Blagaj: Mnemozina u hercegovačkom Hadu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

 Buna, tekija

Ne razumijemo arapski, a i da znamo ga, opet ne bismo znali
smijemo li unutra i kako se ponašati kad se izujemo. Koliko li će ih
zbog tebe izgubiti abdest danas? Zbog mene možda bakica neka
koja nikad nije stigla posjetiti oftalmologa. Pa sam u njenom oku deformiran.
U pozitivnom smislu. Onakav kakav nikad bio nisam.

U jednom restoranu jedu samo muški, u drugom samo žene.
Gdje ćemo mi? Imali li negdje restoran za one koji su srasli?
Čudno nas gledaju. I mi njih. Koliko ih se napilo bunske vode
iz zlaćane posudice pripete na lanac s kojom u ruci samo poziram?
Koliko žednih je boga svog našlo ovdje? Poneko možda i Boga.

Misleći to, čitam ponudu turističku: vožnja čamcem u pećinu iz koje
izvire Rijeka. Ako je ovdje Bog, kako tvrde, ako je tamo Had,
znam da ne samo Flegeton nego i Aheront Bunu čine. S tobom bih,
pa neka košta. Ili ću, sâm, na izvor Mnemozine. Negdje, ko zna gdje.
Ona bi morala utjecati u Letu. Leta u Eridan. Tu da bude mi kraj.

Tako to, gledano osobno i vrlo subjektivno, zapisah jednom davno, za moga prošlog života. Stoljeća i mileniji su otad prošli pa odavno dvojim nisam li možda samo umišljao da je to  život. S  obzirom na to koliko je korona promijenila sve što smo znali ili mislili da znamo, i ovo što zapisujem na osnovi jesenašnjeg posjeta Blagaju možda je već postalo davna prošlost, imitacija nekadašnjeg života kakav nam se nikad neće vratiti. 

Blagaj se inače sastoji od dva planeta; jedan je tekija na Buni, drugi srednjovjekovni Stjepangrad. Tekija je sjajno sunce, Stjepangrad je blijedi mjesec, sve ostalo oko njih su zvjezdice i zvijezde, neke blještave, neke daleke u vlastitoj uspavanosti, neke jedva vidljive, a neke padalice koje se - kao što se nikad neće vratiti naše predkoronsko bitisanje – nikad neće probuditi.

Zvjezdica, vidjet ćemo kasnije, nije malo, a bez nekih bi se, recimo triju bogomolja, komotno moglo. Kako crkve i džamije mogu biti od viška?! E, pa ovdje mogu! Hrvata, pretpostavimo katolika, po posljednjem popisu u Blagaju slovom i brojem živi sedam (7), a Srba, pretpostavimo pravoslavaca, četiri (4). Dakle?! Dobro, pitat će sad neko, a džamija? Pa ono jest, 98,46 postotaka stanovnika Blagaja su Bošnjaci, pretpostavimo uglavnom muslimani, ali, eno slike, pred džamijom ne zatječem doslovno nikoga, budući da je jedan od ona dva planeta, tekija, za ovdašnje muslimane neusporedivo važnije mjesto.

Crkve su i tako „od prekjučer“, pravoslavna, posvećena svetom Vasiliju Ostroškom, podignuta je 1893., a katolička, Presvetog Trojstva, 15 godina kasnije, s tim što su obje sve do tridesetih godina prošlog stoljeća, k'o dva siročića, stajale bez zvonika. Lijepe su, ne kažem, očito se nije gradilo po onom „kakva god je, sam' nek' je ima“. Pogotovo se ističe „šuplji“ zvonik katoličke crkve; nema mu sličnog u našoj zemlji i možda bi se bolje uklopio negdje u Lombardiji ili Toscani nego u Blagaju, dok je krov od kamenih ploča najljepši detalj na pravoslavnoj crkvi, inače gotovo potpuno uništenoj početkom posljednjeg rata na ovim prostorima, a ni katolička se nije baš dobro provela. Katolička nevješto maskirana iza grana, pravoslavna čista i jasna kao da sam je zamolio da mi pozira.   

