Tisno: Da ne bî Jovankine potpetice…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima mjesta i gradova čiji se čelni ljudi stvarno svojski trude i neprekidno su u lovu na lovu za nove projekte. Ima i onih koji naprosto imaju sreće, nekad i sreće u nesreći. Ne znam je li Tisno 1968. bilo općina, prije će biti mjesna zajednica, i je li anegdota istinita, ali je po njoj u napretku Tisnog i boljem životu Tišnjana glavnu ulogu odigrala – jedna potpetica!

Anegdota, naime, kaže da se najvećem sinu naših naroda i narodnosti prohtjelo malo s drugaricom mu Jovankom prošvrljati Kornatima. Kad su stigli do starog drvenog mosta što je Murter, pa tako i Tisno, povezivao s kopnom, osiguranje je zaustavilo kolonu i zamolilo Josipa i drugaricu mu da izađu iz teškog „medcedesa“ i most pređu pješke. Tu sliku bi pamtili samo okupljeni Tišnjani da se nije desilo to da potpetica Jovankine štikle zaglavi između dva brvna. „Sunce li vam (ti-ti)“, vjerojatno je podvrisnuo njen mužić, „pravite novi most, treba li mi žena zbog vaše lijenosti ostati bez štikle?“

A kad bi Tito podvrisnuo, rješenje se nalazilo u roku odmah. Pare su, vjerojatno iz Zagreba, doznačene baš tako, odmah, a Titova želja ispunjena tako da je napravljen ne obični već pokretni most. Toliki i toliko težak da – iako s mehanizmom za podizanje – nikad nije podignut! Tek 20 godina kasnije – Tito je odavno bio preseljen na bolji svijet, makar je teško zamisliti da mu je i u raju, ako je dobacio do tamo, moglo biti bolje nego u državi u kojoj je bio bog i batina – nakon što je most temeljito rekonstruiran, počeo se dizati. I to, mašala, dvaput dnevno :)

Ima mjesta i gradova čiji se čelni ljudi stvarno svojski trude promovirati svoj kraj tako da za njega dozna što više ljudi. Ne znam ko je lani bio, a valjda je i sad, načelnik Općine, ali je na promociji Tisnog, koliko god se načelnik eventualno trudio, najviše uradila jedna Šibenčanka koja ne da nije znala za anegdotu o Jovankinoj potpetici već očito nije imala pojma ni da se most diže. Ona se lani zafurala preko podignutog mosta i sretno aterirala na cestu. Neka od nadzornih kamera sve je snimila, a snimka ne da je obišla Tisno i Dalmaciju već ju je vidio čitav svijet.

Tisno je mjestašce, da ne kažem malo, čitava općina ima malo više od 3000 stanovnika. Da je neko čudesno, nadnaravno mjesto, nije, ali se štošta zanimljivo ipak nađe u svega 38 metara između dviju obala. Ko želi pomno obići mjesto, sigurno će najprije zastati pred općinskom zgradom, nekadašnjim sjedištem Uljarske zadruge, a ako ima živaca do kraja pročitati tekst na ploči o tišnjanskim partizanima, upast će mu u oči da je Tisno na njoj preimenovano u Tijesno :-O Bit će da je tekst sročio neki partizanski odličnik, filolog čijoj nije smjelo ni moglo biti pogovora.

To sigurno nije bio Roko FrkićLjutac, očito, čim jedini ima bistu, najistaknutiji ovdašnji partizan – poginuo je 1943. Hm, em Frkić, em Ljutac, pa ti imaj posla s njim! Ko je, pak, postavio kameni spomenik s nazivom Obala hrvatskog viteza Josipa Dragičević ne znam, ali se očito opet radilo o nekom partizanu filologu, sada od onih stasalih devedesetih godina prošlog stoljeća pod sasvim drugim kapama i sasvim drugačijim znakovljem.

