Kumrovec: Druže Tito, sve je otišlo u…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za Kumrovec znaju svi, za Risvicu niko, Kumrovec je općina, a Risvica selo, iako je Risvica bila i ostala veća od Kumrovca. U Kumrovcu je, međutim, rođen Tito, u Risvici niko bitan.

Risvicu, hodočasteći u Kumrovec, gotovo niko ni ne primijeti, kamoli da je spomene, a trebalo bi, zbog najmanje jedne stvari, spomenika „Lijepoj našoj“ u Zelenjaku, uz cestu prema Klanjcu, na samom ulazu u kumrovečko područje. Armiranobetonski obelisk obložen kamenom, malo viši od 13 metara, podigli su 1935. godine, u povodu stogodišnjice hrvatske himne,  Braća hrvatskog zmaja. To je na neki način i spomenik autoru himne Antunu Mihanoviću, a Zelenjak je izabran jer je pjesnik navodno upravo tu našao inspiraciju za svoje stihove, ne znajući, dakako, da će jednom postati himna. Mihanović sa svitkom u ruci, okružen ovdašnjim seljacima, stoji i na reljefu.

Na brdu iznad spomenika uzdiže se, pak, kapela posvećena Gospi Snježnoj, ovdje bi rekli Majci Božjoj Risvičkoj ili Gospi Risvičkoj, podignuta još 1639. godine. Predio je toliko moćan da je šteta što se misa u njoj služi samo četiri puta godišnje. Znam za predaju kako Gospa Risvička svakome, kad prvi put čuje njena zvona, ispuni tri želje pa dobro pazim da ne stupim pred nju u puni sat ili u podne; valjalo bi smišljati želje, a kako kad su mi odavno sve ispunjene :)

Vjerujem da ima onih koji su se već cinički zapitali kako li je Tito, dolazeći u svoje rodno selo, mogao prolaziti pored spomenika „Lijepoj našoj“, ali to su oni što ne znaju da je skladba puno prije njegove ere bila službena hrvatska himna, a ustavnim amandmanima je to potvrđeno i u socijalističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji, 1972. godine.

Kumrovec sam, iskreno, zamišljao većim mjestom, barem gradićem, kontajući da se u Titovo doba mogao i morao neslućeno povećati i proširiti. Greška, moja: svega tristotinjak stanovnika, službeno, stvarno možda ni toliko, jedan hostel, jedan restoran i to je otprilike to. Ne računam Titovu vilu ili Spomen-dom, nekad, punim imenom, Spomen-dom boraca NOR-a i omladine Jugoslavije, čitav jedan mali napušteni grad, s kinodvoranom za 300 osoba, bazenima, knjižnicom, ambulantom, čak i atomskim skloništem. Moralo je tako, ovdje su, naime, generacije i generacije završile famoznu „Političku školu“, ma što to značilo, a ne bi valjalo da se napredna omladina nema gdje skloniti ako iznenada napadne neprijatelj koji, znamo, nikad ne spava i zato ga možeš prepoznati po ogromnim podočnjacima. Inače je čitav kompleks u dosta dobrom stanju, čak dvojica radnika kose ispod zgrada i sve je uredno, a izuzetak su samo oronule i gdjegdje potpuno polomljene Omladinske stube, stepenište kojim se penje do kompleksa – uz njih se, stoji upozorenje, krećemo na vlastitu odgovornost.

Sve što je stvarno zanimljivo u Kumrovcu dio je Muzeja „Staro selo“, a glavna je, naravno, rodna kuća Josipa Broza Tita i svima poznati Augustinčićev kip „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“. „Druže Tito“, raportiram, kratko i jasno, kako su me učili kao desetara JNA, „sve je odavno otišlo u jednu stvar!“ U koju? Možda u Njemačku i Irsku ili, što bi reci Đorđe B., u Honduras? Ili u jednu „stvar“ koju nećemo imenovati? Stari se mršti i šuti, zna on i bez mog raporta da je riječ o ovom posljednjem.