Sultan Sulejmanova ili Careva džamija broji puno više godina nego obje crkve zajedno. Lijepa kamena ploča iznad ulaza kaže da je podignuta 1519./1520., u doba Sulejmana II. Zakonodavca, filmskog Sulejmana Veličanstvenog, vladara u čije je doba osmanska država dostigla zenit u svakom, a pogotovo u teritorijalnom pogledu – osvojeni su dotad slobodni dijelovi Srbije, uključujući i Beograd, dobar dio Slavonije i Ugarske, ali i sjevernog dijela Afrike, čak do Krima i, na drugu stranu, do Jemena. Na Beču je Sulejman zaustavljen, ali da ga pod Sigetom smrt ne ščepa za vrat, ko zna dokle bi stigao. Blagajska džamija jedna je od naših najstarijih potkupolnih, točnije bila je, budući da se kupola prije nešto više od stoljeća srušila, pa je napravljena drvena. Dakle, punih 500 godina! I šalim se, naravno, uza sve uvažavanje tekije i njene popularnosti, Blagaj bez džamije ne bi bio to što jest.

Mora se, naravno, kad se govori o bogomoljama i njihovom „stažu“, spomenuti i znamenita Blagajska ploča, eno je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Ukratko, natpis u kamenu iz 12. stoljeća pronađen je na ovdašnjem katoličkom groblju, a svjedoči o gradnji crkve svetih Kuzme i Damjana. Da je sreće, uvećana replika table bi stajala negdje na ulazu u naselje, nema svako mjesto tu sreću da ima tako star pisani dokaz vlastite povijesti, ali ne stoji, očito bi se ono „Va ime Oca i svetago Duha“ i kako župan Miroslav zida crkvu uklapalo u ambijent Blagaja koliko i vranino graktanje u pjevu slavujskog zbora. Jedni tvrde, uključujući i Mavra Orbinija, da ju je posvetio dubrovački nadbiskup Bernardin, drugi o tome ni mukajet.

I da, malo sam skratio popis blagajskih zvijezda, jer ovo razmjerno malo naselje ima, osim ostalog, čak 11 nacionalnih spomenika. Uz obje crkve i Sultan Sulejmanovu džamiju te tekiju i Stjepangrad, tu su još i stambeni kompleks porodice Velagić, poznat i kao Velagićevina, Karađoz-begov hamam i Karađoz-begov most, Kolakovića kuća, bolje rečeno njeni ostaci, Zelena pećina te, naposljetku, kompletno gradsko područje.

Do Zelene pećine, smještene iznad tekije izvora Bune, bez znatnijih poteškoća mogu samo spretni speleolozi pa bih o njoj mogao tek pričati naprazno. Zato samo ukratko, da je riječ o pretpovijesnom pećinskom staništu, korištenom još od ranog i srednjeg neolita, i da su, očito je, neolitski ljudi bili vješti u pentranju po stijenama. Kolakovića kuća je tijekom ratnih zbivanja nekoliko puta izravno pogođena topničkim projektilima, a što oni nisu rasturili, dokrajčili su ljudi pa se može reći da još postoji, samo u dijelovima i ko zna gdje, budući da su, kažu, nevjerojatno vješto izvedeni umjetnički drvorezbarski elementi naprosto razneseni – odnio komšija da sačuva pa zaboravio vratiti. Uglavnom, do rata je Kolakovića kuća nerijetko uzimana kao primjer spretnosti i znanja drvorezbara u našoj zemlji. Velagićevina se još 1776., kad je podignuta, od svijeta sakrila na rukavcu Bune, nedaleko od puta što vodi prema tekiji, a tu su, uz tri kuće moćnih orijentalnih prozora, kažu za trojicu braće Velagića, i objekti potrebni za ni od koga ovisno kućno gospodarstvo onog doba, minice, stupe, štale i ostalo. Petolučni Karađoz-begov most je, i za onda i za danas,  em praktičan, em „prva liga“ na estetskom planu; kad se nešto zamisli i ostvari „kako Bog zapovijeda“ ljepota ne prolazi ni pod stare dane, a mostu je najmanje 450 godina. Budući čvrst, možda mu mladost još traje i ko zna koliko će poživjeti.

