Klis, ključ Dalmacije između Zagore i mora

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad god se spuštam prema Splitu, vrat mi se uvrne udesno više od 90 stupnjeva i svaki put se čudi šta mi bî; najčešće se, ako se istim putom vraćam iz Splita, potpuno povrati tek koji dan kasnije – opet, dokle god ikako mogu, zvirljam u utvrdu navrh brda, nastavljajući je koju sekundu gledati i u retrovizoru. Svaki put kažem sebi: „E, pa, moram otići vidjeti je izbliza!“ I tako godinama. A tako je lako: kad prođeš Dugopolje, strpi se do prvog izlaza, iskradi se na usku cestu, nastavi koju minutu i eto te ispod utvrde. Ima ispod nje solidan parking i začas grabiš prema kamenoj hridi.

Hrid oko koje se danas, u općini Klis, naguralo svega nešto malo manje od 5000 stanovnika, nekad davno je, u 9. stoljeću, kao sjedište hrvatskih knezova i kraljeva iz loze Trpimirovića, predstavljala glavni grad Hrvatske. Malo ko će se, međutim, kad se priča o prošlom, sjetiti toga, uvijek su u prvom planu uloga i dešavanja na Klisu u doba borbe protiv Osmanlija. Danas se na mnogo što vezano za to gleda s izvjesnom, povelikom i prevelikom dozom romantičnog, onda je to bila samo borba za goli opstanak – ili si gore, u utvrdi, ili te nema!

Za razliku od nekih drugih utvrda, u kliškoj danas ne živi niko, svi su u nekadašnjem podgrađu. Naravno da se utvrda vidi s baš svakog mjesta, a kako se mičem, slika je svako malo drugačija. Na jednom od najistaknutijih mjesta postavljena visoka skalamerija, oni nekakvi predajnici, šta li su, i to je najružnija moguća, nagrđena slika, a sve ostale, iz svih ostalih kutova, iz kojih se to ne vidi, najljepše su. Baš se pitam je li bilo ijednog mjesta na Kozjaku ili Mosoru…  U središtu mjestašca zgrada pošte, picerija, prodavaonica, poneki kafić, Gospa u kamenoj kapelici krajputašici i javna česma podignuta 1964. Pored parkinga ispod utvrde neizbježni „Hajduk“ iscrtan po rubnom zidiću boćališta i mural Anti Valenti, jednom od osnivača „Torcide“.

Čim prođem kamenu mletačku kapiju s teškim željeznim vratima zastat ću; nije odmor, nema se rašta, već je šteta preskočiti seriju pogleda kako prema zaleđu, tako i prema Splitu. S jedne strane puno zelenila i usred nje bjelina groblja što se valja prema ravni, s druge bjelina bezbroj zgrada, srasla s plaveti mora. U onom prvom dijelu, malo bočno, postrance od utvrde, crkva Blažene Djevice Marije. Bit će spomenutih slika još, bolje su kako se penjem, a usput mantram o vještini majstora što su kamene zidine nalijepili na stijenu pa ih tako učinili dvostruko jačim. Koliko god, međutim, da su se potrudili, Osmanlije su 1537. godine zauzeti utvrdu, pridodavši osvajanju i Solin te dobar dio Kaštela. Da se na redu nije našao Split, ko zna dokle bi došli, ali toliki luksuz Mlečani ipak nisu mogli priuštiti. Katoličko stanovništvo se razbježalo kud koji, ponajvećma u Liku, odakle će koje desetljeće kasnije biti preseljeni u Bačku, a dobar dio novo je gnijezdo svio u Bakru. Uskoci će, pak, uglavnom završiti u Senju i odatle nastaviti upade u osmanski teritorij.

Nije sve u veličini, kažu, mnogo više je u strateškom položaju pa je u Klis stavljeno sjedište osmanskog sandžaka. Obuhvaćao je poveliko područje pa će 1580. iz njega biti izdvojen Krčko-lički sandžak. Kratka vijeka bilo je zauzimanje Klisa od strane vojske splitskih plemenitaša Ivana Albertija i Nikole Cindra 1596., a konačno oslobođenje bit će izvojevano tek 1648., koju godinu nakon početka Kandijskog rata. Na ta vremena podsjeća mnogo što, a prva je spomen-ploča postavljena 1937., u povodu 400 godina od pada Klisa. Poruka ispisana na ploči podsjeća i opominje, budući da se kaže kako je postavljena „domaćim na ponos i pouku, strancima na razmišljanje o našim žrtvama za obranu kršćanstva i evropske kulture“. Posebno zanimljivo je da se kao postavljači ploče, uz „Braću hrvatskog zmaja“, navodi nekad moćno i sveprisutno „Hrvatsko društvo Bihać“, od koga danas, koliko znam, nije ostalo ništa osim spomena. A domaći i stranci… Manje-više se sve dalo u lov na lovu, samo još čudaci se daju za kršćanstvo, hrvatstvo i europsku kulturu.