U Starom selu, ali i u okolnim, pravim selima ima puno starinskih drvenih kućica sa slamnatim krovovima. Za Tita se uvijek navodilo da je rođen u siromašnoj obitelji, ali se ni po vanjskom ni po unutarnjem izgledu njegove rodne kuće ne bi reklo da je tako: čvrsta, prostrana, takoreći gospodska, pokrivena ne slamom već crijepom i puna svega. Ovo posljednje je, naravno, posebna priča, ko bi sad znao ima li ovdje ijedna posuda ili stolica koja je tu stajala i kad je mali Jožek prvi put zakmečao. Goleme krušne peći što su grijale čitavu kuću možda bi stvarno mogle biti originalne, a sigurno ih nije bilo u zemljanim kućercima što su krajem 19. stoljeća činile gro zagorskih sela. Volio bih kad bi mi neko ko je prije 1990. bio u kući kaže jesu li i tad po zidovima stajale „svete slike“, likovni prikazi katoličkih svetitelja; čisto sumnjam, ali sad ih ima. Ne vjerujem baš da je slučajno Kumrovec bio valjda jedino veće mjesto u Hrvatskom zagorju koje je tri desetljeća bilo bez crkve; ona posvećena svetom Roku na brdašcu iznad naselja, sagrađena 1739. na temeljima još puno starije crkve sravnjena je sa zemljom 1962. Tito, kažu, nije znao za rušenje niti ga je odobrio. Ako već znamo da ima puno onih što tvrde da Tito nije znao ni za Bleiburg ili Goli otok, nikakvo čudo što će biti i onih koji će povjerovati i u ovu priču.

Dio kuće odvojen je za stalnu postavku o samom Titu. Ne znam kako je bilo prije, ali su sada ostale samo takoreći sitnice, u dobroj mjeri lišene ideološkog diskursa, svedenog na pionirske i omladinske zanimacije. Nekoliko bisti, bijela maršalska odora i obvezno „Za domovinu s Titom - naprijed!“ U rodnoj kući i jedan potpuno nepotreban dio, zid s pročeljem „Vjesnikovog“ kioska s člancima o Titu – ako ćemo pošteno, u čitavo selo ne bi stali svi novinski izresci, dani kad na naslovnici „Vjesnika“, „Oslobođenja“, „Politike“, „Dela“, „Večeri“ i drugih onodobnih glasila nije bio Tito i nisu bili tako česti. Ispred kuće hrvatska trobojka.

Iza Titove kuće i njegovih revolucionarnih leđa, jedva malo postrani, ogromna štala s čije se verande žute kukuruzi. Ispred štale i u njoj puno ratila, konjske opreme i koječega drugog nužnog za nekadašnje seosko gospodarstvo. U jednoj od štalskih prostorija na katu i krevet zastrt kariranom crvenobijelom plahtom, a i ponešto drugog potrebnog za stanovanje.

Tita ću u selu – ne računam njegov duh, naravno da je on sveprisutan – sresti još dvaput, jednom za šahovskom pločom pored pansiona „Kumrovec“, gdje ga ponudih cigaretom i odigrasmo jednu brzopoteznu, a drugi put u bašti restorana „Kod Starog“, gdje, uz dobro vino, nude i odličnu zagorsku juhu, mada sa šampinjonima umjesto vrganja. Posjetitelja danas malo, za otprilike dva sata tek jedan mladi i jedan korpulentni par te neki strani snimatelj s prevoditeljicom. „Kod Starog“ dvojica starijih od Tita, a jedan od njih ima monolog; jedva da ga išta razumijem pa se pitam koliko bi ga razumio prosječan Dalmatinac… Koliko je Risvica bila značajnije naselje od Kumrovca svjedoči i spomenik usred Kumrovca na kome je popis palih boraca NOR-a s područja Risvice i okoline“. Inače se Kumrovec prvi put spominje točno one godine kad su okupirani Bosna i Hum. Vlasnici sela bili su plemenitaši Baumkircheri, a naslijedili su ih Stubenbergeri; mrski „Švabe“, makar bili i Austrijanci, ni slutiti nisu mogli da će se u njihovom selu roditi njihov din-dušmanin.

