Nevesinje, ''gnijezdo darovitih i poduzetnih ljudi''

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Općina Nevesinje s 877 kilometara četvornih po površini je na visokom desetom mjestu među 143 općine u našoj zemlji. Na tako velikom prostoru je, u 57 naselja, 2013. godine živjelo svega 13.578 stanovnika, od čega u gradu 5163, a sad ih je sigurno, kao i u golemoj većini općina, još manje.

Ja sam izdvojio dva, a za detaljniji obilazak čitavog tog prostora trebalo bi puno više dana, pogotovo što je ovdje gotovo uvijek kroz povijest bilo življe nego danas. Pretpovijesne gradine broje se na desetke i vide se na koju god stranu se krene, a na Novakuši kod Grebena i na Obodini kod Donjeg Lukavca pronađena su i pretpovjesna pećinska naselja.

A tek Rimljani! Na Baščici, drugačije Crkvini ili Debelom gaju, u ravnici kod Javič vreča ispod sela Postoljani, vidljivi su temelji rimskih zgrada te razbacana opeka i crijep, uz, naravno, mnogo keramike, a slično se može vidjeti i na Gumništu kod Luke, na Ocrkavlju kod Zovi Dola, na Izgorjelini kod Zaborana, na Makovištu kod Biograda, u Drenoviku kod Kifina Sela, u selu Bojišta i na Ćeremitu kod Presjeke. U Humčanima su identificirani ostaci većih rimskih zgrada, u Klačinama kod Udrežnja rimska grobnica na svod, fragmenti rimskih spomenika na Srđevom groblju kod Slata, u Kalufima kod Mijatovaca, u Vranikućama kod Zovi Dola te na Pupošu kod Donjeg Bratača,  a u Stupi kod Donjeg Bratača ostaci rimskih bunara. Bilo ih je i drugdje, čim su u Kruševljanima nalaženi rimski novčići, a na Crgovu kod sela Rilje iliro-grčke drahme. Sve je to, međutim, sitno u odnosu na Ocrkavlje kod Luke, gdje su, uz rimsko naselje, pronađeni fragmenti rimskih spomenika i miljokaza te ostaci starokršćanske kasnoantičke crkve u čijim je temeljima sačuvana grobnica na svod sa dva skeleta. Miljokazi ili barem fragmenti nađeni su, budući da je mreža gdjegdje još uvijek odlično sačuvanih rimskih cesta bila razmjerno gusta, i u Donjem Bijenju, kod Postoljana, Kruševljana i Odžaka te kod potoka  Jamnik. Štošta rimskog vidjet ću kasnije i po gradu, pomalo neuredno zbačeno u kojekakve zakutke, bez ikakve oznake ili natpisa po kojem bi se znalo o čemu je riječ i gdje je što nađeno. Na Ocrkavlju stoje i 42 stećka.  

Volim pretpovijesne gradine, volim sve rimsko, ali mi je glavno mjesto trenutno prazno korito rijeke Zalomke iznad kojeg se uzdiže vrlo moćan most zvani Ovčji brod. Nevjerojatno elegantan i skladan, javnosti je, možda i što se nalazi izvan naselja, neusporedivo manje poznat od nekih drugih mostova nastalih u osmansko doba.

Ipak ću najprije u grad, ali ću, kao i uvijek kad dolazim s te strane, stati na prijevoju, najvišoj točki ceste između Mostara i Nevesinja, pred spomenikom braći Tomićima iz Drobnjaka, Radetu, Novici i Radonji. Ne znam od čega su poginuli tog 24. VI. 1876., ali bi moralo biti nešto povezano s Hercegovačkim ustankom, podignutim godinu dana prije i najintenzivnijim baš u ovim krajevima. Spomenik je, stoji u dnu jasnim i lijepim ćiriličnim slovima, srušen od ustaša, i to točno na godišnjicu smrti Tomića 1941., a obnovljen 13 godina kasnije. Dvije su stvari vrlo zanimljive: prva da je ovo valjda jedini spomenik s križem koji je obnovio savez boraca, poznatiji kao SUBNOR, u ovom slučaju sreski, a drugo da su Tomići izginuli „na vrh Veleži“, za one koji nikako da prihvate da je Velež stvarno (bila) imenica ženskog, a ne muškog roda. Pored spomenika Tomićima i jedan noviji, ali to je već nešto drugo.