U tom dijelu se niže i većina vila i palača mada ću jednu, vilu Meštrov, danas mjesnu ljekarnu, kasnije vidjeti s druge strane mosta; u vrtu joj ambulanta, a park uređen u baroknom slogu lijepo je mjesto za odmor od, barem za pretkoronskih ljeta, stalne gužve uzrokovane tjesnoćom Tisnog. Uglavnom su ih gradili dobrostojeći Talijani što su nekad tijekom 18. stoljeća preplivali Jadran i nastanili se u Tisnom. Iz tog ili nešto kasnijeg doba su kuća Gelpi, kuća Banchetti, vila Mazzura i još neke, mada treba reći da su ih gradili i bogati našijenci, o čemu svjedoči velebna palača Katunarić, u kojoj je sada gradska knjižnica, ili kuća obitelji Kaleb. Neka od spomenutih talijanskih prezimena vidjet ću na grobljanskim spomenicima, a pokazat će mi ih radnici komunalnog poduzeća „Jezerac“, oni točno znaju kotu gdje „stanuje“. Gelpiji i ostali i jesu razlog što sam na groblju, znam da se takvih spomenika često mogu iščitati čitavi romani, ali zastajem i kod spomenika petorici tišnjanskih vatrogasaca stradalih u onoj prestrašnoj tragediji na Kornatima 2007. godine.

U mjestašcima kao što je Tisno glavne građevine su ipak crkve. Župna, najstarija i najveća, Svetog Duha, zaključana je, a ovakvim kao ja za utjehu je ostavljen pogled u ponutricu kroz staklena vrata. Nedovoljno za građevinu iz 1548. pa taman da je ruševni kućerak, a ne crkva sa svim onim što se u nju složilo za toliko muklih i mutnih stoljeća. Al' dobro, vide  se barokni oltari, dva kipa pored glavnog, Isus slijeva, Gospa s Djetetom zdesna. Volio sam ovaj drugi vidjeti i izbliza, kažu da je izrađen čak u 11. ili 12. stoljeću i jedini u Europi koji je posrebren i pozlaćen bez prethodnog farbanja. Iznad ulaza rimskim brojevima ispisana godina gradnje i moćan grb šibenskog biskupa Ivana Lučića Stafilića, dopadljiva je i rozeta, a vjetar poprilično nakrivio tanjušni križ. Samostojni zvonik visok je tridesetak metara, sa širokom piramidalnom bazom, sveden s četiri kutna pilastra s četvorovodnimkrovićem.

Koju stotinu metara dalje uz rivu, u dijelu zvanom Rȃt, stoji puno manja crkva svetog Roka. Klasika, zvonik na preslicu, zvona komada tri, podignuta nekad sredinom 17. stoljeća. Čim je sagrađena svetom Roku, znači da je ne bi bilo da se kroz Tisno, drugom ili trećom brzinom uz stalno dodavanje gasa,nije provezla kuga. Na trgu uz nju, gdje se ljeti često održavaju koncerti, „pogon“ za preradu maslina, kakav vidjeh u još nekoliko mjesta na Jadranu, a i na kontinentu. Nije prestar, čim se fino vidi proizvođač, tvrtka „Veraci“ iz Firence, možda malo više od stotinjak godina, ali je i to, s obzirom na tehnološki jaz između tog i sadašnjeg vremena, sasvim dovoljno da postane muzejski primjerak.

Bliže moru je, pak, kameni obelisk, spomenik palim borcima NOB-a i žrtvama fašističkog terora. U lučnom kamenom zidu ploče s imenima, a na obelisku reljefni prikazi na kojim su, meni to tako djeluje, više zastupljene civilne žrtve; najdojmljivija tužna lica majki s djecom koje odvode neznano kud. Na glavnom dijelu uspravan brončani čovjek s golubicom. Ono: jest bio rat, jesmo nastradali, ali trebamo graditi mir.