Ne znam je li se Tito išta pit'o, al' slava njemu ili nekom drugom ko je odlučio da posred sela, glavnom i jedinom ulicom, Ulicom Josipa Broza – ovo me baš nasmija – ostane kaldrma, jer da je udaren asfalt uzalud bi bilo sve što slijedi, ništa ne bi bilo kako treba. „Staro selo“ je, naime, brižljivo uređeni i održavani etnološki muzej na otvorenom s brojnim zbirkama vezanim za razdoblje u kojem se ovdje rodio i odrastao Tito. Ako će neko pomisliti da u njima ima ikakve ideologije, bit će, makar takvo što ne bi bilo nikakvo čudo, u krivu; naprotiv, muzej je mogao biti postavljen u bilo kojem zagorskom selu: Zagorska svadba, Život mladog bračnog para, Od konoplje do platna, Od zrna do pogače, to su nazivi najdojmljivijih zbirki. Izdvojeni su kovački, kolarski, lončarski i neki drugi zanati te, u jednom od četrdesetak pomoćnih objekata, zbirka vezana za ovdašnju vatrogasnu tradiciju.

Bezbeli pod devizom „Ima se – može se“, doista je, pretpostavljam iz čitavog Zagorja, sakupljeno i ukusno raspoređeno mnogo autentičnog pokućstva i kućnog inventara, ali i glazbala, dječjih igračaka, odjeće, oruđa, alata, krupnica i sitnica od šiblja i slame… Ponešto je tematski složeno, ostatak tamo gdje po prirodi stvari pripada.

Prva se, u drvenoj kući ili bivšoj štali, nije to ovdje uvijek lako odrediti, nudi vatrogasna zbirka s vatrogasnim kolima s crpkom, vlasništvo dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Klanjca iz 1889. To je na počasnom mjestu, pod strehom, a unutra još nekoliko zgodnih primjeraka s detaljnim opisima. Ispred ulaza bista Gjure Stjepana Deželića, tako stoji ispod brade mu. Đuru znamo kao povjesničara i pjesnika, a sad, evo, i kao vatrogasca i to, ni manje, ni više, osnivača vatrogastva u Hrvatskoj. E, sad, nejasno mi je to da pjesnik istodobno može biti i vatrogasac – pjesnike je Bog valjda dao da stvaraju požare, što u sebi, što u drugima. Đuro je, ispada, bio podvojena ličnost :)

Blizu je i katnica u kojoj je prikazan život mladog bračnog para. „Komorice“, tako su se zvale sobice u kući u koje bi bili „odlučeni“ mladi bračni parovi, da bi oni mogli obavljati „ono svoje“ i da ostala čeljad mogu mirno spavati. Tu je izložen znatan dio etnološke zbirke, sve što je trebalo jednom domaćinstvu, ali u oči više upada da mladi par u jednoj prostoriji sjedi i gleda se; u sljedećoj je domaćin već otišao za poslom, onim pravim, ali je u kolijevci beba, a pored sretne nevjestice preslica, da se ne dangubi. Začas oni to :)

Preko puta kuća u kojoj je prikazano zagorsko vjenčanje. Puni stolovi jediva, sa stropa vise šareni papirni vijenci, a tamburaši, k'o da ih sad čujem – stvaraju delirij onom Zato, braćo, pime gaaaa, dok ne puk-ne zoooora! Za to vrijeme maja u susjednoj prostoriji neumorno peče kruhove, a sa zida joj se smiješi vezena krpa s onom poznatom „Zašto gledaš sad u lonac / kad mi nisi dao novac“. Mladenka, sva ustreptala, tada je prva bračna noć stvarno bila nešto posebno, s buketom u rukama i cvjetnom „maramom“ na glavi, čeka... Hm, hajde reći ćemo svoga dragana :)

Prva susjeda im je kuća u kojoj su konoplja i lan pretvarani u platno. O tome sam ne jednom slušao starije, čuo za nekoliko parcela naziva Konopljište, Lanište, Močila i slično, ali mi je uvijek nedostajala ona faza kad se biljka pretvara u platno, onaj dio što se naziva stupanje. Ovdje baš-baš zagledam, i stupu, i tkalački stan, i snovaču, i kolovrat, ali će mi ta poveznica i dalje nedostajati, kao što nedostaje ona u Darwinovoj teoriji o postanku čovjeka od majmuna. 

