Dževad Karahasan: Razumjeti, a ne osuđivati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Vrijeme je da na Balkanu ponovo otkrijemo etiku i pokušamo etički misliti našu povijest i naše sudbine. Etički misliti znači tragati za istinom", kaže za DW Dževad Karahasan, dobitnik Goetheve nagrade grada Frankfurta.

Intervju vodila: Jasmina Rose

Gospodine Karahasan, Vi ste rođeni u muslimanskoj obitelji u Bosni i destlječima ste literarni graditelj mostova između Istoka i Zapada, islama i kršćanstva. Za svoje književno stvaralaštvo i doprinos razumijevanju kultura i vjera dobili ste Goetheovu nagradu grada Frankfurta, čiji su nositelji i pisci poput Thomasa Manna ili Hermana Hessea. Šta za Vas znači ova nagrada?

Dževad Karahasan: Nagrada mi mnogo znači, iz više razloga. Kao prvo, smjeti primiti nagradu, koja nosi Goetheovo ime, je nešto posebno.On je jedan od autora kojima se stalno vraćam i kojim se stalno bavim. Goethe je za mene veliki uzor, nešto poput opsesije. On je vjerojatno bio prvi, ako ne i najznačajniji europski pisac, koji se trudio da dođe do dijaloga između Istoka i Zapada, islama i kršćanstva. Ako ja smijem biti nazvan graditeljem mostova između kultura, onda samo kao netko ko dolazi nakon Goethea.

Tekstovi kao odsanjani na njemačkom 

Njemački jezik ima puno toga da zahvali Goetheu. Kakav je Vaš odnos prema tom jeziku?

Njemački jezik sam zavolio kroz literaturu. Mnogi su pisci pored Goethea, koji mi mnogo znače, pisali na njemačkom jeziku: Hoffmann, Kleist, Hauptmann, Rilke, Büchner. O Büchneru u Sarajevu bih vam mogao ispričati niz anegdota. Neposredno nakon opsade preveo sam sva tri Büchnerova komada, koja su potom inscenirana na sceni Narodnog pozorišta. U Sarajevu je Büchner tada po aktualnosti, rekao bih, bio na razini jednog dnevnog lista. Bilo je jako zanimljivo promatrati, kako ljudi reagiraju na predstave. Svi su imali osjećaj da je Büchner svoje pozorišne komade pisao baš za Sarajevo, kao po porudžbi. To što su oni napisani prije 170 godina, bila je samo jedna tehnička sitnica.

Kako su ljudi reagirali na predstave?

Svaki drugi Sarajlija je tada bio Woyzeck. U komadu ‚Leonce i Lena' Valerio kaže Leonceu: ‚Ah, prinče, mi smo 7 sati na putu i prošli smo gotovo 12 država’. Publika se smijala i istovremeno očajavala, prepoznavajući svoju realnost: rascjepkanost u državice, situaciju u kojoj svaki idiot koji posjeduje 2 mitraljeza može da se proglašava državnikom, pad svih vrijednosti u društvu...

Rekli da imate osjećaj da Vas u Njemačkoj puno bolje razumiju nego u vašoj domovini Bosni i na Balkanu uopće. Zašto je to tako?

Najprije to moram zahvaliti mojoj izvrsnoj prevoditeljici Katharini Wolf-Grießhaber. Ona je tako dobro prevodila moje tekstove da imate utisak kako su oni promišljani i sanjani na njemačkom jeziku. To je jedan razlog. Drugi je što je njemačko društvo više kulturno nego ideološko. Nijemci se trude da razmišljaju kompleksno. Ne isključivo „ili-ili “ već „iovako- ionako". Oni se trude da razumiju tu složenost i kompleksnost fenomena i tako i ja razmišljam. U društvima, koja su doživjela raspad, postoji sklonost za pojednostavljenjem, simplificiranjem stvari. Ja to sebi ne mogu dozvoliti.

Vi ste u Njemačkoj nagrađeni za vaš dugogodišnji literarni rad na prelaženju granica, kako kulturnih tako i političkih. Na Balkanu su Vas nacionalisti zbog knjige ''Noćno vijeće'' koja govori o odnosu između počinitelja i žrtve i čija se radnja događa u Foči, nazvali ''mrziteljem Srba''. Kako objašnjavate taj antagonizam?

Njemačka je zrelo društvo. Društvo, koje se temeljito konfrontiralo sa svojom prošlošću i koje pokušava misliti više etički. Etički način promišljanja agira, postupa, misli, razmišlja na jedan drugi način, puno manje ideološki i puno više etički. Ideološko razmišljanje je tako reći aritmetično, isključivo.

Etički misliti znači truditi se da iskažete svu složenost i kompleksnost stvari i ne svoditi sve na pojam puke pripadnosti. Etičko razmišljanje ne poznaje binarne suprotnosti, u kojima ono što je moje je automatski dobro, lijepo, istinito a ono što nije moje je zlo, mračno, nepodnošljivo. Etički misliti znači tragati za istinom. To smo naučili od Grka. Zamislite pisca, koji o svom neprijatelju kaže sve najljepše, kao što je to činio Homer kada je govorio o Hektoru u Iliasu. To je za mene primjer etičkog razmišljanja. Vrijeme je da ponovo otkrijemo etiku i da pokušamo etički misliti našu povijest i naše sudbine. Ja sam se usudio da prekinem te linije razdvajanja u ideološkom obliku i da se bavim ljudskim sudbinama bez ikakve pripadnosti. To je Ina Hartwick u mojoj literaturi prepoznala kao ''sveprisutno drugačije i strano u vlastitom biću.''

