Kistanje: Od rimskog logora, duhovnog središta dalmatinskih Srba, do mjesta za doseljenje Janjevaca

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čudan je ovaj svijet i sve njegove nevjerojatne mijene, a Kistanje je zgodan primjer: prije gotovo dva milenija Rim je ovdje bio toliko jak da je izgledalo kako će nadživjeti i smak svijeta. Propade i nestade pa nastupiše burna vremena o kojim se, vezano za prostor dalmatinske Bukovice, i ne zna baš mnogo osim da su ovim krajem vladali knezovi Šubići, da je prva crkva, katolička, sa svetim Nikolom kao zaštitnikom, sagrađena 1537. te da je stotinjak godina kasnije u Kistanjama zabilježeno 650 katolika. Doba je to, ili nedoba, kad Osmanlije izgledaju nezaustavljivi pa Bukovina krajem 16. i početkom 17. stoljeća pada pod njihovu vlast; ispostavit će se da je 40 pravoslavnih obitelji s 300 osoba, što su 1691. godine pobjegli pred njima u ovaj kraj, uzalud bježale.

Katolika u narednom razdoblju polako nestaje, a pravoslavci se koše i množe pa će kistanjsko područje posljednji rat dočekati tako da onih prvih u većini ima samo u selu Nunić, a manastir Krka već nekoliko stoljeća je duhovni stup i kičma dalmatinskih Srba. Onda će doći balvan revolucija i rat, a nekoliko godina kasnije operacija Hrvatske vojske „Oluja“ ovdašnje će Srbe pomesti kao da ih nikad nije bilo. Trebalo je vremena da počne povratak, ali se, kao i nigdje drugo, nisu vratili ni izbliza svi predratni stanovnici već mahom oni stariji kojim bi, kako reče jedan Kistanjac, „džaba bilo i da su im ponudili pola Beograda“, zavičaj je zavičaj i tu je za njih bio kraj priče. Prije njih su, međutim, s Kosova, uz obilatu pomoć tadašnje hrvatske vlade, stigli Janjevci, najstarija hrvatska dijaspora, potomci trgovaca i rudara iz srednjovjekovnog Dubrovnika, Bosne i Hercegovine. Srbi su i dalje većina na području općine, ali im se Janjevci opasno približavaju, ponajprije zahvaljujući izuzetno visokom natalitetu: od njih oko 1300, gotovo polovica su mlađi od 16 godina. To općinu Kistanje po populaciji čini najmlađom u čitavoj Hrvatskoj. Vidljivo je to i na ulicama, gdje mladih – makar su Kistanje u gospodarskom smislu i dalje vrlo pasivan kraj – ima toliko da je slika posve neuobičajena.

Hajdemo, međutim, krenuti od Rimljana; šira javnost to jedva da zna, ali su ovdje ostavili tragove kao malo gdje na području bivše nam države. Zato se mnogi začude kad nekoliko kilometara od sjedišta općine, čim se prođe vodotoranj, blizu sela Ivoševci, ugledaju čudnu kamenu konstrukciju, nalik instalaciji na otvorenom kakvog ekscentričnog modernističkog umjetnika. Dva visoka sastavljena luka na praznoj ledini su, međutim, jedini sačuvani nadzemni ostaci rimskog logora Burnum. Kroz lukove se nikud ne ulazi niti se iz čega izlazi pa im je narod skovao  ime po svom doživljaju – Šuplja crkva ili Šupljaja.

Gradnja logora započela je 33. godine, malo, dakle, nakon što je Isus Nazarećanin završio na križu, a ona dva luka dio su zgrade zapovjedništva XI. legije rimske vojske Claudiae Piae Fidelis i IV. legije Flaviae Felix. Konačan oblik logor će dobiti dva desetljeća kasnije, a potrajat će otprilike koliko i sam Rim, budući da se posljednji put spominje tijekom Bizantsko-gotskog rata (535.-555. godine). Novija arheološka istraživanja traju već 18 godina i sam Bog zna šta će se sve iskopati iz sitne spržene trave. Rado bih da zavirim pod najlone u sondama, makar sam svjestan da sve što se nađe završi u Zadru i Puljanama.

Plinije Stariji Burnum naziva castellumom, što znači da je obuhvaćao veliko područje gradinskog karaktera, a centar mu je bio s druge strane kanjona Krke, u selu Puljani. Status municipija ili, što bi se reklo, pravog grada Burnum će dobiti za vladavine cara Hadrijana (117.-138. godine).

