Kjustendil, gradić mrtvih vojski s najvećim i najstarijim muzejom u Bugarskoj

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dvadeset dva kilometra od granice sa Sjevernom Makedonijom nalazi se Kjustendil (Кюстендил). Kad se Sjevernomakedonac iz Skopja – jest glupo, ali ispada da bismo ih tako trebali nazivati – zaželi izvrsne bugarske alve, one sa suncokretom na limenci, još boljeg zelenog pljesnivog sira ili čega drugog što je jeftinije ili nedostupno, najbliže mu je po to trknuti s one strane Osogovske planine, u Kjustendil.

Grad inače ima nešto više od 50.000 stanovnika i jedan je od najstarijih u Bugarskoj. Petstotinjak godina prije Krista ovdje se nalazilo tračko naselje Pautalia, što bi se moglo prevesti kao Izvorski grad, Tračane su naslijedili Rimljani i na brdu iznad grada podigli utvrdu, kasnije nazvanu Hisarluka, dok su Slaveni grad nazvali Velbužd, gdjegdje imenovan i Velbažd, prvi put spomenut 1019. godine. Jedni kažu da je ime dobio što je valjda previše bazdilo iz ovdašnjih mineralnih izvora, dok drugi misle da je naziv imao veze s devama, budući da je ovim krajem prolazio tada poznati karavanski put. Oko današnjeg naziva nema dvojbi: gradom je u vremenu prije osmanlijske okupacije vladao srpski despot Konstantin Dragaš, a ovo je bila Konstantinova zemlja ili, po turski, Konstendil; slovo po slovo se zaobli, otkliže, pobjegne, i eto Kjustendila. Osmanlije su inače zauzeli grad 1372. godine, a Konstantin im postao vazal, što je na kraju platio glavom, poginuvši – neki kažu zajedno s Kraljevićem Markom – u vojsci sultana Bajazita I. u Bitci na Rovinama, 1395. godine, protiv vlaškog vladara Mirče Starijeg.

Iako je Kjustendil oslobođen od Turaka već 1878., 34 godine prije mnogih drugih bugarskih područja, osmansko naslijeđe još je vrlo vidljivo, što ne čudi kad se zna podatak da je ovdje bilo sjedište najvećeg sandžaka u Rumeliji, koji je „dobacivao“ sve do Melnika na jugu te do Vranja i Radomira na sjeveru. Od nekadašnjih 17 džamija uspravno stoje dvije, ali teško da će tako ostati dugo. Ahmed-begova džamija iz 15. stoljeća se, iako joj je zemljotres 1904. godine srušio munaru, drži i održava dobro, budući da je u njoj odavno formiran muzej. Inače je, sagrađena na prethodno srušenoj pravoslavnoj crkvi Svete Nedjelje, a poznata i pod nazivima Indžili ili Kršćanska džamija.

Druga, Džamija Mehmeda el-Fatiha, istog onog što je osvojio Bonu i Hum, podignuta 1531., nalik je babinom zubu. U glavnoj ulici, odavno izvan funkcije, s munarom s koje doslovno otpadaju komadi, predstavlja pogolemu opasnost. Ako se nešto ne riješi vrlo skoro, munara bi se lako mogla prostrijeti posred ceste, a onda neka su onom ko se tu nađe na pomoći i Allah i svi njegovi meleci. Svog kjustendilskog domaćina, očito odlično upućenog u lokalna zbivanja, pitam planira li grad obnovu džamije. „Ne, neće se obnavljati, pustit ćemo je da se sruši!“, izričit je. „Nit' imamo para, nit' muslimana, čemu onda obnova?!“

Blizu Ahmed-begove džamije nalaze se ostaci rimskih termi iz 1. i 2. stoljeća. Nisu jedine: u gradu i okolini je više od 40 termomineralnih izvora temperatura do 74 stupnja Celzija pa je Kjustendil još od antičkog doba značajan lječilišni centar. Dišni trakt, „ženske“ bolesti i mišićno-koštani sustav. Stručnjaci kažu da im je podzemni bazen zajednički, u što se uklapa i podatak da se sva nalaze na otprilike jednom četvornom kilometru. Uz ostatke rimskih termi Osmanlije su 1489. godine sagradili Čifte banju; djelomično je uništena izgradnjom javnog gradskog kupatila 1913. godine. Slično je prošla i Alaj banja, a jedino je Derviš banja, sagrađena 1566. godine, sačuvana u originalu, i to jer je u funkciji bila više od četiri stoljeća, sve do 1992. Sada je otočić, zarobljen kružnim tokom, ali u tom dijelu grada i nema velikog prometa pa svako može lako pristupiti banji, odnosno česmi – zgrada je zaključana – s vodom topline 33 do 35 stupnjeva Celzija. Na zidu stoji upozorenje ispisano krupnim slovima da se česma zatvara, ali koja fajda od upozorenja kad je to, jer je pokvarena i voda teče dan-noć, nemoguće. Kad bi neko sklonio zahrđalu tablu o obnovi, učinio bi veliki sevap, slika bi bila puno ljepša, a da zgrada s kupolama ima križ iznad pročelja na prvu bi se, toliko je sličnosti, moglo pomisliti da se radi o srednjovjekovnoj crkvi.

