako je govorio da neće, preuzima reprezentaciju BiH. Vidjet ćemo koliko dugo će lopta biti okrugla.

17.4. – Srijeda

Sigurno je večera u Mostaru bila dobra pa su se čelnici Trojke, HDZ-a BiH i SNSD-a odjednom napravili fini i pod domaćinskom palicom Dodika dogovorili da će gurnuti u parlament Izborni zakon BiH. Probat će domaće snage usvojiti nametanja strane strane pa usvojiti izmjene koje bi državu vratile na nekakav put prema boljem.

Strana strana daje rok i prijeti. Na prijetnje se uzvraća prijetnjama. Zavrtjeli su nas Milorad Dodik i Christian Schmidt u krug a nama se ne manta.

18.4. – Četvrtak

Predstave u Republici Srpskoj. Usvojen je izvještaj, koji je ranije odbijen, da se u Republici Srpskoj nije dogodio genocid.

Potom je uslijedio miting na kojem se pokušavalo pokazati koliko koga ima. Onda se smijuckalo pred fotografijama pobijenih, pa se nije znalo pjevati himnu entiteta kojem žele da je država. A onda se Dodik zanio.

Da je čelnik svega i svačega u RS-u rekao samo da ne želi da se srpske žrtve umanjuju i ismijavaju i da ne želi da se cijelom narodu lijepi genocidnost, bila bi to korisna poruka. Uz to, Dodik se ispričao za žrtve, ali to neće nitko čuti jer se onda oteo kontroli i sam sebi pa krenuo čak – opet pred slikama pobijenih – pričati viceve.

Jasno je svima da u BiH živimo neprestano brojanje mrtvih kako bi živi bili ili važniji ili pobijeniji. Jasno nam je svima i da se narodima lijepe etikete iako su pojedinci odležali ili leže svoje kazne. Jasno nam je svima da BiH ne vidimo istim očima. Sve drugo nam nije jasno.

Potom je, nakon blesanja s brojem okupljenih na mitingu u Banja Luci, izglasan zakon kojim se može dužnosnicima plaća isplaćivati na ruke jer im banke ne žele otvoriti račune i Izborni zakon po kojem će se, ako ne dođe do poništavanja odluka visokog predstavnika, brojati izbori u RS.

Nakon ovog svega, sigurno je više onih koji broje vrijeme do odlaska iz BiH.

19.4. – Petak

Denis Bećirović i Željko Komšić, dvojac koje malo tko ozbiljno shvaća, u New Yorku lobiraju u UN-u da se donese rezolucija o Srebrenici. Njih dvojica izgledaju kao da teško mogu lobirati nešto u svojim uredima ali ego je zeznuta stvar. Uz to, manje je zeznuto igranje na kartu emocija kad Komšić zavapi za nešto zbog svojeg djeteta. Što je s našom djecom, sigurno ga ne briga jer netko vapi da se on makne upravo zbog djece.

Naravno, sijevaju reakcije na izjave Milorada Dodika. Jasno je da se isprika nije mogla čuti. Čini se da nije rečena ni da se čuje.

Ministar Helez, koji bi da djeca uče pucati, čini se da je dao dozvolu nekim drugim đacima da u vojarni kraj Mostara uvježbavaju svoje nišanske sprave. Curi u javnost da su među pucačima osobe povezane s radikalnim krugovima, maloljetnici ali, šuška se, i neka zvučnija imena lokalne politike.

Pokazalo se da ruskih kampova po BiH nema. Čeka se da Helez kaže u koju vrstu kampa ovo spada.

Uzalud pak čekaju oni koji bi da se nešto službeno kaže o odronu kraj Mostara. Odnos prema javnosti je još veći odron.

20.4. – Subota

Nižu se osude i analize rezolucije o Srebrenici. Da mrtvi mogu ustati, sigurno bi rekli da im je dosta što se u pauzama zveckanja oružjem, zvecka njihovim kostima.

Nitko ni na jednoj strani nije poginuo da oni koji su ostali iza mrtvih žive ovakve živote.

21.4. – Nedjelja

Istražit će se tko je, kako i kome dozvolio vježbanje gađanja vatrenim oružjem u sklopu vojarne u Mostaru.

Na kraju će sve biti pretvoreno u političku priču i bit će to još jedan pucanj u prazno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.