Tuzla: …pa se hvali da se mlijekom hrani

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nerijetko se, pogotovo u anonimnim komentarima ispod vijesti na internetskim portalima vezanim za Tuzlu, mogu pročitati poprilično pogrdni komentari: te kasaba, te prljava, te zaostala… Istina je da se i u središtu grada nađe oronulih zgrada ili poneko „skladište“ smeća, ali je kod nas malo mjesta gdje toga nema. Mimo toga mi, međutim, Tuzla, sa svim onim spomenicima i vrijednom arhitekturom raznovrsnih stilova na razmjerno malom prostoru, djeluje inspirativno i opuštajuće, a trud da grad djeluje privlačno veoma je primijetan.

Prava ilustracija za to je Trg slobode, inače najveći trg u čitavoj našoj zemlji, veći i od svih sarajevskih i banjolučkih: s jedne od bočnih strana široka barokna zgrada iz austrougarskog doba, sa suprotne dva moderna zdanja, pozadi ogromna ljetna pozornica, naprijed katnice različitih boja. Da se iznad njih umjesto munare izdiže kakav toranj ili zvonik, pomislio bi čovjek, kad vidi sliku, da je u Češkoj ili Mađarskoj. Nasred trga fontana, ukrašena motivima preslikanim sa stećaka iz svih dijelova BiH. Nisam baš uvjeren da je pogođeno što su i rubom trga, na podugom dijelu s malom zelenom površinom, primat dobili stećci: na mramornim pločama kojima je obložena zelena ploha su epitafi sa stećaka, a sve natkriljuje piramidalna skulptura koja opet simbolizira stećak. Pomislio bi čovjek da naša zemlja iz davnih vremena ne baštini ništo osim njih.

Nekako mi izgleda kako je činjenica da je trg i arheološko nalazište, i to s nalazima koji ukazuju na pradavnu eksploataciju soli, trebala dobiti puno više, pogotovo što je Tuzla i nastala i stasala upravo zahvaljujući soli. Bizantski povjesničar Konstantin Porfirogenet u svom znamenitom djelu O upravljanju carstvom spominje Salines, u srednjovjekovlju Soli, današnju Tuzlu. Tuzlanski kraj u to je doba teritorij države raškog kneza Časlava, a u odnosu na dobar dio srednjovjekovne bosanske države zakasnit će s „priključenjem“, duže vremena ostajući pod vlašću srpskih vladara. Na trgu je, dakako, obilježeno mjesto eksploatacije soli, ali je samo škrto navedeno da su tu nađene posude za isoljavanje iz doba neolita, 5000.-4500. godine prije nove ere. Ispod stakla bi se, kao, trebalo nešto i vidjeti, ali kako je orošeno, ne vidi se baš ništa.

Od Trga slobode grad se zvjezdasto širi, podjednako, izgleda mi, na sve strane. Spomenuh džamiju iza raznobojnih zgrada, a riječ je o Hadži-Hasanovoj ili Čaršijskoj. Podignuta nekad poslije 1548., ali je 1871. nastradala u požaru pa je nakon toga praktički nanovo sagrađena. Nije da se nađe na još nekoj, kod ovdašnjih je to gotovo pravilo, ali je od većine džamija drugačija zbog lijepog kamenog trijema.

Zanimljivija je priča o česmi ispred nje, koja se također zove Čaršijska i za koju se u vijestima iz Tuzle stalno ponavlja da potječe iz osmanskog razdoblja, iako na njoj fino piše da je podignuta 1888. godine, dakle u vrijeme kad austrougarska vlast već odavno nije nimalo sumnjala da će ovdje ostati vječno. Ima česmi i česmi, ali je ova tuzlanska jedna od najljepših u bivšoj Jugoslaviji i itekako se može porediti s nekim koje vidjeh po drugim, normalnjim i naprednijim državama. Štoviše se zna, budući da je tlo ispod Tuzle sklono slijeganju, zbog čega su nastradale i puno veće građevine od jedne česme, da je nakon Drugog svjetskog rata bila demontirana i na svoje mjesto vraćena tek 1988. Inače ju je, kao i nekoliko drugih bitnih arhitektonskih obilježja Tuzle, projektirao hrvatski arhitekt Franz Mihanović, kamen je dobavljen iz kamenoloma u Hreši iznad Sarajeva i u Novoj Kasabi, a blokove su klesali kamenoresci iz Italije.

