Stubica, zavičaj Gubec-bega i Seljačke bune

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Upravo ovako je, begovskom titulom, u istoimenoj rock-operi, najgledanijem takvom projektu u bivšoj Jugoslaviji, „počašćen“ Matija Gubec, od svih uvažavani i prihvaćeni simbol pobune „običnog“ čovjeka protiv velikaške bahatosti i oholosti. Kreatori projekta očito nisu bili iz BiH, jer da jesu, znali bi da su begovi, ne samo kod kršćana već i kod muslimana, rijetko bili na dobru glasu.

Bilo je u ovim našim krajevima na desetke krvavih buna i plemenitih bundžija, ali je, za glavu viši od ostalih, iznad svih štrčao Gubec-beg. Po Gubecu se i danas nazivaju ulice, trgovi, udruge, kulturno-umjetnička društva, i to ne samo u Hrvatskoj, već i u mnogim mjestima bivše Jugoslavije, od Bakovića kod Fojmice u Bosni do Tavankuta u Vojvodini. Jedino mjesto, takva mi dojava stiže, gdje je siroti Matija ostao bez ulice je Mostar; nije da ga u srcu Hercegovine ne cijene već se našao u krivoj ulici koja se danas zove Franjevačka. „Dragi Matija, i dalje si nam drag, al' fratri su fratri i zna se šta je preče…“ Tako bi nekako započinjalo pismo isprike Mostaraca.

U stubički kraj nikad dosad nisam zakoračio. Šta je tu grad, šta selo, dokle seže Donja i odakle počinje Gornja Stubica, ko je i zašto izvijugao toliko zakučastih cesta što gledane iz zraka mora da sliče paukovoj mreži i na kraju zašto se Gubec sklanja u Gupca umjesto u Gubeca?! Pa nije se prezivao Gubac već Gubec! Čak sam Stubičane pitao za naglasak, kontam da nije kakav „mimo svijet“, al' nije; zato će u mene – nek' jezičari i jezičare kažu što im je volja – biti Gubeca i Gubecu, a ne Gupca i Gupcu.

I još jedan za mene sasvim novi detalj: uvijek su nas učili da se mali Matija rodio u Stubici, mada je ustvari rođen u seocu Hižakovec. Moguće da u njegovo doba nije postojalo, ali ćemo sada, prije nego dođemo do Matijine rodne hiže, prvo naići tablu s tim nazivom. Prosta prizemnica od hrastovih greda pokrivena slamom sasvim sigurno nije mogla biti sačuvana gotovo šest stoljeća, ali ako su Ivu Andrića mogli posjesti u auto i dovesti da pod stare dane vidi tek sagrađenu kuću u kojoj je, kao, rođen, što i Gubecovu ne bi rekonstruirali, pogotovo što su to uradili na pravi način. Sva je i sve je u njoj, osim knjige dojmova, kao što je onda moglo izgledati: škrto drveno pokućstvo, ponapukli sloj kreča po devenim zidovima, „svete“ slike, slamnati krov… Od drveta je i dvometarski Matijin kip ispred hiže. Očekivao sam ga s kosirom ili vilama, takvim „oružjem“ su on i ostali Stubičani krenuli na vojsku Franje Tahyja, a nađoh ga s tikvicom vina i čašom u rukama.

Kratko svraćam i do obližnje kapele Svetog Križa, novije građevine, podignute u spomen na jednu davno nestalu kapelu s istim zaštitnikom, te na još jedno mjesto, ali ću o njemu ću kasnije, a zastajem i kod jedne nove, ali savršene brvnare s istim takvim pogledom; nije klasična klet, nema uza se ni vinograda, nego baš brvnara za odmor, sa srcima na prozorima, kakvu odavno želim imati.