S druge strane moderne prometnice prema Kninu podignut je, kao vojničko vježbalište, ali i da građanstvu ne bude dosadno, monumentalni amfiteatar. Za njega se nije znalo sve do 2003. godine, makar je uvijek bilo i onih koji su vjerovali da je udubina elipsastog oblika u Ivoševcima nešto više od obične kraške vrtače. Već prve sezone kopanja "ukazao" se jedan od četiri ulaza, dubok više od 12 metara, nađena je cigla sa žigom, koji je omogućio dataciju gradnje (nakon 69. godine) te, zasad, ono najvažnije, gotovo tri metra širok i metar visok natpis cara Vespazijana.

S radovima se nastavilo i narednih godina i evo ga,amfiteatar  usred makije, kao da je greškom ispušten iz svemirskog broda. Dimenzije arene su 44 x 33 metra, a cio objekt duži je od stotinu metara. Fotografiram se u središtu arene i, viđen s njenog ruba obraslog šumom makova, samo sam jedva primjetna točkica. Prazan, ako se izuzme stup na sredini i pomalo komični putokaz za Burnum, Split i obližnje selo Traživuci. Ispred čeonog ulaza od ceste desetci metara zidina, vjerojatno ostaci vježbališta. A kakvu akustiku ima arena, to dosad ne iskusih: svako malo jače AAA razliježe se tako dugo i pitomo da – znam da će sad biti nevjernih Toma – zvuči potpuno kao da se govori u neki kvalitetan razglas!

Blizu rimskog logora je i jedno od ovdašnjih čuda prirode, Manojlovački slap. Bio sam na Skradinskom buku i Roškom slapu, nije da nisu prva liga, ali mi nije jasno zašto su toliko popularniji od Manojlovačkog slapa, ujedno, s gotovo 60 metara razlike između sedrenih barijera, najvišrg od svih. Bit će zbog toga što je, iako, kao i Burnum, pripada nacionalnom parku „Krka“, malo izvan glavnog dijela parka.

Do slapa je lako, koju minuticu makadamom s glavne ceste prema Kninu, a onda još koju minuticu lagane šetnje do uređenog vidikovca i eno ga u udolini, ustvari eno ih dva, kao zaleđena, uokvirena u zȅlen guste šume. Vidi se lijepo i jedna žestoka krivina Krke i potpuno ravni plato iznad vodopada. Još jedan detalj je bitno spomenuti: pored puteljka što vodi k vidikovcu stoji tabla s fotografijama, a u živoj stijeni uklopljena kamena ploča s reljefom cara i kralja Franje Josipa I. i supruge mu Elizabete Bavarske, one što su je svi zvali Sisi, s krunom u gornjoj ivici. Njihovo carsko i kraljevsko visočanstvo izvoljelo je, naime, vidjeti Manojlovački slap 17. travnja 1875. godine. Narod je kamen s pločom nazvao Careva glava. Ploču je 1899. dao postaviti Joso Modrić, nekad prilično poznat, a sad pomalo zaboravljen putopisac, pjesnik i romanopisac, dok je kolega mu don Krsto Stošić, također sada gotovo nepoznat, ostavio je dojmljiv putopisni zapis o Manojlovcu.

Duhovni centar dalmatinskih Srba, rekoh u naslovu. Da, sigurno ima onih koji ni čuli nisu za Kistanje, ali malo ko ne zna za manastir Krka, najveći srpskopravoslavni u Dalmaciji, a on je upravo u kistanjskom kraju, pet minuta vožnje od sela.

Neki hrvatski povjesničari tvrde da je podignut na ruševinama franjevačkog samostana, napuštenog nakon što su ga Turci za svojih provala u ovaj kraj više puta palili i rušili, što je fratre u 17. stoljeću otjeralo u puno sigurniji Zadar, dok drugi navode kako su ga franjevci dali na upotrebu pravoslavcima koji su izbjegli u Bukovinu. Srpski historiografi, pak, o tome uglavnom ni ne raspravljaju, smatrajući takve tvrdnje izmišljenim, a meni u oči upada romanički zvonik, pomalo neobičan za pravoslavni manastir, što, međutim, ne mora značiti ništa, ljudi su, otkad je svijeta i vijeka, prepisivali dobre ideje i pretvarali ih u djela. Hrvatski izvori tvrde da je podignut 1577., dok srpski izvori njegov nastanak stavljaju u 1345., neki čak i u 1317., a većina u 1350. godinu. Utemeljila ga je, kažu, princeza, sestra srpskog cara Dušana i supruga hrvatskog kneza Mladena II. Šubića, i u njega dovela monahe iz Svete Zemlje. Istini za volju, na obje strane ima i onih koji, djelomično ili u cijelosti, prihvaćaju tvrdnje onih drugih, pa tako srpski povjesničari Milenko Pekić, Dušan Berić i Milan Radeka u mnogim radovima dokazuju da je kameni natpis iznad ulaza, na kojem stoji 1402. godina, loš falsifikat, „skraćujući“ povijest manastira za čitava tri stoljeća.