Mehmed-beg Karađoz je blizu mosta dao podići i hamam koji, evo, dugo čeka na obnovu i niko osim možda ljudi iz Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika ne zna hoće li jednom napokon oživjeti ili će mu se zatrti svaki trag. Jest Karađoz-beg, brat velikog vezira Rustem-paše i hercegovačkog namjesnika Sinan-paše, najveći hercegovački filantrop toga doba, za održavanje mosta i hamama te brojnih drugih zadužbina u nekoliko hercegovačkih gradova ostavio čak 42 dućana u Mostaru, 16 kožara, 14 mlinica i četiri stupe, plus popriličnu svotu keša, ali vrijeme, znamo, zna zbrisati i najplemenitije ideje i najbolje namjere. Kad pričam o nacionalnim spomenicima moram spomenuti i trolučnu Lehinu ćupriju, tek malo mlađu (podignuta prije 1664.) od Karađozovog mosta, iako ona to nije; bila bi da joj 1930., prigodom obnove, dva stara stupa nisu zamijenjena betonskim. Što ne znači da se ne može poduzeti još jedna obnova pa umjesto betona vratiti kamen. 

Džamija, rekoh, zaključana i nigdje nikog oko nje. Zato je u tekiji i oko nje uvijek živo, čak i tamo gdje sve izgleda definitivno i neopozivo zaključano sultanskom tugrom ili voštanim pečatom koji ne smiješ ni pomilovati dahom, kamoli dirnuti prstom, jer će te istog časa, i tebe, i tekiju, i Bunu, i čitav svijet, progutati zjapeće ralje u okomitoj stijeni ili će vas usisati prijetvorno mirno vrelo što, na prvu stidljivo, snebivajući se, plazi iz pećine. Neki kažu, ja nisam mjerio, da je to najveći krški izvor u Europi. Lađar što znatiželjne haronovskim smijehom mami i odvozi u ždrijelo upitno me gleda, sigurno dalek od onog što se samo od sebe snuje u mojoj glavi.

Dok se vani razliježe žamor onih u restoranu,  slastičarni i sličnim mjestima, unutra se, po zidovima i tavanicama, ispod ćilima i postekija, među česticama prašine razasute po svetim knjigama, prepliće se i množi, u vječnom kovitlacu suzvučja, eho molitvi bektašija, kadirija, rufaija, halvetija i nakšibendija. Buna im kroz prozorska okna tihim romorom dodaje tercu, a sve jedva primjetno preklapa mukli bas iz hadske pećine. Iza rešetkastog zida, bio stvarnost ili legenda, stoljetne snove mirno sniva Šerif Hizir, u svijetu islama poznat kao Sari Saltuk. Spava li istim, mirnim snom i Muhamed Hindija, ovdje znan kao Ačik-baša, ne znamo; jest bio šejh, baš ovdašnji, blagajski, ali, kažu neki izvori, i „igrač“ što je po narudžbi Porte poslan kako bi, pod evlijskom maskom, predstavljajući se Indijcem, špijao Ali-pašu Rizvanbegovića i druge koji su znatnije stršali iznad ostalih.

Šteta je i grjehota, narogoborih se protiv toga ne jednom, što se u nas gotovo svako ovakvo mjesto što vrvi od radoznalaca i onih što traže svog Boga, a On njihovim pogledima pripušta samo svoje nedostižne božanske pete, pretvori u pijacu s nemalo kineskog i sličnog bofla u kome se stvari i detalji vezani za samo mjesto tužno gube i postaju jedva primjetni. Ovdje su tezge „dobacile“ doslovno da samog ulaza u tekiju, ma metar jedan da su ih makli, ali nisu, očito nikom ne smeta. Blagaj je prije 13 godina nominiran za UNESCO-ov popis svjetske baštine, ali teško će tamo s pijacom na vratima svetišta. Posljednju rečenicu na tabli Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika (Nacionalni spomenik je ugrožen nezakonitom izgradnjom novih objekata) nema potrebe ni komentirati.

Ko zna, međutim, kako bi sve ovo izgledalo da je bilo do vlasti, ma koliko ta vlast ustrajala da je svi tituliraju narodnom. Valja se sad vratiti malo unazad: tekija na Buni sad je to još samo po nazivu, posljednji šejh Sejdo Šehović umro je još 1925. Ali čak i da je imao nasljednika i da se nastavilo sve ono što se ovdje njegovalo stoljećima, zaustavilo bi se 1945., kad je socijalistička vlast dekretom zabranila derviše i tekije. Priznajem da ne znam razloge, ali u osnovi ne nalazim puno ni stvarnih ni formalnih razlika između tekija s jedne te samostana i manastira s druge strane. Neko vrijeme je blagajska tekija bila pod nadzorom Zemaljskog muzeja, a onda se u tom segmentu pojavila praznina, što je iskoristila Islamska zajednica u BiH i – niti joj je ko dao suglasnost, niti joj branio – ponovno ušla u objekte.