Ko nastavi pored Čaršijske džamije naići će i na nekoliko starijih lijepih zgrada čije bi fasade sevap bilo obnoviti, a dok se to ne desi, stvar na nekima spašavaju murali. Začas će izbiti na Soni trg, mjesto na kojem je sol eksploatirana, to se pouzdano zna, u doba osmanlijske vladavine, mada će vjerojatno biti da je taj proces započeo i puno ranije. Puno dopadljivih detalja, neću ih nabrajati, ali su neki bitni pomalo zagušeni kafićkim baštama, primjerice ono najvažnije, solni bunar s natpisom koji kaže da je bio zatrpan, ali je 2004. godine ponovno otkriven. Oko njega su, kaže se dalje, bile raspoređene manje solane u kojima se sol u ogromnim tavama iskuhavala iz vode. Budući da je sol ipak bila rijetka i kurentna roba, bez koje se teško moglo, naravno da se okolo razvilo i trgovište, a onda su nicale zgrade i polako se slagao grad. Postoji čak i teza da su francuki kraljevi naručivali tuzlansku sol, mada nalaz novca Luja XIV., a teza se temelji na tomu, teško može biti dokaz za takvo što.

Ako se, pak, ne želi pravolinijski već se, i na tu stranu prateći murale, uhvati mala prečica, pred očima će se uskoro pojaviti obelisk Kulinu banu, umjetnički prijemčiv, ali s „falinkom“ o kojoj je pisano puno puta, naravno bez ikakvog učinka. U tekstu uklesanom u spomenik, povelji Kulina bana iz 1189., „slučajno“ su, naime“, izostavljeni početak i kraj. Ni po jada da je tekst skraćen iz nekog drugog razloga osim iz onog koji je jedini moguć, a lako ga je „razoputiti“ kad se zna da na početku nedostaje ono „U ime Oca, Sina i Duha svetoga“, a na kraju „Neka mi Bog pomogne i sve Sveto Evanđelje. Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset deveti dan, na dan odrubljenja glave Ivana Krstitelja“. Pametnom ne dosta već i previše.

U parku su, malo postrani i tri stećka, a dominira kip Tvrtka I. Kotromanića koji sam sebe, nakon krunidbe kraljevskom krunom, naziva "mi o Kriste Isuse blagovjernomu i bogom postavljenomu Stipanu, kralju Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam". Nadam se da se neće naći neko ko će, dok ovo čita, pomisliti da sam ono kako je Tvrtko kazao za sebe prepisao sa spomenika – nema od toga ništa! Ne znam ko je autor, ali je napravio moćan spomenik.

Ako su se mogli ukloniti „sporni“ dijelovi Kulinove povelje, ne uklapaju se, eto, u aktualnu političko-vjersku sliku grada koji se inače busa u prsa svojom multietničnošću, to se, i ako je ko htio, nikako nije moglo učiniti sa sabornom pravoslavnom crkvom Uspenja Presvete Bogorodice. Spomenuh je već u putopisu o starim gradovima sjeverne Bosne pa nema smisla, makar je otad prošlo puno godina, da se ponavljam; sjećam se da mi tada, dok sam palio svijeće za žive i mrtve, ko bi sad znao zbog čega, iznenada krenuše suze. Inače se taj dio grada naziva Srpska Varoš, a crkva je podignuta između 1874. i 1882.

