Dušan Vukotić
Marginalizirani hrvatski oskarovac rođen je na današnji dan
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Jugoslavenski i hrvatski filmski redatelj, animator, karikaturist i crtač crnogorskoga podrijetla Dušan Vukotić, rođen je na današnji dan prije 95 godina.
Rođen je u Bileći kraj Danilovgrada 7. veljače 1927. godine, a ostvarenjem Surogat (1961) postigao je najveći uspjeh u povijesti hrvatske kinematografije – nagradu Oscar za crtani film, prvu ikada dodijeljenu neameričkomu animiranomu filmu.
Vukotić je studirao arhitekturu 1947–51. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Od 1967. do umirovljenja 1990. bio je profesor filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (od 1975. redoviti profesor).
Prve karikature objavljivao je u tisku partizanskoga pokreta, u kojem je sudjelovao od 1944. Karikature i stripove objavljivao je od početka 1950-ih u listovima Jež, Kerempuh (gdje 1953. objavljuje i strip Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi) i Vjesnik.
Od 1951. bavio se animiranim filmom u Duga filmu; u prvim filmovima – Kako se rodio Kićo (korežija s Josipom Sudarom, 1951) i Začarani dvorac u Dudincima (1952) – nasljedovao je punu, realističku animaciju.
Nakon animiranih reklama (1954–55), od 1956. djelovao je u okviru Studija za crtani film u Zagreb filmu, isprva kao redatelj (Cowboy Jimmy, Čarobni zvuci i Abra Kadabra, svi 1957), zatim kao redatelj i scenarist u filmovima kojima se okrenuo prema modernističkoj animaciji (Osvetnik i Koncert za mašinsku pušku, oba 1958).
Prvim potpuno autorskim filmom Piccolo (1959) – kao crtač, animator, redatelj i scenarist – radikalizirao je koncept 'reducirane animacije' stilizirana, plošna crteža i modernističkih elipsi, a u korespondenciji s modernim sadržajnim slojem (otuđenje, kritika tehničke civilizacije, strah od atomske prijetnje); crtežom i scenografijama njegovi su filmovi dio tzv. slikarske struje Zagrebačke škole crtanoga filma koja je definirala njezino prvo, najpoznatije razdoblje.
Nakon dobivanja Oscara za Surogat (1961) okrenuo se filmskim eksperimentima: animirano-igrani kratki film Igra (1962) bio je nominiran za nagradu Oscar te nagrađen na festivalima u Cannesu i Oberhausenu, a igrani film s animiranim elementima jest i Mrlja na savjesti (1968).
Zapaženi su mu i filmovi Opera cordis (1968) i Ars gratia artis (1970) eksperimentiraju kolažnim tehnikama, 1001 crtež (1960) prikazuje proces stvaranja animiranoga filma, a Gubecziana (1974) koristi motive naivnog slikarstva. Ostali animirani filmovi: Dobro došli na planet Zemlja (1993).
Od sredine šezdesetih 1960-ih manje se uspješno posvetio igranomu filmu: 1966. režirao je film fantastike Sedmi kontinent, 1977. Akciju Stadion, s ideologiziranim, ali režijski iznimno kompetentnim prikazom studentskoga otpora ustaškoj separaciji Židova i nežidova u Zagrebu 1941., a 1981. znanstvenofantastičnu parodiju Gosti iz galaksije.
Jedan je od osnivača Animafesta – svjetskoga festivala animiranog filma u Zagrebu. Umire od infarkta 8. srpnja 1998. (1972). (Izvor Hrvatska enciklopedija)
Zabranili mu ulaz u Zagreb film
Vukotić je bio perfekcionist - i u životu i u stvaralaštvu. Već kod pisanja scenarija za budući projekt uporno je nastojao da u razvoju priče bude maksimalno eksplicitan, a zatim originalan u likovnom i animacijskom izrazu. Pritom nije propuštao da odvagne sva rješenja koja su mogla doći u obzir. Za vrijeme realizacije bio je u filmu dvadeset četiri sata dnevno, ne štedeći ni suradnike ni sebe, dodaje Bordo.
Sva ta Vukotićeva postignuća dovela su ga u žarište interesa u državi, sudjelovanje u vodstvu mnogih kulturnih i političkih institucija, na koncu i u članstvo Savezne skupštine SFRJ. Bio je rado viđen gost u svim dijelovima zemlje.
Možemo pretpostaviti da je to, posebno događaji nakon Oscara, u jednu ruku usporilo njegovo stvaralaštvo. Usprkos svemu, stvaranje ga je držalo u formi sve do kraja. Pred odlazak, 1998. godine, pripremao je veliki dugometražni animirani projekt za koprodukciju s Česima, ističe Dovniković.
Nakon osamostaljenja Hrvatske, Dušan Vukotić je, prema nizu kazivanja, istisnut iz hrvatske javnosti te je uvelike zaboravljen. Prema tvrdnjama Borivoja Dovnikovića, 1991. godine Vudu je zabranjen ulazak u Zagreb film u Vlaškoj 70.
Oduševljenje jugoslavenskog društva 1962. nakon Oscara za animirani film, koji je došao poslije Nobelove nagrade Ive Andrića, trajalo je do osamostaljenja Hrvatske 1991. Tada je ponos jedinim hrvatskim Oscarom ostao, ali ne i prema autoru Vukotiću.
"Nacionalističke snage koje su preuzele upravljanje kinematografijom počele su stvarati historiju društva, pa i kinematografije - od nule", ocjenjuje Dovniković. (Izvor: Jutarnji.hr)