Nema još puno vožnje do mjesta s kojeg se jasno vidi grad, ma svaka zgrada, pa onaj ko nikad nije bio u Nevesinju samo prikoči i za koju minutu u glavi već ima plan grada. Spuštam se i začas sam već pored svježe ušminkane zgrade Općine; ovdje je, za razliku od drugih, nisu uglavili i u najuži centar pa da, kad dođeš radi najmanje sitnice, nemaš gdje parkirati kad dođeš, a ionako si – Nevesinje je mala čaršija – za nekoliko minuta na križanju dviju glavnih ulica.

Glavni trg od Mitrovdana 2017. godine krasi dopadljiv spomenik srpskim borcima za slobodu od Hercegovačkog ustanka, koji ovdje nazivaju Nevesinjska puška, pa do posljednjeg rata. Relevantni znanstvenici davno su dokazali da je Hercegovački ustanak stvarno izbio podalje od Nevesinja, ali kazati to nekom ovdje preporučljivo je koliko i prosječnom Visočaninu reći da su tamošnje izmišljene piramide obična ubleha. Do 2017. godine ovdje je stajao ogromni kip Blagoja Parovića Šmita, rođenog 1903. u obližnjem Biogradu, poginulog pod nikad razjašnjenim okolnostima u ljeto 1937. u Španjolskoj, tijekom građanskog rata. Blagoje Parović bio je u to doba jugoslavenski komunist broj 1, Tito prije Tita, čak su tamošnji borci u međunarodnim brigadama izjasnili da on, a ne Tito, dođe na čelo CK SKJ. Nakon toga su optuženi za trockizam i nelojalnost Staljinu, što je vjerojatno i prevagnulo da Parović, umjesto na čelu jugoslavenskih komunista, završi pod zemljom.

Kako god bilo, u Nevesinju je procijenjeno da je izašao iz mode, ali da ga zbog toga ne treba poslati na smetljište pa su ga – otići ću ga vidjeti kasnije – samo premjestili na brdašce na obodu grada, ispod glavnog, danas zanemarenog i sa svih strana išaranog glavnog partizanskog spomenika, gdje uokolo leže kosti ostalih poginulih partizana s ovog područja. Bljedunjavih spomen-ploča i koječega drugo vezanog za Drugi svjetski rat ima i na nekoliko drugih mjesta u gradu, zaostalo iz vremena kad je to bilo ne moderno i vrh nego je bilo takoreći sve.

Glavno okupljalište je gradski korzo, pješačka zona s puno kavana, prodavaonica i koječega sličnog. Jedna kavana zove se „Igra mečka“, još nekoliko ima prilično maštovite nazive, ali – potvrdit će mi to i nekoliko prolaznika – više nema one s najmaštovitijim, „Rodi godino“. Sjećam se kad sam u njoj prije dvadesetak godina popio kavu diveći se neznanom autoru i – makar sam, kad je riječ o gramatici i pravopisu, prntljiviji od svakog – nimalo mu ne zamjerajući što je „zaboravio“ zarez i uskličnik. U toj ulici je i sahat kula, koja je nekad bila centar grada i Dugalića, drugačije Pahljevića mahale. Do rata je korzo bila Ulica maršala Tita, sad na kuli stoji plava ploča koja kaže da je to Ulica patrijarha Pavla. Kula moćna, a iza nje, umjesto Dugalića džamije (Velagine ili džamije Velijudina Bakrača), prazan prostor zarastao u povisoku travu, budući da je džamija, kao i mnogi drugi objekti u našoj zemlji, početkom posljednjeg rata srušena. Čitavi su ostali nekadašnji vakufski objekti koje je socijalistička vlast oduzela i pretvorila u poslovne prostore, a i sama džamija je do 1990. bila skladišni prostor raznih ovdašnjih poduzeća.

Nema možda ni 15 metara od mjesta gdje je džamija stajala do pravoslavne crkve svetog Vaznesenja Hristovog, a ima čak i tvrdnji da je plac za nju pravoslavcima darovao neki od Dugalića. Kad se, međutim, zna vrijeme gradnje (od 1879. do 1886.), odmah, dakle, nakon završetka Hercegovačkog ustanka, veliko je pitanje koliko je, ako je uopće tako bilo, gesta Dugalića bila dobrovoljna, a koliko, na određeni način, kupovanje mira za sebe i svoju porodicu i rodbinu, možda čak i za nevesinjske muslimane. U porti vidim da se priprema obnova. Natpis iz vremena izgradnje sačuvan, ikonostas bogato izrezbaren, „nebo“ iznad oltarnog prostora oslikano.

