Prije 375 godina u borbi protiv Osmanlija poginuo Vuk Mandušić

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 375 godina, 31. srpnja 1648. poginuo je hrvatski protuosmanski ratnik Vuk Mandušić.

Uz Iliju Smiljanića i Stojana Jankovića najomiljeniji je protuosmanski hrvatski junak, o kojem su pisali Andrija Kačić Miošić u djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga i Filip Grabovac u djelu Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (1747).

Vuk Mandušić spominje se i u Njegoševu Gorskom Vijencu ("A u ruke Mandušića Vuka, svaka puška biće ubojita!").

Bio je jedan od vođa hrvatskog stanovništva iz Dalmatinske zagore koje je 1648. s osmanskog područja prebjeglo na područje pod vlašću Mlečana (Šibenik) i stavilo se u njihovu službu.

Osobito se istaknuo kao jedan od zapovjednika (harambaša) hrvatskog pučanstva u bitkama protiv Osmanlija oko Drniša, Knina, Vrlike i Klisa u prvoj fazi Kandijskog rata (1645–69). Ratovao je u Lici, a sa svojim je odredima napao Ključ u zapadnoj Bosni.

Tijekom napada na Poljica i Ravne kotare, zajedno s vojskom Ilije Smiljanića suprotstavio se osmanskim jedinicama.

Po naredbi mletačkog providura Foscola harambaše Mandušić i Ilija Smiljanić krenuli su prema Zečevu, kako bi tamo dočekali Turke i oteli im plijen. U bitci, koja se dogodila na Zečevu 31. srpnja 1648. godine, poginuo je Vuk Mandušić, odnosno kraj utvrde Zečevo bio je teško ranjen, a Osmanlije su ga zarobili i pogubili.

O tom događaju je 1. kolovoza u Zadru podnio izvještaj harambaša Smiljanić i isti dan u Šibeniku harambaša Matija Mihaljević, rodom iz Drniša. Sljedeći dan u Šibeniku je saslušan harambaša Martin Milković.

Postoje dva mišljenja o podrijetlu Vuka Mandušića: prvo da je iz šibensko-drniškog kraja, odnosno iz Rupa i drugo o crnogorskom podrijetlu. Nije poznati točan datum njegova rođenja.

Da je Vuk rodom iz šibensko-drniškog kraja, odnosno iz Rupa, potvrđuju suvremeni dokumenti, kao onaj Ferdinanda Scottija, glavnog zapovjednika mletačke vojske od 26. kolovoza 1648. godine u kojem govori o zaslugama fra Nikole Ružića, definitora provincije Bosne Srebrene, među kojima iznosi da je Ružić na mletačku stranu preveo brojne kršćane turske podanike iz Kliškog i Ličkog sandžaka (potkraj 1647. i u početku 1648. godine) među kojima i Vučena Mandušića.

Kod svih suvremnih povjesničara, koji su pisali o ratovanju u Dalmaciji za vrijeme kandijskog rata (1645. – 1669.) ne postoji ništa što bi ukazivalo na mogućnost Mandušićeva podrijetla iz nekog drugog kraja; po istraživanjima fra Karla Kosora u okolici Drniša bilo je dosta Mandušića (čak i dva franjevca: jedan fra Pavao Mandušić iz Trbounja, spominje se 1741. godine i drugi, fra Franjo Mandušić iz Vrlike, spominje se 1751. godine).

Da je Mandušić iz nekog drugog kraja slaba je bila mogućnost da bi se nametnuo za zapovjednika domaćim krajišnicima; u Rupama je i danas živa predaja o Vuku Mandušiću i danas tamo postoje zidine njegove kuće.

Ne treba posebno ni napominjati da se za Vuka Mandušića i dalje ''bore'' Hrvati, Srbi i Crnogorci, ali povijesna je činjenica da je on rođen na području Hrvatske, dok je crnogorski nacionalni ep "Gorski vijenac" ipak umjetnička fikcija, a ne povijesna literatura. (Izvori: Wikipedia i Hrvatska enciklopedija)