I brvnara i kapela izgledaju, ako se to uopće može reći za građevine, veselo, a nekad sigurno može, budući da sljedeća crkvica na koju ću nabatljati, u seocu Slani Potok, djeluje tužno. Njeni zaštitnici, sveti Florijan i sveti Sebastijan, zabavili su se ko zna čime i dopustili da crkvica napukne posred pročelja. U blizini je i izvor slane vode te nekadašnji rudnik soli Šokot, ako se pod pojmom „blizina“ podrazumijeva dva sata laganog hoda, kako stoji na putokazu; ne bih, hvala! Slani Potok stoji na cesti što iz Hižakovca vodi ka Gornjoj Stubici, a da bi se tamo stiglo, mora se proći Trgom Kraljice Mira. Jedini stanovnik pustog „trga“ je Gospa na visokom stupu postavljenom usred kružnog toka bez ijednog putokaza pa putniku preostaje samo pomoliti se Gospi ne bi li mu rekla gdje treba upačiti žmigavac. Ima, doduše, pored kružnog toka pano s kartom Marijanskog hodočasničkog puta, razmjerno blizu su svetišta Marija Bistrica te Ptujska Gora i Svete Gore nad Bistricom ob Sotli u Sloveniji, a tu je i jedno od hodočasničkih odmorišta s bezzidnom crkvom na otvorenom i maketom neke prave, postojeće crkve koju ne prepoznah.

Seljačka buna krenula je iz Gornje Stubice, ispod lipe koja, začudo, na istom mjestu stoji i dandanas. Gupčeva lipa, tako je zovu, po mom, naravno, Gubecova lipa, čitava je šuma na jednom jedinom deblu, utegnutom metalnim obručima; lipa je, naime, šuplja, toliko da bi se u deblo komotno mogla sakriti dvojica-trojica mršavih kmetova Franje Tahyja. Matija Gubec s tog je mjesta 1573., okupivši obespravljene Stubičane, krenuo ka usijanim kliještima na Zagrebačkom Markovom trgu, a sad se tu okupljaju radoznalci kao ja. Svi valjda tu sjednu popiti u kavu; em što je tu The Lipa, em što je pored nje jedna od ljepših kavanica od svih koje za života vidjeh. Zove se „Bertija pod lipom“. Krov joj prekriven travom i čoporima čuvarkuće, po zidovima joj ratila iz prohujalih vremena, unutra mala galerija i etnografska zbirka, konobar starovremeni brkica koji je komotno mogao poslužiti kao model svim onim drvenim, plastičnim i ko zna kakvim što nas ispred restorana mame na ručak.

Ustanak nije slučajno krenuo baš s tog mjesta, ovo je, iako povisoko u brdima, nekad bilo središte Gornje Stubice. Najočitiji dokaz tomu je velebna crkva župna crkva svetog Jurja, lipa je od ulaza u njeno dvorište udaljena svega nekoliko desetaka metara. Prije će, dakle, biti da je buna krenula ispred crkve, ali romantičnije djeluje lipa, pogotovo ako se zna da je socijalistička vlast obilato koristila Matiju i njegov ustanak, a nikako ne bi išlo da je sve počelo ispred tamo neke crkve. Bila je ovdje i onda, sigurno ponešto manja, prvi put se spominje još 1209. godine, a sveti Juraj, jedan od ovdje najpopularnijih svetaca, zaštitnik je zemlje i usjeva, stočara, pastira i ratara. Ispred crkve spomenik „tisućama naših pređa čije kosti leže na ovom prostoru“, a tekst započinjem čudnim vokativom, nigdje se s takvim ne susretoh: „Hrvatsko, jača si od smrti i barbara sviju!“

Da Gubecova lipa jednog dana ne bi potpuno nestala, s nje su uzete mladice i posađene u Hižakovcu, to je ono još jedno mjesto što ga tamo vidjeh. „Živi arhiv Gupčeve lipe“, tako se službeno zove. „Ma nema vam tamo ništa za vidjeti“, kaže mlada Hižakovčanka koju pitim gdje je i šta je taj „živi arhiv“, „posađen0 57 mladica lipe, ograđeno i to je to.“ Nije u pravu, budući da, čim se pojavim iznad lipika, do ograde dolazi nekoliko desetaka purana; izgleda da još nisu dobili ručak i očekuju ga od mene pa se glasaju toliko gromko da ostanem zatečen, pogotovo kad im pokušam kazati nešto na njihovom, purećem jeziku, odnosno kad ih pokušavam imitirati.