Katoličku crkvu „uklonilo“ je, pak, slijeganje tla, to onu podignutu 1893. i koju godinu kasnije izgrađeni samostan, mada je povijest katoličanstva ovdje, budući da su fratri imali samostane još za srednjovekovlj, puno duža i dalekosežnija. Nova je, zajedno s novim samostanom, izgrađena potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća na drugom, boljem mjestu. Ni o njima neću mnogo, ne što sam pisao, nisam, niti što ne bih, već što je čak i kapija zaključana. Nekad sam bio unutra i još se sjećam oltarnog svetog Petra velikog Vasilija Jordana, postaja križnog puta drugog velikana Ivana Lackovića Croate i nekih drugih vrijednih umjetnina. Ovako preko ograde mogu vidjeti samo masivni spomenik postavljen u povodu 800 godina osnutka Franjevačkog reda i još ponešto sitno. Crkvu i samostan je inače projektirao još jedan velikan, Zlatko Ugljen, ali šta mogu kad mi se, ma koliko projektant bio znamenit i slavan, malo koja novija sakralna građevina dopada.

Da bih na jedno mjesto sastavio crkve, ponešto sam zaobišao i preskočio i tako stigao do Jale. Rječica, što će reći mala, ali u Tuzli šire i dublje nema. Ona je i neka vrsta granice između starog i novog dijela grada, makar se i s njene druge strane nađe štošta zanimljivog. Na „granici“ je od 1936. godine „Most s kipovima“, kako obično kažu Tuzlaci. Betonski, pješački, a na njemu „stražare“ i kandelabrima osvjetljavaju prolaz četiri diva Tuzlaka Franje Ledera. Djeluju umorno od danonoćnog držanja svjetiljki visoko iznad glava, a i od života, kao da je Leder, najpoznatiji tuzlanski boem, prepisao duhovnu ponutricu samog sebe.

S mosta se, ispred Lederovih divova, vidi Jalska ili Mehmedagina džamija, podignuta prije 1600. godine i jedna od najstarijih u gradu, ako je nakon puno prepravki i dogradnja išta ostalo od originalne verzije. Nekad je bila potkupolna, više nije, i munara je nova. Sa strane joj vrlo fino izveden grob Bakir-bega, odvjetka bogatih Tuzlića, veleposjednika i potpredsjednika Muslimanske narodne organizacije. Jedinac u oca, a ni njemu se, iako je imao četvoro djece, nije dalo s muškim, zapale ga četiri kćeri pa je – džaba bile njive plodne, rekao bi Đorđe B. – loza izumrla. Tuzlanski putopis radio sam inače koji dan prije nego su gripu odmilja zvanu korona proglasili apokaliptičnom, u vrijeme kad su stabla oko džamije taman obezgranjena, a s njima je, kad se svemu doda i novija hair česma bračnog para Isabegović, kompletan džamijski ansambl sigurno ljepši.

Ipak je daleko od toga da je Jalska, barem meni, najljepša tuzlanska džamija; ta čast pripada Džindijskoj ili džamiji Huseina Čauša. Džindija je isto što i konjanik, a Husein je bratić Mustafe, očito vještog konjanika, sina Turali-bega. Po Džindićima se zove i ovaj dio grada: Donju Tuzlu opasala guja /metla glavu na Džindić mahalu /a repinu digla na Gradinu. Postoji tumačenje da je guja bio Omer-paša Latas, budući da se nakon poznate sječe aga i begova utaborio upravo u Donjoj Tuzli, na brdu Kicelj, a njegove trupe na brdu Borić, taman između Džindića mahale i Gradine. Ko je bio toliko hrabar da se, nakon što je stotine velikaškig glava završilo u blatu i prašini, usudi spjevati pjesmu, ne zna se, a pogotovo se nije znalo u vrijeme njezina nastanka, inače bi s ramena letjela još jedna glava. Moderna guja je činjenica da su mahala i džamija smještene ispod slanih bunara, gdje je slijeganje tla najizraženije, pa su mnogi nekadašnji stanovnici odavno odselili u druga područja grada.

