Vodice: Jedni ratuju oko prošlosti, drugi se bore za budućnost

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mnogi naši čovjek rado će za ljetovanje izabrati Vodice. I neće pogriješiti: Plava plaža usred gradića ponosi se „Plavom zastavom“, svjetski poznatim i vrijednim ekološkim priznanjem, ponosno ispisanim na betonski graničnik što siječe more. Od hotela „Punta“, po visini svojevrsnog gradskog tornja, pa prema Tribunju, za normalnih ljeta je teško naći mjesto na koje se može prostrijeti ručnik; more kristalno čisto, i plitko, što znači i manje brige oko djece, hladovine dovoljno, parking i kafići blizu, pa gdje bi se moglo poželjeti bolje?! Koronskog ljeta Gospodnjeg slika je posve drugačija: na gotovo pustoj Plavoj plaži moglo bi se, da je još malo ravnija, igrati nogometa, a iznenadni pljusak začas će rastjerati i ono malo kupača.

Koliko god je mjesto atraktivno ljeti, toliko je zimi mrtvo. Jednom sam, prije nekoliko godina, u Vodice navratio s ranog proljeća, početkom ožujka. Niko se nije odazivao ni na jedan poziv na telefonske brojeve izvješene na sve strane uz obvezno „Zimmer frei“ niti je ko mario što se oglasilo zvonce s kapije. Sreća je da „Punta“ radi i tad, inače bi se smještaj morao tražiti u Šibeniku, ovdje bi bilo uzalud. Potpuno mrtvilo, pa je jedan Kladanj ili Prnjavor, da ne govorimo o većim gradovima, zimi deset puta življi od Vodica.

Za ljubitelje starina Vodice nisu posebno izazovno mjesto. Glavne su dvije crkve, jedna stara, druga manje stara, obje istog patrona, Svetog Križa. Toranj one manje stare – za nešto izgrađeno 1725. godine ne može se reći da je mlado – vidljiv je odsvakud, vidljivija je, zbog bolje pozicije, na brdašcu, samo „Punta“. Raskošni barok. I dvije znamenite oltarne pale Eugenija Morettija Varesea, Bogorodica s Isusom i Srce Isusovo i sveci Vinko Mučenik i Stanislav Kotka iz sredine 19. stoljeća, koje je javnosti 1987. predstavio odavno pokojni dr. Kruno Prijatelj. Oltar je noviji, ali se, izrađen u formi moćne rozete na pročelju, potpuno uklopio u ambijent.

Onu drugu, stariju, gotičku crkvicu niko živ neće primijetiti dok mu ne bude pokazana, čak ni oni koji auto parkiraju pred „Puntom“, a od crkvice do najbližih auta nema više od petnaestak metara. Opasana je, naime, visokim zidom. Sagrađena 1402., a nekad je oko nje, gdje su sada auti i nešto travnjaka, bilo groblje. Bilo i nestalo, jer je turizam bio preči.

Kapije u ogradi, i velika i mala, budući da se crkva renovira, zaključane. Ima mjesta kojim ne odolijevam, ovo je jedno od njih: bacam pogled, nigdje nikog, pa se pentram na ogradu. Skela razapeta preko pročelja i dijela bočnih zidova, okolo građevinski materijal. Ulaz zaključan, a na stražnja vrata, ta bi, kroz sakristiju, trebala voditi i u crkvu, prislonjena omanja greda. Volio bih ući, moglo bi se, ali nema smisla. Preko puta crkve križ, uklonjen od „narodne vlasti“ 1968., ponovno postavljen 2002. Iznutra je teže popeti se na zid, jedva sam. Za kraj bilježim i spomen-ploču na zidu: na tom su mjestu talijanski fašisti strijeljali borce NOB-a i ovdašnje antifašiste. Ploča iz 2004., ponovno postavila SABA (Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike) 2004. Ne kaže se ko je uklonio staru i koliko je bilo strijeljanih. Uglavnom, rezultat u ponovnom postavljanju spomen-ploča zasad je neriješen, 1:1.

Vodice su, iako malo mjesto, u Drugom svjetskom ratu predstavljale jaku antifašističku točku pa nije čudno što se jedan od najvećih i najviših partizanskih spomenika nalazi ovdje, i to na najboljem mjestu, na rivi. Drugdje su rušeni, ovdašnji je ostao uspravan. Na zidu u blizini stotine imena, pored njih i podaci: od 3400 Vodičana u partizanima je bilo njih 750, od čega je poginulo 238, plus 63 civilne žrtve i 443 osobe koje su zbog antifašizma dopale zatvora, dok je spas u zbjegu u El-Shatu našlo 308 građana.

