Glamoč, zaboravljeni kraj rimskih bogova i najvećeg nišana na Balkanu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Glamoč se u doba Jugoslavije najčešće spominjao po dobrom urodu krompira i kad bi se u priči našao Ivo Lola Ribar: on je ovdje, na Glamočkom polju – službeno od njemačkih bombi, neslužbeno izdajom, što je jednom izustio čak i Tito – završio svoju revolucionarnu karijeru. U poratnom vremenu je, nakon promjene ideoloških matrica, legendarni Lola potpuno otišao u sjenu, a u prvi medijski plan pomalo nenadano je izbio nišan Omer-age Bašića na Jakiru, blizu grada, najviši i najveći na Balkanu. Sve ostalo, ponekad se učini i Glamoč i čitavo ovo područje, kao da je prestalo postojati. U to sivilo uklopilo se i sve vezano za vremena prije Omer-age i Lole pa će se mnogi izvan stručni krugova iznenaditi kad im se kaže da je glamočko područje pravi arheološki raj.

Glamoč je stvarno Rim u malom, ali ću arheologiju ostaviti za kraj i krenuti odakle i drugi, od Jakira i Omer-aginog nišana. Biti broj 1 na Balkanu, taman da se radi o bilijaru ili dominama, nije mala stvar. O Omer-agi Bašiću se ne zna mnogo, predaja priča tek da je nišan visok 412 centimetara dao izraditi za života, a bit će da je preostalo akči i za one koji su mu ga postavili 1798. godine. U blizini vidim nove nadgrobnjake Omer-aginih prezimenjaka Bašića i pitam se bi li možda oni znali nešto više o pretku rekorderu. Kad se popnem na postament, nedostaje mi – a visok sam 192 cm – još pedalj da dohvatim turban nišana, eto toliki je. Ne umijem čitati arapski pa ne znam šta je uklesano u četverokut na nišanu, ukrašenom s mjerom, jednim buzdovanom i orijentalnim šarama. U mezarju ima još priličan broj visokih nišana, neki su i bogatije ukrašeni, jedan izdvojen i obrubljen kamenim stojećcima među kojima dva podsjećaju na rimske miljokaze, ali su svi u sjeni Omer-aginog. Inače se mezarje proteže nekoliko stotina metara ispod glavne ceste, a siječe ga poljski put, nasred koga je, pak, postavljen spomenik u znak sjećanja na 108 srpskih boraca i civila ekshumiranih 1996. godine iz masovne grobnice Kamen, upravo ovdje gdje je postavljen spomenik.

Napuštam Jakir i začas sam u Podgradini. Prije toga zastajem u selu Kamen, gdje uspravno stoji, izgleda mi, od svih zaboravljen spomenik poginulim borcima i žrtvama fašističkog terora, netipičan, drugačiji od drugih, podignut po samim seljanima, bez spominjanja SUBNOR-a, kao što je uobičajeno. Sprijeda su slova čista i jasna, vidi se svako ime, odzada, kao da se klesar umorio, jedva vidljiva plus se preko njih crvenom farbom potpisao neki Josip. Klesar se, neki Ilija Jurić, potpisao u donjem dijelu, potpis ugledah tek nakon što sam razgazio travu.

Lunjajući glamočkim područjem vidjet ću mnogo nekropola sa stećcima, a u Podgradinu, blizu povremenog vodotoka Surdupa, dolazim zbog samo jednog, što će reći da i on spada u kategoriju „drugačiji od drugih“. Po obliku nije previše poseban, makar je dubokim zarezom „podijeljen“ po sredini  pa ga zovu „dvojnim stećkom“, po ornamentici također, šare jedva da se naziru, ali jest po načinu na koji je postavljen na ploču mnogo širu od njega: između ploče i stećka su tri kamenčića jedva veća od klikera. Neko ih je rasporedio tako da je stećak, makar je sigurno mnogi prolaznik zajahao po njemu, apsolutno stabilan. Zaliježem, gledam, stvarno se, kako bi ovdje rekli, oslanja „na tri piljka“. I nije čudo što je stabilan već kako su ga onolikog uspjeli spustiti na tri kamenčića a da ih ne polomi?!