Džamija je preživjela sve, pa i to, a da joj je prijetilo svašta nešto, jest, i to kao malo kojoj. Čak se ispod nje dugo nalazio rezervoar za sakupljanje slane vode, a 1914. godine odlučeno je da bude srušena i sagrađena nova, velebna, ali se – kako ono kažu, svako zlo za neko dobro – uslijed izbijanja Velikog rata i nedostka sredstava od toga odustalo do daljnjeg. Rat je potrajao, siromaština pogotovo, pa i ona, unatoč brojnim opravkama, osta ne samo ne samo istih dimenzija već ista kao i kad je sagrađena (prvi put se spominje 1701.), čak joj je na krov vraćena kaplama ili šindra, podavno nekad uklonjena kako bi – za estetiku se tad slabo marilo – bio  ugrađen moderniji materijal. Ne rekoh možda najvažnije, sva je od ćerpića i drveta, drvena je i munara, ima i nešto malo kamena, od koga je napravljen okvir vrata. Sedam puta sedam metara; onih grandioznih ima na sve strane, valjalo bi sačuvati ono malo ovakvih dragulja.

Od Džindića džamije nema ni pet minuta do Panonskih jezera, atrakcije čitavog ovog dijela Bosne, ali i puno šire, budući da se radi o jedinim slanim jezerima u Europi. Stariji Tuzlaci sigurno nisu mogli ni zamisliti da će praktički usred nekad izrazito zagađenog grada, u gusto naseljenom dijelu, jednom osvanuti ogromna jezera. Već spomenuh onu „svako zlo za neko dobro“ – industrija u žešćoj stagnaciji i famozno slijeganje tla stvorili su prostor koji nikako nije mogao biti bolje iskorišten. Ne jednom su mediji u našoj zemlji Ostrožac, Modrac i neka druga mjesta nazvali „Bosanskim morem“, ali ako ćemo mak na konac, tu su Panonska jezera, već i samo zbog saliniteta vode višeg nego u Jadranu, daleko ispred ostalih kandidata. Makar sam u Tuzli u nevakat, prije nego je sezona kupanja počela, vidljivo je da je ovdje sve kvalitetno riješeno, i to u mjeri koja doista može stvoriti privid da je onaj ko ovdje dođe na moru, a pride je tu i arheološki muzej te izložba kristala, fosila i minerala u kojoj se, uz ostale, nalazi i tuzlait, nazvan, dakako, po Tuzli, gdje je jedino i nađen. Uglavnom, ako onaj već dobro poznati „koronski“ vic, „u more može kupač broj 2176!“ ne postane stvarnost, nema sumnje da će Panonska jezera, trebat će samo malo više sunca, dok ovo čitate biti puna kao košnica.

Džindića mahala i Panonska jezera blizu su centra pa nema smisla reći da se vraćam, sve je to prilično ublizu, pogotovo što postoji i prečica preko pješačkog mjesta, pored Stare banje. Tu, na šetalištu ispod Gradine, nailazim na čitav kompleks partizanskih i srodnih, ali i nekoliko tematski drugačijih spomenika. Vraćam se, međutim, džamijama jer ozbiljnu konkurenciju Džindićkoj čini Atik Behram-begova ili Šarena džamija. To znam od prijašnjih dolazaka u Tuzlu, a u vrijeme kad sam prikupljao materijal za ovaj putopis nisam ih imao prigode usporediti, budući da je Behram-begova zbog sanacijskih radova u dobroj mjeri bila nedostupna i oku, kamoli da se uđe u nju i vide šare po kojim je dobila jedno od imena. Važnije je međutim ono Atik, što bi značilo da je prva, najstarija, makar je današnja verzija – stara je izgorjela u požaru 17 godina prije toga – iznova podignuta 1888. godine. I ona, kao i sve dosad spomenute, ima trijem, a ako je i zarobljena u metalne plohe, nije joj zarobljena izvanredno lijepa munara s krovićem, a ni isti takvi prozori okrenuti prolazu prema Trgu slobode. I nju je, kao i „potonulu“ katoličku crkvu, medresu i gradsku česmu, u pseudomaurskom stilu projektirao Franz Mihanović.