Ni dvjesto metara dalje, ukraj obližnjeg parka, u rupi dubokoj 4-5 i veličine otprilike sedamdesetak četvornih metara, otkopani su debeli temelji s brojnim pregradnim zidovima; arheološko istraživanje lokaliteta još traje pa nema table što bi mi kazala o čemu se radi, ali nema nikakve dvojbe da su i ovo bili banjski objekti. Čiji, to ne znam, ali predmnijevam da su rimski, i po nekim „sitnicama“ vidljivim u gradnji zidova, a i zato što je po okolnom travnjaku naredano dvadesetak rimskih stupova, baza, kapitela i ostalog.

Ima rimskih artefakta na još nekoliko mjesta u gradu, mada je velika većina odavno našla mjesta u prostranom dvorištu ili u zbirkama Regionalnog muzeja „Akademik Jordan Ivanov“. Doslovno na stotine ih je poredano po travnjaku, sortirani po vrstama, na urednom razmaku, danas bi oni što nam već par mjeseci truju zdrav razum rekli na socijalnoj distanci, kao mrtva vojska što pozorno i častoljubivo i dalje bdije i stražari nad davno propalim carstvom. Ni to nije čudo, muzej u malom Kjustendilu je – svaka čast i Sofiji i pet ili deset puta većim gradovima – najstariji i najveći u državi. Osnovan 1897., a Jordan Ivanov bio je najveći bugarski arheolog i folklorist toga doba, inače rođen upravo u Kjustendilu.

Neću sad o sarkofazima i kapitelima već samo par riječi o Asklepijevoj dvorani: tu je sakupljeno sve bitno iz šire regije, i to počevši od 7.000 godina prije Krista pa do 17. stoljeća. Ne znam, ali pretpostavljam da je po grčkom mitološkom bogu liječništva nazvana zbog ljekovitih voda kojima obiluje čitava zapadna Bugarska. Najzanimljivija je ipak tračka ostavština; antike ima diljem Europe, Tračana baš i ne. Ovdje je izložena i grobna oprema iz jedne tračke nekropole, ali i grnčarija, nakit, oružje, kućanske potrepštine, uglavnom pronađeno u selu Donja Koznica kod obližnjeg Nevestinova. Naravno da pozornost privlače posebne stvari, a ovdje su to tračko-rimska kola iz 3. stoljeća, otkopana u kjustendilskom selu Radlovci.

Ni s kim nisam provjeravao, ali mi izgleda da je još jedna zbirka posebna, a radi se o spomenicima istaknutim ličnostima iz doba komunizma. Nakon što je srušen Berlinski zid, gnjevni je narod po dotadašnjim socijalističkim zemljama uništio tisuće takvih i sličnih spomenika, pogotovo bisti omraženih diktatora. Po Bugarskoj ih se još može naći, vjerojatno su „preživjeli“ – valjda je bilo i toga – oni koji su ipak bili prvo ljudi pa tek onda „drugovi“, te bi neupućen neko pomislio da ovdje nije bilo svega toga, ali je stvar samo u tome da ne znamo koliko ih je bilo prije. Ovdje su nekoliko desetaka kipova dovezli, poredali ih na travnjake i tako ih spasili. Na stranu politika, ako je nešto umjetničko djelo, treba ga sačuvati. To je, nakon one rimske, druga „mrtva vojska“ kjustendilskog muzeja, a pomalo je iznenađujuće da prevladavaju oni što su kao partizani poginuli u Drugom svjetskom ratu; mogu im ovdje navesti imena, ali neću, slabo bi ikom išta značila. S njima je završio i prvi kmet odnosno općinski načelnik nakon 1945., a ima i predratnih socijalista, čak i takvih velikana kao što je Dimitar Blagoev; oni su očito bili krivi već samim tim što su svojom borbom utrli put komunizmu.