Neki se, međutim, nisu našli u tome, o čemu najbolje svjedoči prije pet godina otkriven spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma, prvi takav u Hrvatskoj, i sva pometnja nastala zbog nečega što će se, ma koliko neki zatvarali oči pred tim, četiri godine kasnije naći i u rezoluciji Europskog parlamenta kojom su osuđeni svi totalitarni režimi. Tako, eto, ispada da su Vodičani i onda kad se trebalo braniti od fašizma i sad, kad je trebalo osuditi komunističke režime, bili avangarda.

Osim crkava, bitan detalj iz starih vremena je i kula Čorićev turanj, kako je svugdje imenovan, mada bih se smio kladiti u život da je Ćorićev, a ne Čorićev. Službeno je to jedan od posljednjih ostataka nekadašnjih gradskih zidina, a ko je bio Čorić/Ćorić, ne doznah; vjerojatno jedan od kasnijih vlasnika, budući da se zna kako je kula 1533. godine izgrađena za nekog Jeronima Saracena, o čemu svjedoče i inicijali H(ieronimus) S(aracenis) na grbu s pticom na jednom od zidova. Neki Marko se na jedan od stupova potpisao 1878., bit će pri jednoj od obnova. Iako sasvim stiješnjena u uskoj uličici između zgrada, kula je prekrasna, ali je, žalibože, izvjesno da će, ako se uskoro ne poduzme temeljita obnova, umjesto najmarkantnije zgrade u gradu postati opasnost za prolaznike. Dopadljiv portal nekad je zazidan, vrata s gornje strane poduprta natrulim drvetom, drvene škure gonjene vjetrom dozivaju upomoć.

To je, uz poneku stariju zgradu na rivi i od davnih vremena popločane kale, manje-više sve što je sačuvano. Novijih lijepih detalja mnogo je, od mramornim polukrugom oivičenih palmi na rivi s imenima darovatelja, preko raspetog Isusa izrađenog od žice pa do, za ovako malo mjesto, monumentalne zgrade Kulturnog centra. Trude se i građani, svako pred svojim pragom, pa je jedan napravio malu izložbu kamenih saksijica s cvijećem, drugi brodić od izdubljenog stabla, treći uokvirio sliku srednjovjekovnih Vodica i okačio iznad ulaza, četvrti, neki prezimena Franin-Pecarica, oslikao zid… Neko drugi je na drugom zidiću naslikao Bernarda Vukasa i dodao Bajdinu izjavu da za njega postoji samo jedan klub, naravno „Hajduk“, makar je legendarni nogometaš odigrao i nekoliko sezona talijanskim i austrijskim momčadima. Posebno se trude ugostitelji pa tako bilježim boce u pijesku ispod stakla u podu restorana „Makina“, drvena kola ispred konobe „Draži“, maštovito izveden ulaz u konobu „Cesarica“…

Obilježena je rodna kuća Ive Čaće, slikara, pisca i partizana, dok se kolega mu Kamilo Pamuković, organizator ovdašnje podružnice Komunističke partije, „izgubio“ s vlastitog postamenta. Nova je spomen-ploča na rodnoj kući Ante Bobana Jurićeva, bojnika Hrvatske vojske, poginulog 1992., a postavio mu ju je „suborac K. J.“, što je puno poštenije od onog nekadašnjeg kako „spomenik podiže narod“ tog i tog kraja. Koncert imaju violončelistica Nina Lucia Perina i pijanist Borna Erceg, jedan labud pristao za mnom uz obalu, dok se polako opraštam s Vodicama. Fotografiram još velebni hotel „Olympia“ na strani suprotnoj centru i rivi, spomenik poginulim i nestalim braniteljima na Trgu hrvatskih mučenika te najtužniji detalj u gradu, opet spomenik, sada četvorici Vodičana što poginuše u onom crnom požaru na Kornatima od prije 13 ljeta.

Ako odoh iz Vodica, ne znači da odoh i iz vodičkog kraja. Malo je, rekoh, starina, pa su se nadležni potrudili „podebljati“ ponudu za ovakve kao ja. Ne računam tu crkvu Gospe Karmelske navrh brda Okit, zbog čega se vidi  gotovo odsvakud kilometrima uokolo. Ispred istoimene konobe u podnožju moćna gomilica natpisa, dominiraju „Šta ćemo ist???““ i „Lito ide mala“. Crkva i brdo visoko, zagledam samo postaje križnog puta s bakrorezima postaja u kapelicama.