Ne znam ima li i stotinu metara do sljedeće, Čaršijske (Sinan kadi efendijine ili Čučkove) džamije. Ne zna se otkad je, ali je Evlija Čelebija spominje za putovanja 1664. godine, kad za Nevesinje kaže da je „gnijezdo darovitih i poduzetnih ljudi“. Zapaljena je 1875., čim se Hercegovački ustanak baš-baš rasplamsao (i zato mislim ono što rekoh za  Dugaliće i darovanje placa), a kad se sve smirilo, obnovio ju je neki Derviš Čučak pa je po njemu dobila i novo ime. Ona u posljednjem ratu nekim čudom nije letjela u zrak, valjda što je nekoliko desetljeća također služila kao skladište. Budući da nema munare, s korza ne bih, da ne ugledah orijentalne lučne prozore, po dnu „ukrašene“ gajbama „nikšićkog piva“ i „coca cole“, ni shvatio da se radi o džamiji. Ulaz joj je s kontra strane, s dograđenom nadstrešnicom, po dvorištu složeno nekoliko gomila obrađenog kamena, od trave se ne vidi radi li se možda o starim nišanima, a prema obližnjoj cesti razbacano puno šuta i smeća.

Malo, al' samo malo izvan najužeg centra stoji Careva ili džamija sultan Bajazid Velije. Podignuta nekad imeđu 1481. i 1512., tada je, naime, vladao spomenuti sultan, i jedna je od najstarijih u našoj zemlji. Prva je obnovljena i to, zanimljivo, nakon što je s gomile kamena dovezenog kamionima na obližnju poljanicu zajedno s kamenjem od minirane katoličke crkve razabrano šta pripada džamiji, a šta crkvi. U haremu ima i nešto nišana, mada većinom bez gornjeg dijela, moglo bi se reći obesturbanjenih.

Katolička crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije je na suprotnoj strani grada, na uzvišenju zvanom Megdan. Jest da kamena ovdje, kao i drugdje u Hercegovini, ima u izobilju i prije će nestat zraka nego njega, ali mi opet upada u oči da su podzide i ograde ispred crkve tolike da se od njih mogla sagraditi još jedna crkva. Kao i pravoslavna, izgrađena je tek nakon propasti osmanlijske vlasti, dotad se o tome moglo samo sanjati, a ni to naglas. Oko nje savršeno uredno, zdesna, u cvjetnom bokoru, kip, ne znam da li Gospin, što će najprije biti, ili koje svetice, pored ulaza spomen-ploča o obnovi 2007. godine i još jednoj, postavljenoj u spomen na 410. obljetnicu smrti trebinjskog biskupa, liječnika i dobrotvora Tome Budisavića, podrijetlom iz ovdašnjeg sela Budisavlje, a preko puta, uz župnu kuću, oratorij ili kapelica, posvećena Obraćenju Svetog Pavla, izgrađena kako bi se u njoj mogla služiti misa u vremenu prije obnove crkve. Zanimljiv je podatak da je najveći donator za gradnju crkve početkom prošlog stoljeća bio jedan Albanac, Gašpar Precca, oženjen odavde, iz roda Zelenika, inače otac poznatog političara Nikole, a nije od viška spomenuti ni da je projekt uradio čuveni Maximilian David, čije su djelo i širokobriješka crkva te biskupski dvor u Mostaru.

Ako izuzmem radnike što asfaltiraju obližnju ulicu, oko crkve nema nikoga, kao što prije zabilježih oko džamija. Čast graditeljima i donatorima, nisam protiv obnove vjerskih objekata, ali posljednji popis – a ako je išta egzaktno, onda su to brojke – kaže da u gradu živi svega pet Bošnjaka muslimana i šest Hrvata katolika.

Vraćam se na korzo, zabilježiti prekrasan mural s motivom stećaka, bosanskih, kako im se uporno tepa, mada bi, i ako se gleda kvaliteta, i ako se gleda brojnost, prije trebali biti hercegovački. Znate li, recimo, u kojoj općini u BiH ih ima najviše? Ne znate? Pa u Nevesinju! Niko ne zna baš točan broj, službeno se operira sa čak 117 nekropola i 4.109 stećaka. Ne znam je li u spomenutu brojku uračunato i onih barem 20, možda i više, ugrađenih u česmu, bunar i najveće pojilište za stoku koje sam ikad vidio, sagrađeno za austrougarske vladavine u Brataču. Samo na nekropoli Kalufi kod sela Krekovi, jednoj od onih stavljenih na listu UNESCO-a, ima ih 452 i također je veća od svih drugih. Koliko se sve ovdje izmiješalo najbolje govori podatak da se među stećcima na Kalufima nalazi čak 14 antičkih spolija upotrijebljenih kao stećci. Ima ih još u istom selu, svega dvjestotinjak metara dalje, u zaseoku Mijatovci, na lokalitetu Rajkov kamen. Dva stećka u Vojnom muzeju na Kalemegdanu, u Beogradu, pored kojih prođu tisuće ljudi, dovezena su tamo upravo iz Krekova.