Nakon što se pozdravim s nesretnim, dvaput ubijenim partizanima, a već sam prošao dobar dio grada, u nedoumici sam oko toga gdje su stajali svi spomenici kad ih i bez njih ima takoreći na svakom koraku?! Dobro, sigurno ima i onih postavljenih za posljednja tri desetljeća, ali opet! Evo, do muzeja sam došao preko Željeznog mosta iznad rijeke Banštice; zovu ga i Most golih žena – četiri zgodnjakuše kipara Ljubena Dimitrova u izazovnim pozama stoje tu od 1969. Umorim se hodajući, a gdje odmoriti ako ne u krilu jedne od njih :) U jednom dijelu parka blizu zgrade Općine Vasil Levski, tanak i suhonjav, u drugom Dimitar Pešev, gromada od spomenika, političar poznat po spašavanju bugarskih židova u Drugom svjetskom ratu. Todor Aleksandrov (1881.-1924.), osnivač VMRO-a nakon Velikog rata, dobio je puno više od biste, ne znam ni kako da nazovem njegov spomenik. Borio se za nezavisnu Makedoniju od Šar planine do Soluna i Struge. Likvidiran po nalogu bugarskog dvora. „Sve za Makedoniju“, stoji na spomeniku. Pa Iljo Vojvoda, o njemu sam opširnije pisao u putopisu iz Blagoevgrada, pa neki Dimitar čije se prezime gotovo skroz izbrisalo, i svi u jednom parku. Plus mramorna česma s pet pipa, još jedna s lavljim ždrijelom, nekoliko modernističkih „čudesa“, za mene barem, jer ne kontam što bi trebala značiti, i jedan šareni slavoluk, takav dosad ne vidjeh, podignut tako da se kroz njega, a dvadesetak metara iza njega, fino vidi skulpturalni spomenik palim vojnicima 13. rilske pješačke pukovnije u Balkanskim i Velikom ratu. Ne računam tu višemetarske reljefe na zgradi regionalne uprave i srednjovjekovnu Pirgovu kulu pored rimskih termi.

Kjustendil ima puno turističkih panoa, ali, začudo, putokaza ka znamenitostima gotovo i nema. Nemoguće je, međutim, ne nabasati na spomenik poginulim za Republiku, blizu željezničkog kolodvora, ili na onaj Vladimira Dimitrova Majstora, jednog od najvećih bugarskih umjetnika živopisa, ispred doista monumentalne gradske galerije nazvane po njemu – oba su, naime, visoka po nekoliko metara. Ugledam ih izdaleka, a onda, dok dođem do njih, još jednom „sretnem“ Ilju Vojvodu, malo Kjustendilcima bio jedan, potom nekog ko mi nalikuje Džemalu Bijediću s bradom, a na postamentu mu, od imena i prezimena, ostala cigla tri slova, i još nekoliko spomenika, više ih, evo, ni ne bilježim.

Istom „metodom“ naići ću i na, za razmjerno mali grad, velik broj kuća-muzeja poznatih. Evo, dakle: u Emfiedžievu kuću postavljena je etnološka izložba vezana za novije doba, muzej Ilje Vojvode je tamo gdje sam ga drugi put sreo, tu, pak, u muzeju Dimitra Peševa prikazane su njegove aktivnosti za spašavanje židova, ali i njegovi dokumenti, osobne stvari, ovo i ono, a kuća skladatelja Georgija Goranova nalazi se u ulici s njegovim imenom. Pa Prokopijeva kuća, stvarno kuća nekog Čorbadži Davitka Jačkova, iz 18. stoljeća, pa kuća narodnog liječnika Ivana Lekarskog, pa kuća kjustendilskog kulturnog preporoditelja Kostandija Popgeorgieva Berovskog, glavnog četnika Ilje Vojvode, pa kuća Iljinog barjaktara Tonča Kadinmostkija, zatim kuća neke Done Kovačeve u kojoj je osam godina živio Goce Delčev, pa kuća majora Josipa Angelova… I znate l' šta im je zajedničko? Sve osim posljednje, pretvorene u restoran, trenutno su – neke, sudeći po travi narasloj oko njih, i odavno – s katancem na vratima :( Ono što kažu, možeš osnovati hokejaški klub u Sahari, ali ćeš ga teško održati. Tako i ovdje: fino je imati toliko muzeja i muzejčića, ali ih valja održavati i plaćati one što će u njima povazdan drežditi.

I na kraju, ispred jedne kockarnice, osjećaj kao da sam zalutao u drevni Egipat, tri Nefertiti, Hatšepsut, Teja ili koje već, ali dosta je o spomenicima.