Selo Vrba nudi puno više od jedne zanimljivosti, a najveća su, barem meni, ostaci kasnoantičke bazilike na Borku. Sreća pa se njive oko nje još uvijek oru, inače se ne bi vidjela iz trnja što je visoko nadraslo ostatke zidova. Narteks je ipak čist, nekršteni i pokajnici bi imali gdje, kao i najveći dio naosa te krstionica, ovdje smještena bočno, dok se polukružno svetište jedva vidi kroz stabla šipurka. Otkopao ju je Ivo Bojanovski prije 55 godina, otad oko nje, osim oranja, ništa nije rađeno. Po zemlji još uvijek ima neukrašenih fragmenata kamenog crkvenog namještaja.

Nekoliko ukrašenih dijelova stoji, pak, par stotina metara dalje, u dvorištu manastira Veselinje, posvećenog svetom Jovanu Krstitelju. Sad mi je malo problem odakle početi o Veselinju. Najbolje od nekadašnje crkve brvnare svetih Petra i Pavla, sagrađene 1864. i zapaljene od ustaša 1941. godine. U crkvi su, prema nekim izvorima, čuvane slavske ikone ovdašnjih pravoslavnih obitelji koje su u osmansko doba, vječito pritiskane turskim zulumom, prešle na islam, s podacima na poleđinama ikona o tim obiteljima iz doba prije promjene vjere. Po istoj priči hram su zapalili upravo potomci prevjerenih kako bi zatrli svaki trag o vlastitom podrijetlu.

Nova povijest počinje početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se bogati industrijalac i trgovac krznom Veselin Naerlović, rođen ovdje, na Vrbi, 1904. godine, javlja iz daleke Argentine sa željom da u svom selu podigne manastir. Bogat nije postao na jugu američkog kontinenta već je takvim slovio puno prije, dok je živio u Sarajevu, a u Argentinu je, preko Italije, sa suprugom, Dubrovkinjom Paulinom pobjegao nakon što je uvidio da partizanska „narodna vlast“ praktički otima od ljudi kao što je on. Prolazila su desetljeća, Naerlovićima je dojavljeno da smiju u Jugoslaviju, nikom oni ništa nisu zgriješili osim što su pobjegli, ali je strah bio jači. Zato su, ispipavajući kako stvari stvarno stoje, prvotno ponudili općinskim vlastima da financiraju asfaltiranje puta Glamoč – Mlinište ili da sagrade novu školsku zgradu, od čega, međutim, nije bilo ništa – taman posla da neka pobjegulja, produkt trulog kapitalizma, pomaže našu socijalističku zemlju! Kad nije moglo sa socijalističkim vlastima, jest s crkvenim, pa su Naerlovići, nakon što je nostalgija nadjačala strah, odlučili izgraditi praktički sve što se sada može vidjeti nakon što se prođe manastirska kapija: hram neobično lijepe ponutrice, vrlo dopadljiv manastirski konak, zvonaru, kriptu s posmrtnim ostacima stotina ovdašnjih Srba ubijenih u Drugom svjetskom ratu, među kojima je bila i Veselinova majka te brojna rodbina, a također i ktitorsku kapelu u koju je Veselinovo tijelo sahranjeno nakon to je završio naš posljednji rat. Umro je 1993., i to, začudno, u zrakoplovu kojim je letio želeći posljednji put, makar i u jeku rata, vidjeti svoj kraj, ali se zbog rata godinama s prijenosom posmrtnih ostataka moralo čekati osam godina. Paulina ga je nadživjela osam godina, a njeni posmrtni ostaci također će, kad se stvore uvjeti, iz Argentine biti preneseni na Vrbu.