Jednu od kućica zauzela, pak, izložba, a na gostovanju u Zagorju je Moslavina. Glazbeno naslijeđe i tradicijsko ruho Moslavine, to su teme. Nama koji živimo daleko od ovih krajeva sve je to, i Moslavina i Zagorje, „u pet deka“, ali Zagorcima i Moslavcima nije, oni će po mnogočemu, od govora i naglasaka pa do ovdje prezentiranih stvari, u sekundi razlučiti jedne od drugih. Moslavačke nošnje su, vidim sad, šarenije od zagorskih, a za pjesme i „popevke“ se, evo, mislim jesu li.

I moglo bi se tako gotovo do unedogled, a tako i radim, zavirujući i ovdje i ondje, ali ko bi sve to opisao… Pa da skratim, posljednje mjesto za obilazak, malo izvan „Starog sela“ i današnjeg naselja, zove se Zdenac radosti. Oveća fontana u sredini je Jugoslavija, osam manjih, pripijenih uz nju kao stjenice uz kožu, njene su republike i pokrajine, a sve je oivičeno s 88 crvenolisnih javorova. Sad bi, eto, ako će se pratiti dešavanja, trebalo rasturiti fontanu i razbacati fontanice po polju kao da je u Kumrovcu bio epicentar kakva snažna zemljotresa. Inače su podovi bazena mozaici od oblutaka koje su, barem se tako službeno navodi, sakupila djeca iz cijele Jugoslavije, a sve se dešava 1988., kad je sigurno već bilo onih koji su znali i čekali da fontana rastegnutra od Triglava do Đevđelije prsne kao dotrajala glinena crepulja.

Nego, malo mi je Kumrovec pa produžujem ka općini čudnog naziva Zagorska Sela. Bit će nisu se mogli dogovoriti koje će selo biti glavno. Na tu stranu je, dok još traje prostor kumrovečke općine, kasnobarokna kurija Razdor, nazvana prema istoimenom selu uz Sutlu, a također je dio Etno muzeja „Staro selo“. Kurija je ustvari vlastelinska zgrada, za ono doba – ova je podignuta 1780. – velika, za današnje malo prostranija katnica. Vlasnici su bili Erdödyji, a ovo je bilo samo jedno od desetaka njihovih  imanja. Zanimljiv podatak: u kuriji je odrasla prva hrvatska operna primadona Sidonija Erdödy Rubido. I još nešto: nekadašnja zgrada za služinčad, smještena uza samu kuriju i tek malo manja od nje, danas je privatno vlasništvo pa joj se s pročelja ponosno kočoperi natpis „Vila Mlinarić“.

Privatno vlasništvo je i barokni dvorac „Miljana“. Nekad je njegov gazda bio Franjo Kajfež, izumitelj za mnoge spasonosnog apaurina, neko vrijeme i član hrvatske državne vlade te prvi župan Krapinsko-zagorske županije. Ne znam čija je sada, ali ju je moguće vidjeti samo izdaleka – visoka kapija je zamandaljena, a dočekuju me tek dvije brončane ljepotice, jedna jakih okruglih dojki, druga sagnuta, nevidljivog lica. Ne znam je li i njih izvajao Augustinčić, ali bih bio spreman uložiti koju paru na to da jest.

Između kurije Razdor i „Miljane“ kapelice krajputašice, prizemnice od hrastovih brvna, neke i s redovima greda obojenih neboplavo, raspela, maleni vinogradi te široka polja sa stadima krava. Izdaleka se jasno vidi i dvorac Veliki Tabor. I bodljikava žica na jednom od mostova iznad Sutle. Njime se stizalo do željezničke pruge kojom vlakovi odavno ne prometuju – poštuju Slovenci činjenicu da se Hrvatska bori protiv ulaska ilegalnih migranata, ali - žica je žica!

Djeluje da je i sadašnje sjedište općine Zagorska Sela nekad, zajedno sa susjednim zgradama, bio dvorac, a posebno moćno u moru urednih seoskih kućica djeluje crkva svete Katarine Aleksandrijske iz 1691., zabodena u sami vrh najvišeg brda.

Sve, sve, ali sam mislima i dalje u Kumrovcu; ona srculenca na zidovima, niske kukuruza ispod streha, sjajnih kao samo sunce, slamnati krovovi, malvati što se smiješe i mašu s prozora, sve mami i i poručuje mi: Dobro mi došel prijatel / vu stari zagorski dom / Budi kak doma vu vlastitoj hiži / tu pri pajdašu si svom :)