Novije, sadašnje središte Gornje Stubice je, dakako, u ravni ispod nekadašnjeg. Nešto zgrada i prostran park, a u njemu lijep partizanski spomenik s reljefom i odavno gotovo nevidljivim imenima poginulih u Narodnooslobodilačkom ratu uz koja je neko dodao naljepnicu HR, inače predviđenu za zadnji dio automobila. Malo dalje brončani konj i konjanik čije lice, skriveno između vlastitih ruku, ni iz kojeg kuta ne uspijevam dovabiti u objektiv. Na postamentu stihovi domaće pjesnikinje Nade Skušić o zagorskim bregima i cvetima. Na trećem kraju parka smjestio se djelićak novije povijesti, spomen-park Rudolfu Perešinu. To je onaj što je 1991., u doba kad je Hrvatska visjela o koncu, sjeo u MIG JNA i odletio u Austriju. „Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati u svoj narod!“, tako je rekao. Njegov zrakoplov pogođen je tri i pol godine kasnije, tijekom operacije „Bljesak“. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju, a spomen-park je otvoren ovdje jer je rođen u stubičkom selu Jakšinac. U parku Perešinova bista okružena begonijama i ukrasnim grmljem te njegov MIG, sklopljen, konzerviran i dovezen ovamo iz remontnog zavoda u Velikoj Gorici.

U Gornjoj Stubici fotografiram još samo simpatičnu kapelicu-krajputašicu posvećenu svetom Ivanu Krstitelju pa ću se zaputiti ka dvorcu Oršić. Podigao ga 1756. godine na brežuljku na kome se dotad nalazila srednjovjekovna utvrda grof Krsto Oršić. Valja, međutim, doći do dvorca, ne što je možda daleko od glavne ceste, nije, već što se iznad prostranog parkinga prije dvorca nalazi spomenik Matiji Gubecu i Seljačkoj buni, jedan od najdopadljivijih i prostorno najvećih u Hrvatskoj, a i šire. Sam Matija visok je šest i pol metara, a iza njega dva krila, k'o biva Matija leti, oba za metar viša od njega i duga po 20 metara. Na krilima čitav bezbroj predstava zagorskog seoskog života, od Zagoraca koji se vesele, ašikuju, piju, po izrazima lica izgleda nemilice, čak se ljube, do onih što ilustriraju Seljačku bunu. Brončane reljefe službeno potpisuje veliki Antun Augustinčić, iako ih je, pod njegovim budnim okom, radila čitava ekipa kipara, a službeno je otvoren 1973., na 400. obljetnicu izbijanja Bune. Jedino što nije simetrično, a na prvu će me navesti da bacim pogled na drugu stranu, jest kip mitskog Petrice Kerempuha s tamburicom u rukama, podobro udaljenom od mjesta gdje bi trebala biti, kao kod Vlatka Stefanovskog ili Točka kad ih uzme ono njihovo. Zagledam i Matijine prste, debeli, čvornovati, deformirani – nije lako biti seljak, ni onda ni danas.