Priča dostojna kakve romansirane trilogije. Znam je otprije, pisano je o Veselinju i Naerlovićima, a ponešto ću doznati i od pitomog i dobrodušnog jereja Srđana Belenzade, pravog Božjeg čovjeka. Počastio me je ugodnom polusatnom pričom, kavom koju nam je sam napravio i, na kraju, iskrenim blagoslovom pa mi pokazao gdje su ostaci kasnoantičke bazilike. Pitam ga i za izvor rječice Vrbe, tu je, blizu, kaže ništa posebno. Inače rječicu mnogi spominju kao fenomen, budući da, kažu, teče uzbrdo, ali je stvar samo u tome što je ovdje od davnina uvriježeno da se niži dio Glamočkog pola naziva gornjim, a viši donjim; neko nekad krivo procijenio, a ostali nisu provjeravali. Nakon što se vratim s Borka, vidjet ću ga kako sa svojim parohijanima devera oko popravke zida mjesnog groblja.

S Vrbe ću kratko trknuti do jezera Hrast. Umjetno je, ali da ne pređem preko male brane, ne bih ni primijetio. Oko njega se sve zeleni, s jedne strane i crnogorična šuma, a na plitkom umjetnom otočiću gradi se trokatni hotel, motel, tako nešto, dopadljiv, s dvije kule na bokovima. Kad bi se na neku od društvenih mreža postavila fotografija napravljena s druge strane, mnogi bi, siguran sam, na pitanje gdje bi ovo moglo biti, tipovali na, recimo, Škotsku, a teško da bi iko živ i pomislio da je riječ u Bosni, kamoli o Glamoču. Slijeva se naredalo i sedam bungalova, a radovi na svemu tome još traju. Vrijedi i ovako, ali kad bude završeno, doista će vrijediti doći, pogotovo ribolovcima, ali i svakom ko voli pobjeći iz gradske vreve.

Ne mislim tu na Glamočane, nema tu, ni kad je stanje normalno, a ne u svemu ovom s koronom, nikakve posebne vreve. Ovo mi je treći dolazak u 20 godina i gradić je uvijek djelovao prilično mrtvo. U najužem centru tek poneki prolaznik i poneki auto, hotel „Split“ zatvoren, nešto življe jedino ispred prodavaonica, budući da se ovdje disciplinirano čeka u red i s dvometarskim razmakom. Mali park na glavnom križanju prazan, unutra kućice zaostale, bit će, od božićno-novogodišnjih blagdana i široka ploča što je nekad, ako me sjećanje služi, predstavljala spomenik: sprijeda je ostala grafika što podsjeća na gluvo glamočko kolo i rukom iscrtan općinski grb, jedan od rijetkih bez nacionalnih obilježja, odzada karta turističkih odredišta, uglavnom planinskih vrhova, uz koje stoji i nadmorska visina svakog, a uz ogradu turistički pano što ga je postavila „Via Dinarica“, s kartom brdskobiciklističke ture na Goliju, Šator, Dinaru i Vitorog. Mnoge zgrade i dalje su ruševine, za obnovu je falilo ili novca ili interesa ili dobre volje, a posebno impozantna je trokatnica u kojoj se do rata nalazila banka.

Zagledam lapidarij na otvorenom, na travnjaku pored zgrade doma kulture; mali dio arheoloških nalaza je, eto, nekad dopremljen ovdje kako bi se ukrasio grad. Ima svega, od pločastih stećaka do rimskog cipusa, donesenog iz Bare kod Jakira. Na jednom izlošku vide se likovi nekih rimskih bogova, drugi mi sliči na gornju ploču rimskog bunara. S druge strane doma kulture, uz šetnicu, stoje i dva miljokaza, a čitav ovaj dio grada ima znakovit naziv Busija, kako se naziva i obližnje jezero. Busija inače označava zasjedu, mjesto pogodno za iznenadni napad, a ovdje sve potaman, jedino možda momci u zasjedi sačekuju djevojke. Na jednoj zgradi zastava; iako zamotana vjetrom, izgleda mi njemačkih boja. Imena nekih ulica, među ostalim i ona žrtava fašističkog terora, zamazane bijelim sprejem.