Njemački pisac Ingo Schulze je rekao da Vaša knjiga ''Noćno vijeće'' nije roman već ''patnja'' i jedna vrsta ''pretjeranog zahtjeva''. Zašto?

Zato što se u romanu govori o strašnim stvarima. To je roman o očajanju ali se završava snažnom ljubavnom scenom. Novinarka Barbara sa svojim mužem Simonom, koji nestaje u podzemnom svijetu Foče, doživljava ispunjenje svoje ljubavi. Radi se o tome da je u visoko ideologiziranim, šovinističkim društvima jedino važna apsolutna, potpuna i bezgranična pripadnost (op. red.: etničkoj grupi, naciji). A moj svijet je svijet slobodnog čovjeka, pojedinca. I to je za mene etički svijet.

Zašto se suočavanje sa istinom i zločinima na Balkanu, u usporedbi sa Njemačkom, čini tako teškim i nemogućim?

Mislim da tu postoji nekoliko tehničkih i nekoliko povijesnih razloga. Čisto tehnički gledano, nakon 2. svjetskog rata točno se znalo tko je pobijedio, a tko je poražen. Pobjednici ne samo što su mogli dobro artikulirati svoje vrijednosti, već su i u praksi mogli pokazati da takve vrijednosti ljudski život čine boljim. Njima je uspjelo pobijeđene uvjeriti da prihvate te vrijednosti. Pobjednicima je uspjelo i da pomognu pobijeđenima da sačuvaju svoje dostojanstvo. U Bosni se ništa od toga nije dogodilo. Rat je samo zaustavljen. Sve tri strane u sukobu proglašene su istovremeno i pobjednicima i poraženima, svi rezultati rata su priznati a od BiH je napravljen birokratski monstrum. BiH je vjerojatno jedina zemlja na svijetu, koja nema svoje građane. U Dejtonskom ustavu se građani ne spominju, a u Bosni žive puke etničke grupe: Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Pri tome ovi ''ostali'' nemaju ljudskih prava.

Monstrumi

Poput Jevreja, Roma...

Poput Jevreja, Roma, Jugoslovena, Bosanaca itd. Prije 11 godina je Europski sud za ljudska prava priznao Jevrejima i Romima pravo da budu birani na najviše funkcije u BiH. Ali do danas ta (prim.red. Sejdić-Finci) presuda nije provedena. To su povijesni razlozi, zbog kojih u BiH ne napreduje proces suočavanja sa prošlošću i istinom.

Kada ste na primjeru Karadžića opisivali spremnost čovjeka na zlo i pri tome zatražili da ga se ne posmatra kao monstruma već kao čovjeka, naišli ste na kritiku, prije svega u Bosni. Mnogima u Sarajevu je bilo previše ''gledati na ratnog zločinca kao na čovjeka''. Slična diskusija postojala je i u Njemačkoj, nakon 2. svjetskog rata, čija je najpoznatija predstavnica bila Hannah Arendt, prije svega u kontekstu sudskog procesa Adolfu Eichmannu. Da li Vi sebe vidite kao nekoga tko nastavlja tradiciju Hannah Arendt?

Svakako. Hannah Arendt se trudila da razmišlja etički a ne ideološki i da razumije a ne da osuđuje. Kada jednog zločinca stilizirate u monstruma, Vi ste ga abolirali. Nikom ne pada na pamet da jednog lava izvede pred sud, jer je u njegovoj prirodi da ubija. Samo čovjeka, izvodimo pred sud, kada ubija. Zašto? Zato što čovjek treba i mora postupati etički a ne animalno i zato što je čovjek, ima dužnost i odgovornost da postupa moralno.

Karadžić je na žalost moj brat čovjek. Moram se potruditi da ga, koliko je to uopće moguće, razumijem a ne da ga osuđujem, jer on govori i nešto o meni. Ali, samo ga proglasiti monstrumom i tvrditi da to o meni ništa ne kaže? Ne, to je previše pojednostavljeno i prekomotno.

Šta mislite, kada će na Balkanu ljudi moći razumjeti Vaš način razmišljanja?

Mogu se samo nadati da će djeca i mladi ljudi, moji studenti, jednoga dana ako ne ovako, a onda barem slično razmišljati. Ne smijemo zaboraviti dvije stvari. Bitna i odlučujuća razlika između varvarskog i civiliziranog društva je da se u varvarskom vlada uz pomoć straha, dok u civiliziranom društvu ne vlada strah već zakoni. Drugo: Varvarska društva funkcioniraju kao masa u kojoj je osjećaj pripadnosti i čežnja za totalnim poistovjećivanjem sa masom izrazito snažna. Civilizirano društvo se sastoji od pojedinaca, slobodnih ljudi koji svoju pripadnost artikuliraju, misle, propituju.Trenutno nisu veliki izgledi da bi na Balkanu moglo doći do stvaranja jednog takvog društva koje razmišlja kritički ali mogu i želim da se nadam da će ga moji studenti jednog dana doživjeti.