Kako god bilo, nema nikakva spora oko toga da je manastir svetog Arhanđela Mihaila po mnogo čemu mitsko mjesto, a to osjeti valjda svako ko se preko prijevoja spusti u prostranu dragu, zvanu Carigradska, što je po sredini presijeca u tom dijelu mirna i pitoma Krka. Elem, ko god da je izabrao mjesto za manastir ili samostan, bolje nije mogao.

Prispjet ću na liturgiju, a sudjeluju, izgleda mi, samo članovi manastirskog bratstva. Ovdje su navikli da turisti švrljaju ne samo po prostranom klaustru već i po crkvi, pa zujanje blica nikom ne smeta, štoviše se uskoro jedan stariji monah pojavljuje u suvenirnici, ako što zatreba. Bratstvo je veliko, puno se posti, pa im ponestalo maslinova ulja za prodaju, ali zato imaju manastirskog vina, a što god se ovdje kupi, visokokvalitetno je – dokaz su uredni vinogradi i maslinici u strani ispod manastirskog kompleksa. Puno je starih zapisa, neki su izvedeni i na crkvenoslavenskom jeziku, freski, mozaika i drugog što privlači pozornost, a najveći detalj je mozaični prikaz Sveta Tri Jerarha na pročelju zgrade bogoslovije. Neki od zapisa uspomena su na posjete znamenitih osoba, primjerice patrijarha srpskog Dimitrija 1926. ili kralja Aleksandra I. Karađorđevića tri godine kasnije. U zidovima se, tako barem meni izgledaju, nađe i rimskih uradaka, Burnum ipak nije daleko, a da se nekakav rimski objekt nalazio ovdje i u doba antike, najbolje ilustriraju katakombe u kojima je, kaže predaja, kršćanstvo propovijedao sam apostol Pavao. Ko zna što će se sve još pronaći, pomišljam nakon što zavirim u jednu od pokrajnjih prostorija u kojoj arheološka istraživanja izgleda još traju. Sreća je što su upravitelji rata, mislim tu na vrh mlade hrvatske države, nakon oslobađanja ovog područja pravodobno poduzeli sve da manastir i njegovo svekoliko blago zaštite od – a takvih je sigurno bilo – onih koji bi ga tada najradije pretvorili u prah i pepeo.

Između manastira i rijeke pasu dva magarca, a u neko doba naići će odnekud i stado ovaca bez pastira. U pristaništu, gdje svakodnevno uplovljavaju turistički brodići, mirno, a mir i tišina ovdje naprosto odzvanjaju, ne samo u uhu već, ko ga ima, i u srcu. 

Kistanje su mi višednevna baza za lunjanje po Dalmaciji i Ravnim kotarima pa se našlo vremena i da trknem u obližnji zaselak Bezbradice. Crkva velika, posvećena svetom Nikoli, također s romaničkim zvonikom, prvotno podignuta 1537., starija, dakle, od one u središtu Kistanja. Nisam, međutim, ovdje zbog crkve već idem od groba do groba, ima na svaki način zanimljivih spomenika i natpisa, i jedva nalazim ono što tražim, grob Angeline Trbojević, rođene Tesla, sestre velikog Nikole. On otišao u svijet, ona se udala u Medak, za Jovu Trbojevića, kojeg će služba okružnog prote, kako stoji na spomeniku, dovesti u Kistanje. Ona umrla u kolovozu 1931., a proto poživio još tri godine.

Od Kistanja do Knina je 26 kilometara i ovo je, naravno, bio dio paradržave SAO Krajine, ali je ovdje, dok su drugdje rušene i crkve i kuće i sve ostalo što je bilo iznad zemlje, bilo drugačije pa niti su Srbi dirali katoličku, niti su Hrvati nakon „Oluje“ dirali pravoslavnu crkvu, a i velika većina kuća ostala je čitava. Dobro, ne može biti da baš ništa nije dirano, ali barem nije, koliko je drugdje, letjelo u zrak.