Naravno da se penjem i na Tabiju, ostatke starog grada, formalno nacionalnog spomenika BiH, stvarno još jedne od ruševina koje vrijeme neumitno rastače i čini jedva prepoznatljivim. Zanimljivo, novca se našlo da se – valjda što tek tu završava naselje – asfaltira put do samog ulaza u utvrdu, ali za sanaciju nije, a šteta je što nije obnovljena i učvršćena barem jedina kula koja i sad stoji uspravno. Jedan dio je, istina, nekad obnavljan, i to betonom, s koga je kamen u međuvremenu otpao pa će neko ko ne zna kako se kod nas rade takvi zahvati pomisliti da je ovdje beton izumljen prije nego u ostatku svijeta. Uski plato u gornjoj tvrđavi prazan, a mogla bi se napraviti lijepa pozornica pa tu štogod povremeno organizirati, kako se radi na sličnim mjestima drugdje. Biograd ili Belgradčik, kako je nazivan u osmansko doba, napušten je 1851. i otad se polako ruši, a dio je planski uništen 1892. godine. Najprepoznatljivija je, ponajprije po još uvijek sačuvanom mihrabu, tvrđavska džamija; mihrab je, eto, ostao do danas, ali se sve ostalo urušilo i zaraslo u grmlje i lozu pa se unutra ne može. Svud uokolo gomile fino klesanog kamena. Na ulazu u tvrđavski kompleks usamljeni grob skromnih nišana.

Ovo je, naravno, povijest utvrde iz osmanskog doba, mada je postojala i prije osmanske okupacije Bosne, a grad se zvao Rajan. Tijekom srednjovjekovlja spominje se na ovom području još nekoliko gradova i utvrda: iznad sela Rore, na lokalitetu Jardo, vide se ruševine koje narod zove Gradić, iznad sela Radaslije stajao je Medvjedgrad, tragovi nekog grada iz tog doba nalaze se i ispod planine Staretine, a blizu sadašnjeg grada, iznad Kadina potoka, stajao je srednjovjekovni Orlac.

Glamoč se s tvrđave vidi, ono što kažu, k'o na dlanu, ovdje doslovno, svaka ulica i svaka zgrada. U prvom planu je, najbliža utvrdi, katolička crkva svetog Ilije Proroka pa se prvo spuštam do nje. Već na ulazu u dvorište malo iznenađenje, nadgrobni spomenik bračnog para Jukić, nekih Šimuna i Ivke, poginulih u Drugom svjetskom ratu. Jukići su u Glamoču među Hrvatima, čut ću kasnije, starosjedioci. Blizu groba Jukića masivni spomenik podignut povodom 1000 godina krunidbe hrvatskog kralja Tomislava, pa još jedan, ne zna se više čemu, jer je ostala samo krhotina. Malo dalje tužne ruševine crkve iz 1903., najprije spaljene u Drugom svjetskom ratu, obnovljene tek 1969., a onda ponovno minirane i spaljene u posljednjem ratu. Inače se katolička crkva svete Marije spominje još 1446. godine, dok je druga iz tog doba, posvećena svetoj Katarini, po nekim zapisima iz tog doba pretvorena u džamiju. U Radaslijama je, pak, postojao franjevački samostan svetog Ilije Proroka, otud valjda i sadašnji zaštitnik župe i crkve, a ovdje je oko 1600. godine rođen i poznati pisac i prevoditelj fra Pavao Posilović, skradinski, a onda i duvanjski biskup, jedno vrijeme i apostolski vikar Slavonije, što je također odgovaralo biskupskoj časti.