Istog dana kad je otkriven monumentalni spomenik, u baroknom dvorcu Oršić, na brežuljku zvanom Samci, otvoren je Muzej seljačkih buna. Nekako mi je krivo što je u nazivu množina; ne kažem da ih nije bilo, ali je samo jedna buna bila „prava“, ona Gubecova. Po nazivu bi se pomislilo, i ja sam tako, da je u dvorcu postavljena samo zbirka vezana za seljačke bune, ali ne, postav je puno, puno bogatiji. U predvorju lijepa kočija, k'o nova, i kartonski vitez sa štitom, onaj za fotografiranje, mada bi, po mom, tu trebao stajati Matija Gubec. Onda zbirka vila, buzdovana, kosira, kopalja i drugog „oružja“ Matijinih seljaka, pa panoi sa slikama i podacima o zagorskim utvrdama, onda i njihove ostakljene makete, pa pokućstvo kakvo je nekad, dok je još bilo Oršića (posljednji je odavde iznesen 1924. godine), krasilo dvorac, rodoslovi…

Posebna priča je kapela alegorijskim prikazom kontinenata, iluzionističkim freskama i oslikanim oltarom s prizorima iz života iz nekog razloga Oršićima najdražeg sveca, svetog Franje Ksaverskog. Na balkonu iznad kapelice niša i u njoj mlada plavojka; gospođici grofici lijeno bilo da silazi u prizemlje pa je na večernju misu izlazila pravo iz sobe ili salona.

Da bi se nastavilo dalje, treba izaći na balkon, duž koga su naredani arheološki nalazi s okolnog područja. Volim arheologiju, ali ću ih jedva pogledati koliko mami pogled na unutarnje dvorište s bunarom i još jednim brončanim tamburašem. Sad je na redu dio muzeja koji nam kazuje kako je izgledala Matijina buna, a prva slika i nije za one slabijeg srca: Tahyjevi vojnici upravo su ubili dvojicu seljaka. Nailaze i oklopljeni konjanici, a onda slijedi izložba pušaka, štitova i druge opreme ustanika i tahijevaca, slike, reljefi, gravure, uz detaljan opis čitave bune i njenog neslavnog kraja.

Poseban dio postava posvećen je ilircima, predvođenim Ljudevitom Gajem. Izdvajam ga i zbog one znamenite slike „ilirskih muževa“ na kojoj su i dvojica našijenaca, Hercegovac fra Grgo Martić, naturalizirani Kreševljak, te Posavljak fra Martin Nedić. I ban Josip Jelačić zaslužio je vlastitu sobu, ne samo kao revolucionar, već i kao borac protiv Mađara; ne zaboravimo da je i Franjo Tahy bio Mađar. U posebnom dijelu i izložba „Trijenale zagorskog suvenira“. Rijetki su suveniri koji mi se dopadnu, gotovo redovito su to više mamipare nego ukrasi, ali mi se ova izložbica baš-baš dopala. I još je mnogo što našlo mjesta u Muzeju, stvarno je šteta doći blizu, a ne posjetiti ga.

Moguće da je zanimljiv i Mali dvorac, odnosno dvorac Golubovec, mlađi od Oršićevog; znam da je tamo smještena bogata književna ostavština kajkavaca poznata kao Kajkaviana, ali poslije onog što sam vidio kod Oršića doista bi mi bilo previše. Umjesto toga prošetat ću Stubičkim Toplicama.

Toplica u Zagorju je puno, Stubičke su valjda „plasirane“ negdje oko sredine, daleko od, primjerice, Krapinskih ili Tuheljskih, ali svakako neću na banjanje već u šetnju parkom, s druge strane ceste. Dakle: stari dio lječilišta s moćnim grbom na pročelju, puno cvjetnih nasada i posvemašnje uređenosti, bista nekadašnjeg gazde, zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (1752.-1827.), raspelo, u Zagorju ih ima i u najmanjem selu, drvena Gospa s krovićem iznad glave i mjesna crkva. Uz nju i naredani biblijski prizori, a još ih je više u pećini pored crkve, dubokoj, s puno odaja; od Isusova rođenja do uskrsnuća. Šteta što zidovi nisu urađeni u formi stijena, sve bi djelovalo kudikamo vjernije.