Još dvije su zanimljive crkve u Tisnom, a da bi se došlo do njih, treba se popeti na okolna brda. Ako je župna crkva, kako rekoh, najveća i najstarija, nije i najvažnija; to mjesto još od izgradnje, 1720., zauzima crkvica i svetište Gospe od Karavaja. Nimalo ne sumnjam da će sad mnogima prva asocijacija biti Karabaja iz istoimene pjesme (jednog, zagrebačkog) „Zabranjenog pušenja“, onaj što „ne može na nebo otić' bez motora“. Svetište na brdu Brošćicaiznad Tisnog ima veze s nebom i čudima, s ostalim spomenutim, naravno, nema. TišnjanskiKaravajo je ustvari Caravaggio, u Italiji, kod Bergama, gdje se u proljeće 1432. nesretnoj Giovannetti (negdje i Giannetti) ukazala Gospa i posavjetovala je što da radi kako bi riješila svoje probleme. Na mjestu gdje je žena klečala pojavio se izvor. Ukazanje je ovjekovječio veliki renesansni slikar Rafael, dakako i mnogi drugi, a Caravaggio je i danas jedno od najposjećenijih hodočastilišta na svijetu.

E, sad, u Tisno su neke obitelji doselile upravo iz tog kraja, a obitelj Gelpi donijela je i Gospinu sliku. Oko 1720. godine podigli su u znak zahvale Gospi kapelicu na Brošćici, a kako su je održavali i dograđivali, malo pomalo se tu stvorilo pravo svetište, u koje su dolazili i dolaze ljudi iz raznih krajeva. Sad do svetišta vodi cesta, a nekad su, kažu, hodočasnici do crkve stizali tako što bi 214 stepenica prešli na koljenima. Uz cestu prema svetištu križni put, a na tablama podaci vezani za šire područje, ponajprije, naravno, za vjerski život. Prva je razbijena, djeluje baš i ne slučajno, pa se po ko zna koji put pitam zašto ateistima toliko smetaju vjernici, pogotovo što je primjera i dokaza za to na sve strane; kontam, nije vjera zarazna pa da se plaše!

Svetište zaključano, kod zvonika se od kamere otkreću dvoje što su, tako mi izgleda, vjerovali da ih tu niko neće vidjeti zajedno, otraga odmara neki što se, vidi se, dosad naradio za jedno tri dana, toliko iscrpljeno djeluje. Domaći je, zna sve o svetištu, a odmah mi kaže i da se unutra ne može, to samo kad se ovdje održava misa. Tako neću vidjeti sliku, ali ću doznati da je svetište sve do 1973. bilo, ono što se kaže, jedan kroz jedan vlasništvo Gelpija. Navodno je i sad, ali su ga te godine dali župi Tisno na upravljanje. Crkva stoji iza prostranog trijema na visokim i tankim stupovima i komotno se, iako su stilovi malo izmiješali, može reći da predstavlja nešto kao arhitektonsko osvježenje, jer ovakvih građevina na našim prostorima nema baš mnogo.

Najmanja je crkvica svetog Andrije na istoimenom brdu koje ujedno i najbolji vidikovac u kraju. Sagrađena 1606., preslica bez zvona, sve oko nje pomalo zapušteno. Ako je ona svetog Roka uređenija, a jest, ljudi se još uvijek najviše plaše kuge, džaba Andriji što je bio jedan od 12 apostola, njegova zaštita se izgleda svela na križ nazvan po njemu što ga ugledamo na prijelazima preko željezničkih pruga.

Crkvicu ovdje zovu jednostavno Andrija, ne spominjući ni o čemu se radi, kamoli svetačku titulu. Tako je i plaža u uvali iza crkve nekad nazvana Iza Andrije. Nudistička je, ja ne idem na takva bezobrazna mjesta :) ali je inače odlična, s mnogo pješčanih dijelova i betonskim pločama tamo gdje je više kamena nego pijeska. U pozadini je borova šuma, kroz koju od parkinga ispod crkvice vijuga popločana staza; šumu, naravno, spominjem ako neko, recimo, poželi malo hlada i tako to :) S jednog dijela se vidi i crkvica pa ako se golaći požele pomoliti bogu, ugođaj je još bolji. Uglavnom je plaža više puta i službeno proglašavana najpopularnijom nudističkom u Hrvatskoj pa ko voli, nek' izvoli.