Nova crkva podignuta je početkom ovog stoljeća, a pokazuje mi je – izašla je malo je prozračiti – časna sestra Simplicija, što bi značilo Jednostavna. I jest, pričamo kao da se znamo čitavog života. A crkva je sve, samo ne jednostavna, kao da se projektant malo previše zaigrao, a niko mu nije rekao da prikoči. Ne kažem da nije lijepa, to je ionako stvar ukusa, ali je, i svana i iznutra, kako stilom, tako i obojenošću pojedinih elemenata, čudna, ni nalik ijednoj drugoj crkvi na ovim prostorima. Na jednim od vrata hrvatski sveci, „pojačani“ Ivanom Pavlom II. i Majkom Terezom, postaje križnog puta u drvorezu, drveni sveti Ilija s mačem na ulazu u glavni dio, Isus od kamena prislonjen uz vanjski zid. A tek župna kuća – neka mi oprosti i sestra Simplicija i neznani projektant, ali je poprilično nalik na kakav ribnjak, pogotovo što je ispod nje i crkve simpa jezerce. Ispod kuće veliki kameni blok u koji su uklesana lica dvojice u ratu ubijenih svećenika Banjolučke biskupije, mjesta ima još mnogo, a ispred ulaza moćan kip blaženog Alojzija Stepinca koji je komotno mogao stajati i na nekom zagrebačkom trgu. Sve u svemu, baš sam iznenađen onim što ovdje vidjeh – očekivao sam skromnu crkvicu, praćenu jadanjem kako nema novca da se dovrši ovo ili ono, a našao ansambl vrijedan pozornosti.

Pravoslavna crkva Silaska Duha Svetoga, na ulazu u grad iz pravca Livna, sagrađena je prije stotinjak godina. Zaključana, uzalud obilazim, ne pojavljuju se nikakva sestra Simplicija ni jerej Srđan da mi je otvore. Osamljena, iako uz ulicu, među ljudima, i nekako siva, kao da pravoslavci ovdje nisu većina. Sja samo spomenik borcima poginulim u posljednjem ratu, ispisanim sprijeda, i stradalim civilima, navedenim otraga, a pažnju privlači bogato izrezbarena kamena posuda pored ulaza; na prvu bi se reklo kasnoantička, a stvarno na njoj urezana 1969.

Gradska džamija Zulumija nalazi se na izlazu prema Mrkonjić Gradu, srušena pa ponovno, puno veća, izgrađena 2000. godine. Pored nje turbe, a još jedno, spomenik ovdašnjim šehidima, stoji u strmini pored zgrade Medžlisa Islamske zajednice Glamoč. Tu me „dočekuje“ mali Jusuf, sin ovdašnjeg imama Muhameda Dragolovčanina. S Muhamedom pričam o podrijetlu njegovog prezimena i roda, ne trošeći se puno na priču o Zulumiji.

Razlog je jednostavan: ona mi je „obična“, a u obližnjim Malkočevcima ima jedna pravo mitska, kako izgledom, tako i poviješću. Selo je, pa i džamija, nazvano po vakifu Malkoč-begu Karaosmanoviću, skradinskom sandžak-begu i namjesniku nekadašnjeg Kliškog sandžaka. Druge su, naime, srušene u posljednjem, ova još u Drugom svjetskom ratu, nakon kojeg nije ni obnavljana nego tek 2018. godine, i to preko humanitarne organizacije iz Kuvajta. Ako je vjerovati jednom od mještana, a nemam razloga ne vjerovati, izgledala je kao ona na Tabiji: čitav je bio samo zid s mihrabom, koji je prigodom obnove uklopljen u novu građevinu. A izgled: potok što protječe koji metar od džamije – mještani ga, ako sam dobro zapamtio, zovu Balaklagija – oivičen je vrbama između kojih se uklopila prelijepa drvena munara. Ispred džamije binjektaš, kamen s kojeg je učen ezan i s njega se uzjahivalo na konja.

