Elma Tataragić za Bljesak: I tražiti oprost i oprostiti znači prevazići samog sebe

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U bosanskohercegovačkim kinima već se nekoliko dana prikazuje domaći film "Najsretniji čovjek na svijetu" nastao prema scenariju Elme Tataragić koji je režirala makedonska redateljica Teona Strugar Mitevska.

Ovo je treći film koji su Tataragić i Mitevska skupa stvorile. Prvi je bio "Kad dana nije imao ime", a drugi "Bog postoji, zove se Petrunija".

"Najsretniji čovjek na svijetu" - priča o ljubavi i oprostu 

"Najsretniji čovjek na svijetu" prati  40-godišnju Sarajku Asju koja jedne subote na majčin nagovor odlazi na speed dating. Spajaju je s 43-godišnjim bankarom Zoranom. Priča je to ženi koja sreće svog neprijatelja, ali i priča o oprostu.

Jelena Kordić Kuret igra glavnu ulogu

Glavnu ulogu u filmu igra Jelena Kordić Kuret, prvakinja Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru koja igra Asju, dok Zorana igra Adnan Omeroviću. U filmu još igraju i Izudin Bajrović, Irma Alimanović, Vedrana Božinović, Siniša Vidović, Mona Muratović Kemal Rizvanović. 

Kordić Kuret je, podsjetimo, bila i nominirana za najbolju glumicu u okviru natjecateljskog programa Horizonti filmskog festivala u Veneciji i to upravo za ulogu Asje u filmu "Najsretniji čovjek na svijetu". 

O filmu i tome kako je nastajao, svim njegovim slojevitostima, govori scenaristica Elma Tataragić u razgovoru za Bljesak.info. 

Bljesak.info: Prije 10-ak dana je u bh. kinima počelo prikazivanje "Najsretnijeg čovjeka na svijetu". Zašto bismo ga trebali pogledati svi - i sretni i manje sretni? 

Film daje jedan odgovor na pitanje: kako dalje u zajedničku budućnost? Također postavlja pitanje: da li je moguće oprostiti? Sve koje zanima pitanje budućnosti i oprosta, trebali bi pogledati naš film.

Film je inspiriran i vašom osobnom pričom. Možete li reći nešto više o tome, zašto vam je bilo važno tako intimnu stvar podijeliti kroz fikcijsku priču o Asji i Zoranu?

Da, film je insipriran događajem koji se meni desio prije skoro 25 godina. No, cijeli događaj je stavljen u potpuno izmišljeni speed dating okvir kako bi se osavremenio te stavio u kontekst ljubavi. Pitanje oprosta, odgovornosti i pitanje prošlosti su pitanja koja su konstantno prisutna te je zbog toga meni bilo važno da napravim ovaj film. Ali ovdje ima još priča, odnosno nije ta moja priča usamljena.

Jako me zanimaju svi ljudi i njihove priče. To je za mene najveća inspiracija. Kako ljudi prolaze stvari koje prolaze, kako pronalaze snagu, zašto čine ono što čine.

Zbog toga sam često u krugu stvarnog događaja i stvarnih ljudi. Ipak, te stvarne priče obično služe samo kao dobra baza na koju ona nadograđujem i stvaram druge likove i druge svjetove. Misilm da mi koji se bavimo filmom imamo veliku privilegiju jer možemo da komuniciramo sa mnogo ljudi.

Ali, sa tom privilegijom dolazi i odgovornost koje je povezana sa onim o čemu govorimo i šta zaista na kraju želimo da kažemo. Ja se trudim da ono što mene fascinira ispričam na filmu, i obično, takve priče ostavljaju trajan trag na meni i na mom životu.

Kakvi su ljudi Asja i Zoran, po čemu smo im slični? Po čemu ih zapravo, kao mnoge oko sebe, tako teško razumijemo?

Zoran i Asja su jako slični. Oni su istih godina, praktično su generacija. Dolaze iz istog grada, njihovo djetinjstvo je do rata bilo poprilično slično, i da nije bilo rata vjerovatno bi bili dobri prijatelji. Rat je napravio procjep, a postratni period  ga produbio. Da li je moguće taj procjep prebroditi i kako? To je nešto na šta film pokušava da odgovori.

U današnjem vremenu je online dating jako popularan, posebno kod mlađih generacija preko direkt messagea na Instagramu, Snapchatu, Tinderu. Upoznajemo se online, živimo online? Je li to put u sunovrat?

Ljudi na sve moguće načine pokušavaju da se socijaliziraju. To je divno i tu nema ništa loše. To dokazuje da je dodir sa drugim čovjek neprocjenljiv.