Ispod ulaza u gornji dio utvrde stoji maketa Klisa. Kad Klis obiđeš sa svih strana, a sličan dojam daje i maketa, izgleda neosvojiv, ali su padala i neosvojivija mjesta. Ivan Mandušić i do Stipan Sorić su sa svojim četama sve to poništili. Još junaka pjeva od mejdana / po imenu Sorić don Stipana / desno krilo dužda mletačkoga / dušmanina cara silenoga. / Od mejdana košulju nosaše / na njem zlatno krilo trepećaš  /devedeset posiče Turaka /svojom sabljom silenih junaka. Tako o Soriću pjeva Andrija Kačić Miošić, a ja se, onako usput, pitam zašto se, kad ga se spominje u novije vrijeme, sve češće zaboravlja ono don?

Čim se maši bezvratna kapija, ukažu se kalupi, pretpostavljam za topovsku đulad i koješta drugo, poredani po travnjaku. Obližnja prostorija se ili obnavlja ili služi kao spremište za materijal i alat, a na proširenom dijelu top, okrenut onamo odakle bi mogli banuti osmanski vojnici. Ima još poprilično stranjanja i još jedna kamena kapija prije nego se stupi u najužu jezgru utvrde. Posjetitelje u sobici pored kapije dočekuje ni manje, ni više nego zmaj, krilat, razjapljenih čeljusti i ubojstvenog pogleda, namjerno ili slučajno zelen. Još jedan, crvenocrni, visi o kamenoj tavanici. Iako nigdje ne piše ništa, predmnijevam, štoviše bih se bio spreman opkladiti, da je riječ o pokušaju da se nekako obilježi to što je dio HBO-ove svjetski poznate serije „Game of Thrones“ sniman 2014. godine i na Klisu.

Glavno mjesto za upoznavanje prošlosti Klisa, i to ne samo dijela koji „pokriva“ mletačko-turske okršaje, jest ovdašnja muzejska zbirka. Glavna je, dakako, barem za nas laike, zbirka vezana za uskoke. Oklopi, knemide, šljemovi, grbovi, karte, slikovni prikazi uskoka i njihovih ratničkih „uniformi“ i paradnih odora, naoružanje i druga vojna oprema, sve je tu, čak i maketa uskočke veslarice.

Klis živi za uskoke, slavi ih i veliča, a povijesna postrojba „Kliški uskoci“ svake godine priređuje dvodnevni povijesno-scenski spektakl „Uskočki boj za Klis“, na kome se okupe članovi povijesnih postrojbi i viteških skupina iz cijele Hrvatske, ali i iz nekih susjednih država. Doista su uskoci i njihov vođa, kliški kapetan Petar Kružić, bili sila na čijoj su se slavi odgajali naredni naraštaji i sigurno imaju mnogo zasluga za legendarni naslov Antemurale Christianitatis (predziđe kršćanstva) što ga je papa Lav X. dao Hrvatskoj 1519. godine. Imali su uskoci i vlastiti kodeks časti, kojim je stavljeno u obvezu da brinu o svojim ranjenim članovima i obiteljima poginulih, da ne trguju s Osmanlijama i mnogo što drugo, ali...

Uvijek se, međutim, nađe ono „ali“ što djevojci sreću kvari… Uza sve navedeno, ne može se preskočiti ni poprilično crno obojenih detalja uskočkog vojevanja. Zna se, recimo, da su ne jednom, pogotovo po Hercegovini i Tromeđi, znali napasti i kršćanska sela, opljačkati ih i nahvatati kršćana pa ih pod muslimanskim imenima prodati na tržnicama u Napulju, Veneciji ili Genovi. Koliko su kršćana, što milom, što silom, u ratovima za ljude, kojih je nedostajalo i Mlečanima i Osmanlijama, odveli iz Bosne i Hercegovine, nikad se neće doznati. Mnoga su sela, primjerice u Trebinjskoj biskupiji, nakon njihovih pohoda zauvijek ostala pusta; u Orahovom Dolu su 1692. godine čak ubili župnika Ravnog don Iliju Boškovića. Zna se da je i rušenje crkava u Rapovinama kod Livna, u Rami i još nekih izravno ili neizravno povezano s napadima uskoka, a tamošnji su katolici na dozvole za gradnju novih morali čekati gotovo dva stoljeća. Znam da će biti onih što će mi sad (ti-ti-ti) sve na kamaru, ali ovo što spomenuh su činjenice zasnovane na dokumentima i povijesnim faktima.