Vremena nemam jer sam koji kilometar dalje, u Velikoj Mrdakovici, zapazio po tri turističke table s obje strane ceste. Zdesna su, idući od Vodica, ostaci liburnsko-rimskog naselja Arausa koje, kažu arheolozi, u svojim spisima spominje Plinije. Pri samom vrhu brda je, odozdo se vide zidine i rasvjetni stupovi, ali je cesta za iole niži auto ne baš dobra, a kako je bilo pljuskova, ima i blata. Da mi je sad onu staru „dvojku“… Elem, u Arausi je, nekad ograđenoj kamenim bedemima, s puno kuća i nekoliko cisterni za kišnicu, otkopano stotinjak grobova iz vremena prije Krista i u njima nađeno, što se kaže, „sto čuda“.

Ne nalazim, što je najgore, ni crkvicu svetog Ilije Proroka, sagrađenu još 1298.: oznaka samo jedna osim one na cesti, a križanja nekoliko, put, makadamski, svugdje otprilike iste širine. „Znači, crkva nestala?!“, odgovara mi kroz osmijeh simpatična Ivana, djelatnica turističkog ureda u Vodicama nakon što joj se požalim da „nigdje crkve“ i da sam, nakon vozikanja po makadamu, opet izbasao na asfalt u nekom selu. Mišljenja sam da treba postaviti još putokaza, a Ivana misli da sam i ovako morao naići na crkvicu. Ništa od toga, samo dvije kapelice krajputašice; jedna toliko mala da ju je zauzela ko zna kad i otkud donesena stolica, druga novija, isto od kamena, ali sa središnjim dijelom od mramora, ispisanog lijepom glagoljicom. Posebna priča je niska kamena kućica, nešto kao dalmatinska verzija kažuna, samo četvrtasta, ali nimalo manje „slatka“. Ovdje ih zovu bunjama.

Na drugoj putokaznoj strani najprije ću sresti zmiju. Zalegla posred puta, kao ona bakica u filmu „Kako je počeo rat na mom otoku“, i ne miče se. Otvorim vrata, izađem i taman da je pospremim u objektiv, u sekundi je nestade. Sve se dešava pred drugom crkvicom, sagrađenom 1445. i posvećenom Ivanu Krstitelju, okruženom zidom i ušuškanom u hladovinu čempresa i borova. Između lađe i zvonika na preslici krupnoslovan natpis o obnovi koju je poduzela „Bratovština Srca Isusova“ i to je svana najzanimljiviji detalj.

Inače se ova strana naziva Rakitnica, ima gdjegdje ostataka onih kamenih kućica ugrađenih u suhozid, a i poneka vikendica i bajta. Na ovoj strani mi ide bolje s nalaženjem, budući da na jednom od križanja, nakon što se poprilično navozam blatnjavim makadamom, nailazim i na tri bunara, odnosno dva krasno ozidana bunara i jednu prostranu lokvu. Kasnije ću na još jedan bunar naići u jednoj od njiva; vlasnik fino posadio povrtalj i ne brine za navodnjavanje. Bunare su – tako mi djeluje, iako ničim ne mogu dokazati – vjerojatno sagradili Rimljani, a gdje oni nanjuše vodu i zakopaju, to nikad ne presušuje. Navrh brda fino se vidi omanja utvrda, narod je zove Gradina, podignuta početkom 16. stoljeća. Ovo je sve do 1699. i završetka Velikog turskog ili Rata svete lige bila neka vrsta linije razdvajanja između osmanlijskih i mletačkih postrojbi.

Ostala mi je neispunjena želja da trknem i do Prvić Luke: em sam tamo kao dijete nekoliko puta ljetovao, em je u crkvi Gospe od Anđela pokopan Faust Vrančić, ali brodić do otoka vozi svega triput dnevno. Tako Prvić Luka ostaje za neki drugi put.

U povratku na glavnu cestu razgledam ima li zmije. Nema, ali mi se u mislima opet pojavi ona baba iz filma koja umalo ne upropasti sve. I sjetih se da je najpoznatiji Vodičanin čovjek koji je napisao scenarij za film „Kako je počeo rat na mom otoku“, Ivo Brešan…