Do rata je najviša zgrada u Kistanjama bila pravoslavna crkva svetih Ćirila i Metoda, sagrađena 1891., malo odmaknuta ceste, dok je uza samu cestu stara katolička crkva Gospe od Zdravlja, ovdje poznata kao crkva „Luca“. U pravoslavnoj crkvi sam taman pred nedjeljnu liturgiju. Jerej Nemanja, rodom Banjalučanin, već je u odeždi, ali ne bježi od razgovora. U prostranoj i ukusno uređenoj crkvi vidljiva su manja oštećenja, ali dabogda da skoro nestanu, do novca se ovdje dolazi teško. Vjernika malo, više ih je u bašti kavane na glavnom seoskom trgu, sasvim blizu crkve. 

Bašta je doista solidno popunjena, tržnica je također živa, ali slabo iko žuri prema crkvi. Bočno trg zatvara spomenik poginulim borcima s nizom reljefnih prikaza NOB-a, podignut 1947., u ratu devastiran, a obnovljen 2008., i to i s latiničnim i ćiriličnim natpisom. U blizini se podiže i novi ugostiteljski objekt, toliko moderan da, pored prilično starih, jasnih i zapuštenih privatnih i državnih zgrada, djeluje nestvarno. Jedna od tih „minus zgrada“ je i ona u kojoj je smješteno Vijeće srpske nacionalne manjine; bit će da je takvo što ovdje, gdje Srbi ionako imaju većinu, pomalo suvišno. Iznad ulaza srpska i hrvatska zastava, sam' što se nisu zagrlile, i tri prozorska otvora kroz koja propuh danonoćno svira rodoljubno-domoljubne instrumentale.

U „Lucu“, malecki biser sakralne arhitekture, šest godina mlađi od crkve svetih Ćirila i Metodija, ne ulazim, zaključana je. Rekoh da je do rata pravoslavna crkva bila najviša u selu, a sad ju je nova katolička daleko nadvisila. Janjevci se „porezali“, ima njih dobrostojećih i, makar bili u Zagrebu ili izvan Hrvatske, uvijek se međusobno pomažu. Ogromna crkva nedjeljom je puna, pogotovo mladih. Zvonik je toliko visok da se vidi već 5-6 kilometara prije ulaza u selo, a ono što ga izdvaja od drugih jest to da u određeno doba, ne upratih baš kad sve, umjesto klasičnog zvȍna svira melodije. Predana pod zaštitu svetog Nikole, što je dvostruki pogodak: em je, rekoh već, prva ovdašnja katolička crkva iz 1537. bila posvećena njemu, em je on već stoljećima zaštitnik njihovog starog zavičaja i župe Janjevo, koja se – ima u crkvi i slika na tu temu – prvi put spominje još 1303. godine.

Čudne su Kistanje. Zašto su Rimljani izabrali baš ovaj kraj, bilo je i boljih mjesta s kojih su se mogli nadzirati i Krka i tadašnje ceste? Odgovora nemam, ali sigurno nisu slučajno. Zanimljiv je podatak da se ovdje kroz gotovo cijeli Drugi svjetski rat nalazio štab Dinarske četničke divizije popa Momčila Đujića, a u Kistanje se, u svoje rodno selo, nakon burnog života sklonio i Simo Dubajić, visoki partizanski oficir, poznat i po tome što je priznao užasavajuće zločine svojih suboraca u Kočevskom Rogu. Konačna brojka nikad se neće doznati, ali je Dubajić, nimalo ne bježeći od vlastite odgovornosti, pogotovo što je on bio glavni zapovjednik ubojica, u svojoj knjizi Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog roga naveo da su partizani krajem svibnja i početkom lipnja 1945. pobili između 23 i 30 tisuća ljudi. Sam je, osim po priznanju, bio poznat i po tome što je, nakon što je batalio karijere oficira i, potom, filmskog redatelja, kupio ovce i u Kistanjama živio kao pastir, a s tri žene je – makar je to formalno bilo protuzakonito – imao trinaestero djece. Umro je u Beogradu u dubokoj starosti 2009. godine.

Rimljani, Hrvati, Srbi, Đujić i Dubajić, pa Janjevci… Ko je sljedeći?