Desi se, pogotovo posjetiteljima iz inozemstva, da im se – jer nisu ni znali da postoje – omakne uzdah kad im se u oko zadjenu zidine tvrđe što strši na hridi – neko izmjeri – 266 metara iznad Bune. Mnogi ih vjerojatno, nemajući vremena za više od serije čeznutljivih pogleda, svežu u jedno.

Nije herceg Stjepan Vukčić Kosača „izmislio toplu vodu“ kad je na toj hridi odlučio zidati grad, prije njega su je koristili Daorsi, Rimljani na njoj podigli kastrum, a dograđivali ga i Bizantinci. Konstantin Porfirogenet utvrdu naziva Bona, otud je, od latinskog bonus, u značenju dobar, blag, vjerojatno nastalo i današnje ime Blagaja i rijeke Bune. Koliko je brdo iznad Blagaja moćno za gradnju utvrde bolje nego iz Blagaja vidi se kad se iz Mostara krene prema Nevesinju – ako, žalibože, izuzmemo gomilu smeća na proširenju, tako utvrde slikaju u dječjim slikovnicama, a u njima se, znamo, nauštrb dječjeg ushita uvijek malo pretjera. Ovdje su, kad se pogledaju bedemi nazubljenih gornjih rubova, slikovnice i stvarnost jedno

Jedni ga zovu Stjepangrad, drugi od toga naziva bježe k'o vrag od krsta i za njih je to jedino i isključivo Blagajski grad. Osmanlijama je 1473. bilo svejedno kako ga ko zove i kako će ga zvati – makar je stajao na naizgled neosvojivom mjestu, zauzeli su ga (jedni kažu 1465., drugi 1473.) i uskoro u njega stavili posadu i kadiju. Života je u utvrdi bilo do 1835., mada manje nego bi se možda moglo očekivati; ustvari je potres iz 1827. bio samo točka na odavno već prisutno slabljenje važnosti utvrde. 

Nije ni čudo: granice otišle miljama daleko prema sjeverozapadu, Blagaj oko Bune ravan i pitom, a do Stjepangrada se valja popeti. Mir je još čvršći i gušći kad se krene prema utvrdi; bezglasno društvo mi pravi niotkud izbasali pas što će se, ne mareći za povijest, do kraja obilaska utvrde sav bojažljivo dati na to da ga, ako je ikako moguće, usvojim. Prilično žurimo prema ulazu, to zbog mene, njemu bi bilo isto. Zastajemo tek kako bih snimio nekoliko nišana u pustoj nizini ispod utvrde, to bi valjda trebao biti Šehitluk ili Šehitluci, i kako bih iz zemlje izgrebao oveći komad za koji na kraju nisam siguran je li kamen ili okamenjeni malter.

Na dvama stupovima sigurno je nekad stajala tabla s barem osnovnim podacima; nema je. Dio staze kad se uđe u grad usječen je u živu stijenu; dovoljno da vidim takav jedan detalj i već čujem topotnu glazbu željeznih ploča na kopitima hercegovih hatova i osmanlijskih bedevija. Još samo nekoliko koraka i… I slike koje brže od munje lete, sudaraju se, pretapaju i tonu u bezdan; jedva da poneku uspijem načas zaustaviti ili me, s podrugljivim smiješkom, dočeka iza leđa. I sad bih se raspisao, ali znam da ti što nisi odustao negdje gore, u pola teksta, imaš toliko mašte da si sad i sâm zastao i braniš se od onih istih slika pokušavajući nastaviti dalje.

Šta je čitav Blagaj kad ga odavde pogledaš, razbarušeni mravinjak čiji su žitelji zajedno uprli da pomaknu jednu plavu vodenu slamku, ali joj ništa ne mogu. Psoljubac sam, ali ovdje moj nezvani pratitelj uzalud pokušava skrenuti pažnju na sebe pa u neko doba nestaje. Neću ga vidjeti ni kad se ponovno spustim ispod utvrde, zastajkujući od neke vrste akumuliranog adrenalina. Puno ga je, rok trajanja mu dug, dijelim ga, ko ga je željan, i ovim zapisom, ali je najbolje put pod noge pa evo baš ovim redom kako ispričah :)