Gornjim dijelom grada dominira crkva svetog Vida, bivša džamija što ju je malo nakon pada Klisa podigao Murat-beg Tardić. To je onaj što je, nakon osvojenja Klisa, slavodobitno nataknuo glavu Petra Kružića na koplje i izvjesio je na tvrđavi. Džamija je, tvrde ondašnji kroničari, žestoko postradala pri oslobađađanju utvrde, u bombardiranju topništva mletačkog generala Leonarda Foscola, kada je vjerojatno oboren i minaret u koji su iz današnje crkve vodila davno zazidana uska vratašca.

Kružnog je oblika, iako na kvadratnom tlocrtu, pa je s te strane poprilično nesvakidašnja. Prilično je mračno, svjetlost dolazi samo kroz nekoliko prozorčića, puno je misterije, pogotovo kad joj se zna prošlost. Opremljena škrto, bijelim oltarom i s nešto drvenih klupa, golih zidova ako se izuzmu luster i Gospa iznad oltara te nekakva nespretna izložba „svetih“ slika polijepljenih selotejpom. Iznad ulaza kratki natpis o obnovi obavljenoj 1743., a „pretapanje“ islamskog i kršćanskog najočitije je oko školjkaste krstionice.

Do 2011. se ovdje uglavnom završavalo s opisom povijesti crkve, a onda je arheolog i povjesničar umjetnosti Radoslav Bužančić sve koji se bave ovom temom poslao na popravni. Bužančić je, naime, u džamijsko-crkvenom ansamblu otkrio ostatke predromaničke crkve iz 9. stoljeća, a da sve dotad ne bude primijećena, „kriva“ je bila činjenica da se nalazila gotovo metar i pol ispod razine današnjeg crkvenog odnosno nekadašnjeg džamijskog poda te da je zauzimala i dio prostora na kome je kasnije izgrađena cisterna. Malo je čudno da za prijašnjih istraživanja u džamijskim zidovima nisu primijećeni mramorni ulomci karakteristični za razdoblje od 9. do 12. stoljeća, od kojih neki sadrže i dijelove vladarskog natpisa, a neki drugi pilastre i pluteje ranosrednjovjekovne oltarne pregrade ukrašene hrvatskim tropletom. Uglavnom se Bužančić zadao da razbistri stvari i u tomu potpuno uspio; nije, dakle, bilo samo to da je kliška džamija pretvorena u crkvu već je napravljena na temeljima nekadašnje crkve! Eto, čovjek objasnio :)

Nalazi iz tog doba u muzejskom su postavu izloženi u posebnoj prostoriji, a najviše me impresionira reljef s likom Krista, s tim što je Krist pljunuti Miljenko Jergović :) Inače je vjerojatno bio dijelom nadvratnika portala ranosrednjovjekovne crkve. Moćniji je možda jedino reljef s likom hrvatskog kralja, ali je to, ako sam dobro povezao stvari, replika, a original je onaj u splitskoj katedrali. Postavljen je ovdje jer struka vjeruje da su dva reljefa izrađena u isto doba već i da ih je vjerojatno izradio isti majstor.

Do njih su kliški antički nalazi. Znam, sad će se mnogi iznenaditi da Klis uopće ima veze s antikom, ali ni to nisu najstariji tragovi ljudi ovdje; ima ih, a otkriveni su u obližnjoj spilji Krčina, još od mlađeg kamenog doba, pa do ilirskog plemena Delmati, koji su imali naselje podno tvrđave. Rimljani ne bi bili ni postigli ono što jesu da su previdjeli jedno ovako moćno mjesto pa su na strmu hrid nazidali malu utvrdu Kleisa čija je posada predstavljala predstražu antičke Salone. I tako do dolaska Hrvata i povelje kneza Trpimira iz 852., kopija koje je također izvješena u muzeju, kao i kopija Gottschalkovog zapisa; Gotschalk iz Orbaisa, sin saskog grofa Berna, benediktinac, teolog, gramatičar i pjesnik, banuo u goste Trpimiru na Klis, a svog domaćina naziva „rex Sclavorum“ iliti kraljem Slavena. Ima još svašta nešto, al' hajd', da ne gnjavim…

Obilazim i izložbu slika, a onda idem dalje po utvrdi, zavirujući u prazne prostorije, čak i u jednu premreženu lancima, što znači da je ulaz zabranjen, zavlačim se u niše, provirujem kroz zjapeće prozorske otvore, čeprkam po gomilicama zemlje i kamenja zaostale nakon započetih arheoloških radova, sve pazeći da mi se noga gdjegod ne oklizne, jer bih se teško zaustavio prije ravni. Na kraju obilazim i staru tursku česmu, jedinu tzv. mihrab-česmu i najzapadniji ostatak osmanskog doba na tlu Hrvatske pa ću lagano nazad, u 21. stoljeće, u stvarnost; valja se pozdraviti s uskocima i – uzalud što ga obiđoh stopu po stopu – opet, kad god se nađem s one strane, bacati pogled na Klis.