U Malkočevcima ću, prije džamije, naići na staro muslimansko groblje, jedno od mnogih na ovom području; toliko ih je da ih u neko doba prestajem snimati. Jedno ipak nikako ne mogu zaobići, ono u seocu Odžak, do propasti osmanske države na ovim prostorima postojbine roda Filipovića, predaka nadaleko znanog Muhameda Tunje Filipovićča, onog što je brkao države, gradove, političke sustave i gotovo sve čega bi se dohvatio, ali je svejedno postao akademik i bio vrlo cijenjen, posebno među prostim pukom, izvan ozbiljne znanstvene javnosti.  

Glamočka sela su dosta dobro obilježena, ali je Odžak izuzetak, putokaza nigdje. Lunjam i tamo i amo, pitam radnike na nekoj građevini, a potom i jednog čiku za kojeg se ispostavlja da je ovdje doselio poslije rata i ništa ne zna ni o Filipovićima ni o Odžaku. I onda treća sreća: Slobodan Lovre i Velibor Ćurković su rođeni Glamočani, s tim da se ovaj drugi, prosvjetni radnik i planinarski vodič, nakon rata skrasio u (Bosanskom) Brodu. Nakon što me oni upute, nema fule, s tim da se do mezarja Filipovića dolazi makadamom, kroz duboke lokve pune vode, a zadnji dio livadom.

Muhamedov predak, kaže Hrvatski biografski leksikon, a i svi drugi ozbiljni izvori, bio je zagrebački kanonik Franjo Filipović. (Ne)sretni Franjo je u drugoj polovici 16. stoljeća „vodio protiv Turaka čete zagrebačkoga Kaptola i ratovao između Save i Drave te od Siska preko Ivanića i Križevaca sve do Koprivnice“. I bio vrlo uspješan, stekavši nadimak Delipop. Sreća mu je okrenula leđa 1573., kada je kod Ivanića upao u klopku kliškog sandžak-bega Ferhat-bega Sokolovića i hercegovačkog mu kolege Sinan-bega Boljanića. Zarobljen, odveden u Carigrad, a još i danas se u riznici zagrebačke katedrale čuva njegov kalež s obiteljskim grbom. Nakon što je – o čemu ima raznih verzija – prešao na islam, dobio je zijamet ovdje, u Odžaku.

Groblje ima visoku kamenu ogradu i u dosta dobrom je stanju, mada u nekoliko okolnih kuća, djeluje mi, ne živi niko. Pretpostavljam da je zgrada usred groblja bila džamija; što god bilo, sad je to samo gomila kamenja. Naravno da se u oko najprije zadjene najviši nišan, svega možda desetak centimetara – izmjerit ću stajući na postament – niži od onog na Jakiru, što će reći, po visini drugi na Balkanu. Groblje je aktivno, prostora za ukope ima sasvim dovoljno pa mi je baš nejasno kako su se neki mezari, iz rodova Čitaković i Halak, našli tako reći uza sami veliki nišan. Legenda inače kaže da pripada rođenom bratu Omer-age Bašića, a izvan legende je to da su ustanici u vrijeme Hercegovačkog ustanka, 1876., napali na Odžak, pobivši sve Filipoviće koji su se tu zatekli.

Posljednje odredište mi je selo Halapić, gdje se, na lokalitetu Crkvina, nalaze ostaci antičkog hrama i kasnoantičke crkve. Posljednja istraživanja vršena su prije deset godina i tada su naši mediji „otkrili da je otkriveno“ ovo i ono, uglavnom nemajući pojma da je prva istraživanja, još prije 125 godina, obavio Carl Patsch, a nakon njega, i to u više navrata, Sergejevski, Mandić i Bojanovski. Svijet za neke počinje od danas i od nas.

Nemam nijedne fotografije s Crkvine, pokvari mi se punjač foto-aparata. Nebojša Pjevalica, vlasnik zemljišta, pokušava mi pomoći, deveramo s nekim kabelima, ali ne ide. Arheolozi su, naravno, nakon posljednjeg istraživanja zatrpali otkopano, ali se zidovi vide, a pored njih, pažljivo naslagani, stoje dijelovi crkvenog namještaja, baze i štošta drugo.

