Bajina Bašta: Marko Kraljević, Hadži-Melentije i Osman Bajo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dobar dio općine Bajina Bašta pripada Nacionalnom parku „Tara“ i već to je dovoljan razlog za posjet. Jedan dan je, naravno, premalo, pa ga koristim da u objektiv „poberem“ barem zanimljiva mjesta razmjerno blizu gradu.

Šta je koliko daleko, dokle se može asfaltom, a odakle makadamom, šta stvarno vrijedi, a što je u ponudi navedeno „na broj“, da je „podeblja“, na sva ta i slična pitanja odgovori se mogu dobiti u turističkom uredu, smještenom u glavnoj gradskoj ulici. Dok okrećem leđa parkingu, uvjeren sam da u uredu nema nikoga, kod nas je to obično tako, ali sam u krivu – radi čak do 21 sat, kao da je Bajina Bašta na Jadranu, što samo govori koliko se ovaj kraj „navukao“ na turizam. Mlađahna djelatnica Bojana Mijatović dat će mi i tri fino urađena prospekta, nakon čega mogu krenuti u obilazak.

Prvo mjesto je Kućica na Drini, na ulazu u grad iz pravca Beograda, preko puta restorana „Dve lipe“, ušuškanog u debelu hladovinu istih takvih stabala. Nasred rijeke stijena, nasred stijene kućica. Čardak, ni na nebu, ni na zemlji, već na stijeni i vodi. Ako se načas zanemare objekti uz obalu i pogled usmjeri na rijeku, djeluje bezvremenski i kao svijet za sebe, izvan svih drugih svjetova. Nisu o njoj uzalud pisali "National Geographic" i "Daily Mail", ne viđa se ovako nešto svakog dana i svugdje, a ni narod je nije uzalud svezao za mitskog Kraljevića Marka: elem, krenuo Marko preko Drine, bezbeli da se još jednom uhvati u koštac s Musom Kesedžijom ili tako nekim, a rano jutro, voda hladna, žao mu Šarca da smoči kopita, nazepst će s nogu. Pa ti on fino odlomi komad stijene od brda, nanišani i baci ga posred rijeke. Šarac frkne, skoči, dočeka se na stijenu i drugim korakom već zarovi zemlju na drugoj obali.

Kućicu 1968. sagradiše jedan ovdašnji ribar i njegovo društvo. Bit će da im je, nakon što su zakovali posljednju dasku, izgledalo kako je posao time završen za sva vremena. Drina se osjetila povrijeđenom, nju niko ništa nije pitao i… I ova sadašnja je već sedma kućica, šest ih je, zasad, kad se ono rasrdi i uzvrtloži, odnijela i progutala.

Na suprotnoj strani, 13 kilometara od grada, jezero Perućac, jedno od ovdašnjih kupališta. Jezero u istoimenom selu ujedno je i granica Srbije i Bosne i Hercegovine, a plaža ima sve što imaju i one morske, čak možda i ponešto više: splavovi, pontoni s bazenima za djecu, puno prostora za sunčače, tuševi, skakaonice i tobogani, sandoline i pedaline, brodice, čak i spasilačke ekipe. Ja, međutim, neću na kupanje već do lokaliteta Mramorje ili Bagruša, na kome se nalazi malo manje od stotinu stećaka. Bosanskih stećaka, odmah bi me ispravili neki. U zemlji Srbiji. Nekad ih je, kažu, bilo i dvostruko više, ali niko ne kaže ništa o tome gdje su nestali.

E sad, nisu, istinabog, stećci u Perućcu ništa posebno, s malo škrtih ukrasa i bez natpisa, jedna prosječno fina nekropola, samo na finu mjestu, između ceste i Drine, pa je ne možeš promašiti, ali ih eno na UNESCO-ovoj listi zaštićene svjetske baštine. Koji kilometar dalje, u selu Rastište, nalaze se još dvije nekropole, na jednoj 33, na drugoj 35 stećaka,  i one dobacile do UNESCO-a. Elem, uza sve drugo, Bajina Bašta je i općina s najviše stećaka u Srbiji.

Sam gradić ne nudi nekih posebnih čari: gusto naseljena čaršija, izvedena tako da je za neke posebne stvari ostalo premalo mjesta. A možda je i drugačije, upravo se, naime, rekonstruira samo središte, pa ne mogu ni znati šta se sve tu eventualno nalazilo. Na omanjem travnjaku uz glavnu ulicu tri rimska nadgrobnjaka s natpisima i reljefima, jedan nekom zasmetao pa ga svalio u travu, u pozadini bezlični spomenik do ramena zarastao u ukrasno grmlje pa se ne vidi šta predstavlja i kome je podignut. Ispred zgrade osnovne škole bista Rajaka Pavićevića, učitelja i partizana, ovdašnjeg čovjeka, strijeljanog 1942. na Banjici, po kome i nosi ime, negdje usput vidjeh još jednu ili dvije, nekoliko moćnih hotela i to je otprilike to.