U moru sam se imao prigodu okupati i prije dolaska u gradić. Ili sam ja poglup, ili su nadležni, kako bi uštedjeli izradu i postavljanje još jedne table, onu što pokazuje put ka vrlo važnom arheološkom lokalitetu u selu Ivinj postavili na krivo mjesto. Dakle, 4-5 kilometara prije Tisnog nekako iznenada se pojavi tabla koja kaže da je lokalitet tu. Nikad nisam čuo da se, kad vidiš znak, treba vratiti malo nazad i tražiti put pa sam tako i ovdje krenuo najbližim, makadamskim putom, desetak metara nakon znaka. Bilo mi je malo čudno što je pouzak, a kad su se lijevi kotači našli u moru pomislio sam samo da su mogli napraviti i bolji prilaz. Dobro, more je tu plitko, nikakav problem, a isto sam gledao na stvar kad su se u plićaku našli i desni kotači – još malo pa ću valjda na suho. Umjesto na suhom, uskoro sam se našao pred zidom – nema dalje! Nemoguće je okrenuti se već ubacuj u rikverc i… I kad se ponovno nađeš pored znaka napravi podulju stanku kako bi ispravio iskrivljeni vrat!

Pravi pristupni put, prije znaka, također je makadamski, samo što ne podrazumijeva iskušenja s kupanjem. Lokalitet se obično naziva Crkva svetog Martina, ali se radi ne samo o crkvi nego o povelikom, vjerojatno nikad do kraja istraženom arheološkom kompleksu.

Brdašce iznad lokaliteta narod je nazvao Hramine, a naziv sigurno ima veze s imenicom hram, u istom značenju kao i brojni lokaliteti nazvani Crkvina, Crkvine, Crkvište i slično. U biti se do arheoloških istraživanja na ovom mjestu i vidjela samo urušena romanička crkva svetog Martina i možda nešto malo zidina koje je dotad bilo nemoguće datirati i definirati im namjenu. Nakon što su istraživanja – a trajala su 12 godina – završena, ispostavilo se da ispod travuljine i grmlja leži rimske vilarustica iz vremena Batonova ustanka, malo nakon početka brojanja godina kakvog se još uvijek držimo. Unutarnje dvorište, prostor za proizvodnju i skladištenje ulja, skladište za hranu, prostorije za radnike, a u posebnom dijelu raskošno uređene prostorije vlasnika s kućnim termama, makar mu je do mora bilo toliko koraka da se jedva moglo nazvati šetnjom. O raskoši svjedoče, kažu, izvrsni mozaici, danas smješteni u vili Katunarić i, nažalost, nedostupni javnosti, a ovdje, u Ivinju, i sad stoje oni jednostavniji. Imanje je zahvaćalo široki okolni prostor, ima okolo još poprilično vješto obrađenog kamena, a u jednoj maloj njivi vidjeh i očito prastari, vjerojatno antički slatkovodni bunar; vlasnik parcele sad ga koristi za zalijevanje povrtalja.

Ljudski život je, ma koliko neko imao, onda u dukatima, u kožnoj vrećici vezanoj oko vrata, sada u švicarskim bankama, kratak, kao što, gledano očima povijesti i prolaznosti, kratko traju i sva carstva ovog svijeta. Uglavnom su se i vila rustica i njen vlasnik stvorili u prašinu, što, međutim, nije bio kraj života ispod Hramina, pa su arheolozi otkopali i ostatke trobrodne bazilike iz sredine 5. stoljeća sa šestokutnom  ranokršćanskom krstionicom oko koje se nalazilo više od 900 grobova puno mlađih od nje, iz 15. stoljeća. Arheolozi su razjasnili mnoge stvari, a sve bi bilo još puno jasnije da i u ove krajeve nisu upadali Osmanlije, i to nekad sredinom 16. stoljeća, te prilikom nekog od upada zapalili baziliku i sve oko nje.

Crkva svetog Martina je, kaže struka, podignuta nekad krajem 11. stoljeća, grobne ploče se i sad vide, naravno jedan broj, i dijelovi kamenog crkvenog namještaja, a u zidu crkve i fragment jednog nejasnog natpisa.

Ovdje negdje su, sada uglavnom okupani morem, i ostaci grada Colentuma, možda baš ondje gdje sam krivo skrenuo. I da sam nastavio, možda bih ih i ugledao u podmorju, ukrašene ribicama što se izležavaju u palačama kolentumskih gospara.