U istoj kampanji istraživano je i brdo Gradina iznad sela, koju stotinu metara zračne linije od Crkvine. Ne podcjenjujem, naravno, trud arheologa, naprotiv, ali su novinari i u slučaju Gradine krenuli od 2010., a rezultate prvih istraživanja Eduard Novotný je objavio još 1894. godine. Uglavnom se na Gradini nalazio kasnoantički refugij s bazilikom, ali, prije toga, i antičko naselje. Tragovi istraživanja su još vidljivi, ponajprije u sondi kojom se došlo do temelja i podnica objekata, a posvuda ima komadića kasnoantičke keramike.

Moglo bi se o Halapiću do sutra, dovoljan je samo podatak da su na području sela, na Crkvini, Gradini i drugdje, pronađeni kipovi ili druge forme čak 13 rimskih božanstava, uključujući i nekoliko dosad ne(pre)poznatih.

Kad se kod nas počne o arheologiji vječito se priča o istim lokalitetima; usto se za istraživanje nekih uvijek nađe novca, a neki nikako da dođu na red. Izuzev spomenuta dva lokaliteta u Halapiću, područje općine Glamoč spada u drugu kategoriju. Daleko i od Sarajeva, i od Banja Luke i od Mostara, formalno svačije, stvarno slabo ikom na srcu od onih kod kojih je kesa, prolazi tako ne samo kad je riječ o arheološkim istraživanja već i u gotovo svemu drugom.

Još malo ću ostati na arheologiji, a kome je to dosadna tema, bit će najbolje da ovdje prestane čitati. Imam potrebu napomenuti kako je iza ilirskog plemena Delmati na ovom području ostala čak 31 pretpovijesna gradina, od kojih se četiri koristili i Rimljani. Osim spomenutih, i na Crkvini kod Glavice-Đekića brda otkopana je kasnoantička bazilika naronitanskog tipa, a rimskih nadgrobnih i votivnih spomenika nađeno je i u zidovima Gradine kod Kamenske. U onoj kasnoantičkoj bazilici,  odnosno dvoranskoj crkvi na Vrbi, nađeni su ranobizantska fibula, metalni križić i štošta drugo, sve s kraja 5. stoljeća. Glamočkim područjem prolazio je, preko sedla Čatrnja i današnjeg Halapića, u  kojem se nalazila i rimska putna stanica Salviae, te dalje preko Mliništa, rimski put iz Salone (Solina) u Servitium (Bosanska Gradiška). Ostaci puta naziru se i danas, a na tom potezu pronađeno je i više rimskih miljokaza.

To je ono glavno što se tiče Rima, ali nije ni izbliza sve. Već spomenuh cipus iz Jakira u parku Busija, a na obali istoimenog potoka je, u riječnom nanosu, nađen žrtvenik posvećen Silvanu s tragovima reljefa iznad natpisa te drugi kultni spomenik, na kojem su prikazani Dijana i Silvan s posvetnim natpisom. Još značajniji nalaz predstavljaju dva kultna spomenika pronađena u pukotini stijene na Dragi kod Opačića, a ne treba preskočiti ni nalaz kultnog spomenika u ostacima rimskog naselja u selu Rudine te dvaju žrtvenika posvećenih bogu Mitri u Starom Selu. Rimske stele nađene su na Crkvini kod Isakovaca i istoimenom lokalitetu kod Hasanbegovaca, a negdje u Glamočkom polju brončana statueta Dionisa i arhitrav nekog mauzoleja s prikazom Nereide na morskoj nemani s natpisima, dok je u selu Vrba nađen fragment ornamentirane kamene ploče ukrašene spiralama („rakovicama“) iz predromaničke crkve iz 9. ili 10. stoljeća.

Obiđoh mali dio glamočkog područja, možda trećinu zanimljivih mjesta, a ispade najduži od dosadašnjih 217 putopisa na „Bljesku“. Zar treba reći išta više?!