Tomu treba dodati i dvije crkve, jednu stariju, posvećenu svetom Proroku Iliji, i jednu još nedovršenu, posvećenu svetom Savi. Stara je sazidana 1893., ima fine, svijetle, ali još nedovoljno patinirane ikone i, u porti, kip patrijarha Pavla u (nat)prirodnoj veličini. U porti je i grob Eveline Haverfield, škotske humanitarke i borkinje za prava žena, onda šifražetkinje, dok bi danas valjda bila feministica. Da sve ne ostane na priči, Evelina se u Velikom ratu prihvatila uloge bolničarke, i to u Srbiji, a nakon što je rat umro, još jednom se vraća u Srbiju, gdje, i to baš u Bajinoj Bašti, osniva dom za nezbrinutu djecu, uglavnom ratnu siročad. Srodila se s ovim narodom, ovdje umrla i ostala vječno. I u sjećanju, budući da su po njoj nazvani jedna ulica i ovdašnji dom zdravlja. O drugoj crkvi nema se šta puno reći: velika, bijela, ne posebno lijepa. Možda zablista tek kad bude dovršena.

Puno je crkava u okolini, a posebno su dojmljive dvije u selima u pravcu Ljubovije, ona u Rogačici, Vaznesenja Gospodnjeg, od gradske starija pola stoljeća, te ona u Bačevcima, opet svetog Proroka Ilije, mlađa (1934.), ali posebna po križolikoj osnovi, osmokutnom tamburu i zvonarom „na tri boja“ što nalikuje na tvrđavski toranj. Svako selo je ponosno na svoju, ali se posebno ističu najveća i najmanja.

Najmanja se, radi se o crkvi brvnari Hristova Vaznesenja, nalazi u selu Dub, blizu Rogačice, ne, kako bi se očekivalo, na kakvu brdašcu već, opasana karakterističnim „šupljim“ plotom, sklonjena i skrivena od neželjenih ljudi i pogleda, kakvih je sigurno bilo u doba kad su ovih dijelom Srbije vladali Osmanlije. Kao godina gradnje uzima se 1792., a graditelji su bili Osaćani, nadaleko znani dunđeri s one strane Drine što su, da ih ne razumiju ni gazde, ni ostali radoznalci, imali čak i svoj posebni jezik, naročito bogat upravo u području građevinarstva. Vrijeme gazi sve, nestaju polako, izumiru, osaćanski dunđeri, mrvi se njihov jezik, pritisnut svekolikim tehničkim napretkom, ruše se polagano njihova zdanja, ali crkva na Dubu ostaje za primjer kako se nekad znalo, a odavno više ne umije.

Prilično sam se nagledao naših krajiških crkvi brvnara, poneku vidjeh i drugdje. Ova je, ponajviše zbog prostranog trijema, drugačija od svih krajiških. Vrata vrlo bogato izrezbarena, a čitav zid od brvna oko trijema pravo je malo umjetničko djelo dekoracije drveta. Jedan mještanin kojeg susrećem tvrdi mi da je njihova crkva brvnara najveća i s najvećim krovom u Srbiji.

U povratku zastajem samo kod partizanskog spomenika u Pilici i snimam bistu – nikad čuo! – Milorada Blagojevića ispred seoske škole. Selo je poznato po izradi čutura, ali to ću možda neki drugi put, sad ću, u mislima još uvijek s najmanjom, ka najvećoj ovdašnjoj crkvi. Riječ je, pogodit će mnogi, o manastiru Rača, višestoljetnom duhovnom središtu ovog kraja.

Zaravnjeno brdašce iznad rječice Rače u istoimenom selu, odozdo, iz „rupe“ vide se crkva i odvojeni zvonik. Uza zid prislonjeno nekoliko starih, gusto ispisanih nadgrobnjaka, ispod ceste izvor, istočnik, kako ovdje vole reći; voda hladna i žeđomorna pa ću do kraja dana zaboraviti sokove na zadnjem sjedalu.

Do središnjeg dijela manastirskog kompleksa dolazim „spuštena garda“, fotografiranje je, stoji na više mjesta, zabranjeno. Od osoblja vidim samo prodavača u suvenirnici pa pitam njega. Gleda me koju sekundu, onda smiješak: Ma kakva zabrana, to samo tako piše, slikaj, bre, što god želiš! Rečeno učinjeno, samo što ne znam odakle i kud bih prije.