Preko puta džamije, na suprotnoj strani od Trga slobode, cestovno je križanje, a uz cestu čudna zgradica, portal nekadašnje Behram-begove medrese, srušene, opet, dakako, zbog slijeganja tla, 1974. Zna se kako je, pošto zgrada nije mogla biti sačuvana, bilo planirano da od medrese ne ostane ništa osim uspomene, ali se srećom ipak našlo dovoljno pametnih koji su se založili da se očuva barem portal. Naravno, da ne bude zabune, zgrada medrese je podignuta kad i džamija, 1888., u istom stilu, na mjestu stare medrese.

U jednu od džamija ću i ući. Mladi mujezin Poljske ili Turali-begove džamije čeka točno vrijeme da se oglasi pozivom na molitvu pa mi prvo pravi društvo dok snimam oko džamije, a onda nudi da je otključa. Sagrađena 1572., a također ima posebnu, pomalo nevjerojatnu priču, i ovaj put utemeljenu na tonjenju tla, u ovom slučaju podebljanu i izgradnjom ulice pored nje. Za adaptacije obavljene 1878. su, naime, od svega navedenog, donji prozori završili ispod površine, a gornji su postali donji: za takvo što ne da nikad nisam čuo nego ni pomislio da je to moguće. Malo nakon toga izgrađeno je i turbe pored nje, u kojem, po svemu sudeći – što jest malo čudno – niko nije pokopan, a gornji dio džamijskog portala sa stalaktitima u stepenastom završetku smatra se originalnim. Štošta u ponutrici je, zbog tonjenja i prilagođavanja novom stanju, drugačije nego u drugim džamijama, primjerice nekadašnji donji prozori, odavno zazidani. I da, hvala mujezinu, ni ime mu ne zapisah; stalno je pogledavao u sat, a onda se začas pozdravi i nestade, njegov posao zahtijeva, uza sve ostalo, i apsolutnu preciznost.

Rekoh već da malo koji grad ima toliko spomenika na tako malom prostoru. Još neke je osmislio Franjo Leder, dakako i drugi umjetnici, trebalo bi pisati knjigu da bi se svi i samo ukratko opisali, pa ću se zadržati samo na dvama vezanim za posljednji rat. Prvi je spomenik poginulim iz mjesne zajednice Centar, poseban po tome što je vjerojatno jedini na području koje je ostalo pod nadzorom Armije RBiH na kojem se ne spominju šehidi već samo poginuli borci, što Tuzlu ipak izdvaja od drugih. Šteta je, inače je skladan, što su jedni navodnici „pobjegli“ klesaru na pogrešno mjesto i što mu niko nije rekao da se „ne znate“ ne piše sastavljeno. Drugi je Memorijalni centar Kapija, spomen na 25. V. 1995., kada je – crna je ironija, baš na Dan Mladosti – 71 mlada osoba, u prosječnoj dobi od svega 23 godine, smrtno stradala na tom mjestu, a još dvjestotinjak osoba je ranjeno. Službeno, od granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske s Ozrena, odnosno, kako stoji na spomeniku, ispod stihova Maka Dizdara, od „srpkog fašističkog agresora“, neslužbeno ima stotinu verzija, ali o tome neka, kao i dosad, pišu drugi. Kako god da je bilo, 71 mladi život neće biti vraćen.

Za kraj ostavljam susret s Mešom i Ismetom. Kome treba navoditi njihova prezimena, tomu je uzalud pričati bilo što o njima. Sreli se na ulici, ja im se samo pridružujem. Nigdje nikog oko nas, prazno je i pusto. I tišina. S ovakvim je užitak i šutjeti.