Zadnje na redu za obilazak mi je glavno, najveće naselje ovog kraja, Donja Stubica. Glavno i najveće, ali ipak malo, što ne znači da se nam šta vidjeti. Ako se krene sa strane od ceste prema Hižakovcu, naiđe se na Park obitelji Feller. Prezime u njemačkom znači sjekač, možda i još što, ali je Eugen Viktor Feller bio ne sjekač već čudo svog doba. U Stubicu je, ko zna zašto baš ovdje, stigao 1899. i uskoro sagradio i danas sačuvano barokno zdanje pored parka, gdje malo potom započinje proizvodnja Elsa-fluida, pripravka koji je tada, ne u Zagorju već po cijeloj Europi, slovio kao „lijek protiv svih bolesti“. Izvozili su Fellerovi čarobni napitak čak i u Kinu, Japan i Egipat, a onda i diljem američkog kontinenta. Ameriku je inače – bilo je to doba prohibicije - osvojio i zbog visokog postotka alkohola; nema rakije, ali ima Elsa-fluid! Sam gazda Feller bio je i filantrop, nimalo nalik današnjim bjelosvjetskim hohštaplerima što ih mediji predstavljaju takvima, pomagao studente, sirotinju, ratne i mirnodopske stradalnike… Elem, Stubičani mu se odužuju održavanjem parka s njegovim imenom koji krasi fina bista, izgleda mi kao majka što se igra s djetetom.

S druge strane parka vodoskok okružen sajamskim drvenim kućicama, a između njih velebna crkva Presvetog Trojstva. Trenutno je u fazi renoviranja, što znači da… „Da vas nikako ne bih smio pustiti unutra“, kaže crnomanjasti predradnik ekipe iz Krapine. Ipak pravi iznimku, nema smisla da pravilo provodi i na nekom ko je spucao čak iz Bosne i ni na koji način neće zloupotrijebiti takvu odluku. Crkva je unutra gotovo ruševina, dobar dio, uključujući i gotički izvedeno svetište, zastrt najlonskim prekrivačima, valjda to tako treba i mora kad se radi korjenita obnova, ali je njena ljepota ipak vidljiva kroz čitavo more detalja, primjerice medaljone na zidu kora, zidni oslik u prostoru lađe iz 15. stoljeća ili tek nešto malo mlađu kamenu sediliju s kasnogotičkim motivima. Inače se crkva prvi put spominje još 1346. godine, a u izvještaju o kanonskoj vizitaciji iz 1622. vodi se kao „oskvrnuta“ ili, može se i tako reći, obesvećena, budući da je u njoj pokopan i jedan „heretik“, glavom i bradom protestant Franjo Tahy!

Uzalud mu sve, buna još traje! Tako barem kažu banneri poredani posvud po gradu, a to je i moto kulturne manifestacije koja se po ovdašnjim gradićima i selima održava već godinama. Na znanje znatiželjnima: na programu je u siječnju i veljači svake godine, a uključuje i vjernu rekonstrukciju Seljačke bune na stubičkom polju.

A baš za sami kraj Majsecov mlin. Mlin je pored ulaza u dvorište istoimenog restorana i prenoćišta, a svime gazduje mladi Zdravko Semenski. Iz mlinskog prozora strše malvati, ima ih i oko potočića s puno drvenih mostića i na sve strane, čak i na ulazu u diogenovsko bure-kućicu. Ne, nije me mladi gospon potkupio, ne stigoh ni popiti piće, kamoli što drugo, ali ću svejedno reći da  ljepše mjesto za smještaj ne vidjeh za deset zagorskih dana. Kad sljedeći put krenem na ovu stranu, ništa www.booking.com već pravac – Majsecov mlin!

A Matija Gubec… Citirat ću Immanuela Kanta: Kad čovjek sebe učini crvom, ne smije se žaliti kada neko stane na njega. Slava ti, Matija!