Danas se najskuplje plaća vrijeme. Većina mojih poznanika, milenijalaca, kaže da nema vremena za veze, ljubavi, o braku da se i ne govori. Ima i onih koji su danas u vezama i brakovima sa svojim srednjoškolskim ljubavima. Jesmo li mi danas uopće spremni „upoznati“ nekoga, imamo li vrijeme i strpljenje upoznati osobu, njene vrline, mane, cijeniti je i voljeti?

Ja vjerujem da jesmo. Nisam sigurna da je teza da nemamo vremena za druge ljude tačna, ali je istina da imamo sve manje vremena. Pandemija je pokazala koliko je neposredni susret sa drugim bićem važan i uvijek će biti.

Jelena Kordić Kuret, glavna glumica koja igra Asju u ovom filmu, sjajno prikazuje ženu koja je pripadnica te tzv. izgubljene generacije. Generacije koja živi između onog što je bilo i onog boljeg koje nikako da dođe?

Da, to je i moja generacija. Generacija koja se sjeća onog starog vremena, sjeća se onoga što je prekinulo to vrijeme i pokušava u ovom novom vremenu pronaći smisao. Jelenu poznajem još sa Akademije jer smo zajedno studirale, a ranije smo već surađivale na filmu SNIJEG (rediteljice Aide Begić, 2008.) na kojem sam scenaristica i producentica i jako mi je drago da se ta saradnja sada ponovila. Ona je fenomenalna glumica sa nevjerovatnim potencijalom i to upravo pokazuje u našem novom filmu.

Ovo je zapravo film o ljubavi, oprostu, nježnostima i svemu onom što nas prati dok nakon velikih trauma pokušavamo ponovo 'posložiti' sebe i vlastite živote? O tome što ostaje od ljudi nakon rata?

Ovo je prije svega antiratni film o važnosti prihvatanja odgovornosti i traženja oprosta, te davanja istog. Rat je za mene najgore stanje i u njemu nema ništa civilizacijsko. Mislim da je važno stalno podsjećati sve nas zašto je to tako.

Poruka filma u nekom je smislu i biblijska jer govori o oprostu. Koliko vam je ta 'dimenzija oprosta' važna u filmu. Zoran, zapravo, tražeći oprost od Asje, puno više pokušava sam sebi oprostiti, ali nije toga svjesna, pa mu je potrebna potvrda drugog?

Smatram da je oproštaj nužan da bismo krenuli dalje iz više razloga. Prije svega oprostiti znači razumjeti nekoga, shvatiti zašto je nešto uradio u određenom trenutku.

Znači promijeniti tačku gledišta i identifikovati se s nekim barem djelimično. Tražiti oprost, s druge strane, također je znajačno jer podrazumijeva preuzimanje odgovornosti.

Biti odgovoran za svoje postupke je jako važno. Nema oproštaja bez odgovornosti, pa samim tim nema ni iskupljenja.  Mislim da se danas niko ozbiljno ne bavi odgovornošću. Ona se ili podcjenjuje ili podrazumjeva a suštinski je jako malo ima u svim sferama života. Ne govorim samo o nama, govorim općenito o svijetu.

Odgovornost podrazumijeva da postoje određene vrijednosti. Mi te vrijednosti polako gubimo. I tražiti oprost i oprostiti znači prevazići samoga sebe, i za mene predstavlja veliku hrabrost koja nadilazi sam čin zbog čega dolazi do oprosta jer također znači da se sam čin neće i ne može zaboraviti.

Također to znači da smo nešto naučili iz tog čina, koji je obično traumatičan, a ako smo nešto naučili možda ima nade da se neće ponoviti.

Zoran preuzima odgovornost za nešto što je učinio. A Asja prvi put čuje okolnosti u kojima je on učinio njoj zlo. Jako je važna ta razmjena i taj pokušaj da razumijemo drugu osobu koja je možda čak i naš neprijatelj. Oprost je veliko finale, a prije oprosta dolazi odgovornost i razumijevanje. Mislim da je to temelj za bolju budućnost.

Na koncu, sve te linije i nijanse naših identiteta, vjerskih, nacionalnih, ovakvih ili onakvih, linije su koje su nam drugi postavili, ali mi imamo moć i mogućnost unutar samih sebe ih brisati, činiti nevidljivima?

Ja ne vjerujem u te granice. Mislim da one zapravo nisu granice nego mjesta dodira i susreta. Sama riječ granica je limitirajuća, a mislim da suština identiteta nije to. Naša raznolikost je zapravo naša sličnost i naše bogatstvo.