Britanska filmska ikona
Unatoč osam nominacija nikad nije dobio Oscara, osim onog počasnog
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije 90 godina, 2. kolovoza 1932. rođen je britanski filmski i kazališni glumac Peter O'Toole.
Ovaj velikan čija se karijera protezala punih sedam desetljeća, punim imenom Peter Seamus O'Toole, čak je osam puta bio nominiran za nagradu Oscar, ali uspjelo mu je ovu cijenjenu nagradu dobiti jedino za životno djelo.
Rođen je u irsko-škotskoj obitelji, a u svojoj autobiografiji i sam je priznao da nije siguran u datum i mjesto svog rođenja (Connemara, Irska ili Leeds, Engleska) te da ima dva različita dokumenta. Prema irskom dokumentu rođen je u lipnju, no prihvatio je 2. kolovoza kao svoj rođendan.
Odrastao je u Engleskoj i odmalena želio postati novinar. Zaposlio se kao pripravnik u novinama Yorkshire Evening Post, no istodobno otkrio kazalište kao novu ljubav. Dvije godine je služio vojsku u kraljevskoj mornarici i potom 1952. godine upisao Kraljevsku akademiju dramskih umjetnosti u Londonu.
Nakon studija, nekoliko godina radio je kazalištu Bristol Old Vic. Prve, manje uloge na filmu i televiziju ostvario je sredinom pedesetih.
Prvu glavnu ulogu dao mu je redatelj David Lean u svom povijesnom spektaklu Lawrence od Arabije (Lawrence of Arabia, 1962.).
Peteru O'Toolu bila je to prva veća uloga koja ga je odmah učinila međunarodnom zvijezdom i ostala jedna od njegovih najpoznatijih uloga. Za nju je bio nominiran za Oscara za najboljeg glavnog glumca, osvojio britansku nagradu BAFTA za najboljeg britanskog glumca i primio talijansku nagradu David di Donatello za najboljeg stranog glumca (dijeljeno s Fredricom Marchem za Seven Days in May (1964.)).
Za ulogu kralja Henrya II, dvaput je nominiran za Oscara, prvi put za ulogu u filmu Becket (1964.) i potom za onu u filmu The Lion in Winter (1968.).
Iz šezdesetih izdvajaju se još njegove uloge u avanturističkoj drami Lord Jim (1965.) Richarda Brooksa, komediji Što ima novo, mačkice? (What's New Pussycat, 1965.) Clivea Donnera i Richarda Talmadgea prema scenariju Woodya Allena, romantičnoj komediji Kako ukrasti milijun (How to Steal a Million, 1966.) Williama Wylera, kriminalističkom The Night of the Generals (1967.) Anatolea Litvaka i romantičnoj komediji Doviđenja, gospodine Chips (Goodbye, Mr. Chips, 1969.) Herberta Rossa koji mu je donio još jednu nominaciju za Oscara.
U prvoj polovici sedamdesetih ostvaruje uloge u manje zapaženim filmovima poput drame Bratska ljubav (Country Dance, 1970.) J. Leeja Thompsona, ratne drame Murphyjev rat (Murphy's War, 1971.) Petera Yatesa koja prolazi nešto bolje, drame Under Milk Wood (1972.) Andrewa Sinclaira i krimi komedije The Ruling Class (1972.) Petera Medaka koja prolazi kritički i komercijalno uspješnije uz četvrtu nominaciju za Oscara.
Tumačio je Don Quixotea i Miguela de Cervantesa u Čovjek iz La Manche (Man of La Mancha, 1972.) redatelja Arthura Hillera, a Robinsona Crusoea u manje uspješnoj ekranizaciji Jacka Golda pod nazivom Man Friday (1975.).
Sredinom sedamdesetih njegovo zdravlje i karijera ugroženi su zbog problema sa želucem. U to vrijeme pretjerivao je s alkoholom, no kasnije se otkrilo da boluje od raka želuca.
Nakon operacije i dugotrajna liječenja, odrekao se alkohola i uspio pobijediti bolest te se vratio s velikim uspjehom na film nastupivši u glavnoj ulozi u popularnoj akcijskoj komediji The Stunt Man (1980.) redatelja Richarda Rusha i komediji Moja najdraža godina (My Favorite Year, 1982.) Richarda Benjamina. Za obje uloge bio je još jednom nominiran za Oscara i primio brojne druge nagrade.