Na crkve neću nabasati, tražim ih. Jedno pola sata potrošit ću u trobrodnoj pseudobazilici Uznesenja (Vavedenja) Bogorodičina. Godina ima 204, stupovi što dijele lađe drveni, rajske dveri su relikvija donesene iz puno starije crkve svetog Nikole, ali mi najviše pozornosti privlače ikone Lazara Zografa i drugih majstora iz vremena gradnje crkve. Drugu zanimljivu crkvu, minijaturnu, moglo bi se reći i kapelu ili paraklis, „staru“ ni tri godine, podigli su – ne znam za sličan slučaj – uz jedan bračni par kao najveće ktitore, članovi fan kluba „Gundi“, svesportske udruge koja djeluje u mnogim bugarskim gradovima. Posvećena, nimalo slučajno, svetom Georgiju Pobjedonoscu, u sportu je ipak najvažnija pobjeda.

Pod zaštitu istog sveca stavljena je crkva koju svakako treba posjetiti svako ko se nađe u Kjustendilu. U 1o. i 11. stoljeću – pretpostavlja se da je izgrađena tad nekad, mada ima i onih što je smatraju nešto mlađom – nije bilo sporta, ali su pobjede, dakako na bojnom polju, često odlučivale o životima. Nalazi se u blagom pristranku kvarta Koluša, ispod Osogovske planine, izvan naselja, i najstarija je crkva u jugozapadnoj Bugarskoj. Kao laiku mi je teško razoputiti koje freske su, a jedan broj jest, sačuvane iz razdoblja gradnje; putokaz su jedino fragmenti čistog zida što zjape posred nekih, ali i boje – što su zagasitije, to su starije. Neke su freske dodavane za kasnijih stoljeća, ali iz kojeg god razdoblja potjecale, stvarali su ih veliki majstori, nekad Solunske, a kasnije Samokovske umjetničke škole. Pa i one praznine posred slika – što su veće, to je područje moje slutnje šire, a sama slutnja nedohvatljivija. Valjda je sam usud htio da crkva, makar u ko zna kakvom stanju, izdrži tolika stoljeća osmanske vladavine, ratove, zemljotrese, paleži… A možda se jednom pokaže i dokaže pretpostavka nekih ovdašnjih znanstvenika da negdje u porti leže, skrivene i od dobrih i od zlih, kosti bugarskog cara Mihaila III. Šišmana, ubijenog 1303. godine u bitci nazvanoj po Velbuždu.

Ovdje bih i završio putopisanje Kjustendila da nije obližnjeg brda i moćne utvrde zvane Hisarluka. Iako se može autom, makar se cesta proteže s druge strane brda, ovaj put mi je nešto ćeif popeti se pješke, možda da napravim barem vremenski razmak između viđenog u gradu i onog što me čeka.

Kako je Rim slabio, a barbarska plemena se osilila i krajem 4. stoljeća često provaljivala u grad, Rimljani odluče podići utvrdu. Nije im, međutim, bilo duga vijeka pa utvrda osta napuštena i vjerojatno u ruševinama. Kad je Bizant čvrsto stao na noge, Justinijan I. (527.-565.) dadne se na obnovu. Poslužila je, sigurno uz povremene nadogradnje, prvu i drugu bugarsku državu, ali ne i Osmanlije; oni je ruše i, budući da su uskoro s osvajanjima otišli podaleko prema sjeverozapadu, ne obnavljaju.

Do utvrde ima kojih 15-20 minuta. Ništa posebno, osim što ću u ogradama trenutno za posjetitelje zatvorenog zoološkog vrta vidjeti krdo crnih svinja i past će mi na um scene iz filma „Biće skoro propast sveta“, a u povratku naići na lika od 80+ godina – krenuo striček ukloniti svaku grančicu i kamenčić s puta :-O A utvrda s onim poznatim poznoantičkim bojama, „opus mixum“, tako zovu taj stil zidanja, dimenzija dvjestotinjak puta stotinjak metara, po obliku, valjda zbog reljefa, zeru drugačija od ostalih, s puno što očuvanih, što obnovljenih, što u prah pretvorenih kapija i kula, lučnih niša, širokih platformi, jednokrakih i dvokrakih stepeništa, zidova ponegdje debelih nevjerojatna tri metra, velikih okruglastih amfora gdjegdje utonulih u zemlju…

Neko je nekad i ovdje smislio ono „stani na to mjesto i uvijek ćeš biti sretan“. Ovdje je to okrugla stopa rimskog stupa, skinuta sa stilobata, a sve je začinjeno i tvrdnjom, dvije me žene sasvim ozbiljno uvjeravaju u to, da stajanje na stopi ujedno znači i punjenje pozitivnom energijom. Naravno da neću stati na stopu, i ovako sam puno više sretan nego li sam pametan, a ni energije mi ne fali čim sam, evo, iako danima u stalnom pokretu, sav lepršav od viđenog. Leptirić, takorekuć :)