Manastir je, po uvijek nesigurnoj predaji, dao podići srpski kralj Stefan Dragutin (1276.-1316.), isti onaj što je, vladajući Mačvom i Bosnom, pozvao franjevce da dođu u Bosnu i iskorijene krivovjerje, odnosno nauk Crkve bosanske. Malo čudno, je l' te, ali se treba znati da je Dragutin imao majku katolkinju, a katolkinjom je, Katarinom od Arpadovića, bio i oženjen, plus mu je Mačvu i Bosnu na upravu dao tast, ugarski kralj Ladislav Kumanac. Manastir nije dugo potrajao, došla teška vremena, došli Osmanlije i – zna se šta je slijedilo.  

Zato je glavna ličnost ovdje Hadži-Melentije Stevanović (1766. – 1824.), jedan od vođa Prvog srpskog ustanka, ali i obnovitelj i arhimandrit manastira Rača. Vojvoda i episkop, kasnije čak i zamjenik beogradskog mitropolita, monah i ratnik, zbog čega je svugdje prikazan s križem u lijevoj i mačem u desnoj ruci. Ima i kralja Dragutina s kraljevskom krunom, ovdje se čak čuva i djelić njegovih moštiju, ali je Hadži-Melentije broj 1: eno ga usred porte, eno ga na crkvenom zidu, eno mu groba.

Manastir je započeo obnavljati prije nego što će postati istaknuti ratnik, nakon povratka s hadža i susreta sa sultanom Selimom III., 1795. godine.  Sultanova dozvola, a mora da je i Selim III. imao neki svoj račun, dala mu je za pravo i da iz hana, napravljenog na manastirištu, iseli janjičare. Dvojicu kaluđera doveo je iz manastira Tronoša, gdje se i zamonašio. Crkvena vrata, evo ih, i sad su „živa“, svojeručno je napravio, kaže narodna predaja. U Prvom srpskom ustanku (1804.-13.) bio je vrlo istaknut, i s ove i s one strane Drine, za što je odlikovan čak i od ruskog cara. Mora biti da je i to doprinijelo da Turci, točnije srebrenički ajan Memiš-aga, 1813. ponovno spale manastir, a Hadži-Melentijevu subraću Isaija i Ignjatija obezglave. On se spašava bijegom na austrijski teritorij, današnju Vojvodinu, odakle će se vratiti da ponovno obnovi manastir i u njemu umre.

I još: zna se da je Hadži-Melentije rodom bio iz Osata ili iz Birča pa su mnogi skloni vjerovati da je imao udjela i u gradnji crkve brvnare na Dubu.

Naravno da manastir nije samo Hadži-Melentije, naprotiv, ovdje je, uzvodno, kod vrela Lađevac, dugo djelovala Račanska prepisivačka škola; Evlija Čelebija bilježi kako u njoj radi čak 300 kaluđera prepisivača. Jest da je Evlija imao sklonost da katkad „prigoni“, ali i da je uduplao brojku, opet je jasno kolika je bila važnost manastira.

Za kraj, mislim na manastir: ovdje je mnogo šta drugačije zato što su mnogi dijelovi, prikazi, slike, mozaici, obojeni onim davnašnjim, prirodnim bojama, kakve danas više niko ne zna napraviti. Ugođaj za duh, ali i oči traže svoje. Ovdje će i naći.

I to je nekadašnje Pljeskovo, sadašnja Bajina Bašta. Neki Osman Bajo imao lijep voćnjak ovdje gdje je sada grad. Kako je 1833. muslimansko stanovništvo moralo tražiti novi zavičaj, tako je i Bajin voćnjak ostao „ničiji“ i tu je počeo nicati današnji grad. To je, ali ukratko, jer trebalo bi pregaziti Taru, dakako planinu, provozati se jezerima Perućac i Zaovine, popeti se na ostatke srednjovjekovnog grada Solotnika, razgledati rezervat prirode Crveni potok s nadaleko poznatom „Tepih livadom“… Brat bratu četiri-pet kvalitetno ispunjenih dana.

Što se mene tiče, posjet ovom području završavam u turističkom kompleksu „Srpski car“, u Bušinskom polju, između grada i Perućca. Bazen sa zidom od pomno oblikovanog vještačkog kamenja, nadstrešnice s krovom od trstike, radili, kaže mi gazdarica Kristina Trišić, majstori iz Mađarske, i četiri luksuzna apartmana s četiri zvjezdice: Carski, Kraljevski, Preds(j)ednički i Apartman prinčeva. „Srpski car“ ima još nešto što drugi nemaju – bogatu knjižnicu. U najkraćem: ne podcjenjujem nikog, nijednu državu, nijedno područje, ali naprosto ne mogu vjerovati da ovako nešto postoji u Bajinoj Bašti!

Nego, obiđoh i zapisah, ali nikog ne priupitah kako se zove stanovnik Bajine Bašte?! Ako ko zna, nek' mi javi :)