Blizu murala sa stećcima je i prilično neuredan i zapušten spomenik nekom čiji se lik još vidi prilično jasno, ali mu ime – zvao se Đukica Grahovac – jedva jedvice uspijevam pročitati. I on je bio partizan, i on je, kao i Blagoje Parović, izašao iz mode. Ne znam je li privremeno ili će ostati trajno, budući da zasad gleda samo s jumbo plakata u novijem dijelu grada, blizu križanja glavne ceste prema Berkovićima i Gacku, ali je general Ratko Mladić neusporedivo popularniji. U tom dijelu grada nailazim i na majušnu, ali skladnu maketu neke pravoslavne crkve te na spomenik vojvodi Petru Samardžiću. Na spomeniku ne piše da je bio četnički vojvoda, možda i zato što se zna da je neko vrijeme bio sumnjiv i svojim nadređenim u četničkim postrojbama, budući da, kako u jednom izvještaju tvrdi Dobroslav Jevđević, štiti ovdašnje komuniste. Inače je bio jedan od prvaka Zemljoradničke stranke i ugledan domaćin. S bočnog zida školske zgrade Aleksa Šantić ponavlja ono svoje „Ostajte ovdje!“, s drugog, pak, uz poruku „Ljubav je davanje“, gleda sahat kula. U malom parku fontana i biste četvorice narodnih heroja: Obrena J. Ivkovića, Save V. Čolovića, Vuke R. Torovića i već spomenutog Đukice Grahovca koji ovdje, kao ni ostala trrojica, nije izašao iz mode; naprotiv, sve u parku je vrlo uredno.

Popit ću kavu u kavani „Pod lipom“, na korzu, a usput se raspitati kako mogu do Ovčjeg broda, što se pretvara u pravu malu debatu. Jedni tvrde jedno, drugi drugo, treći treće i svi su sigurni, a neki će mi vidim, i zamjeriti ako ne poslušam baš njih. Zovem svog druga Iliju Skočajića, Nevesinjca sa sarajevskom adresom, ali ni on nije načisto pa gotovo odustajem. Ostaje mi, time što sam u njenom kraju, pozivom „bocnuti“ i Nataliju, još jednu Nevesinjku sa sarajevskom adresom, ali se ispostavlja da je za vikend ovdje, u svom Brataču! Zove na kavu, objašnjava gdje je Bratač, ali joj zahvaljujem – nemam vremena, drugi put, sad želim naći i vidjeti Ovčji brod! „Pa čovječe“, čujem je kako se grohotom smije, „to ti je ovdje, kod mog sela, ja ću te odvesti!“

Na ulazu u Bratač nekropola s nekoliko sandučara i jednim fenomenalnim „stojećkom“ ukrašenim kamenom sabljom i još što čim. Nataliju čekam ispred seoske škole iz koje se dječja cika, pretpostavljam, jedva čuje, čim je u jednoj od učionica otvoreno i puno smeća. Naknadno ću doznati da radi, đaka troje. Tu se upoznajem i s dvojicom mještana što negdje u blizini lome drugim prodaju kamen za gradnju. Gledaju me ispitivački, a onda i pitaju ko sam, šta sam, odakle sam, koga čekam… Kažem im sve to i da čekam jednu djevojku. Ne vjeruju mi, otišle su, kažu, sve djevojke, nema toga u Brataču. Ima! Nema! Ima! Nema! Utom se izdaleka pojavljuje Natalija. Pokazujem im: „Ima li il' nema, a?!“

Nakon pet minuta vožnje, evo nas. Rječice Zalomke nema, takvo je doba, ne rekoh da sam nevesinjski kraj obilazio jesenas, ali mosta itekako ima. Brod je, za one koji ne znaju, prijelaz pre rijeke, gdje nema mosta najplići dio, a gdje ima onaj najuži. Tako je i ovdje most podignut na najužem dijelu Zalomke. Stoljeće vjerojatno 17., tri polukružna svoda i, što je najvažnije, može se snimati iz praznog korita. Natalija nam je u ruksak ubacila i po jedno „nikšićko“, eno u galeriji i fotografija kako nazdravljamo. Ima mjesta koja je suludo opisivati, kad se nađe i ta poneka slika, a ovdje ih za prvog i drugog dolaska, napravih, iz svih mogućih kutova, sa svih okolnih brda, više od 200.

Da, i drugi put, petnaestak dana kasnije – sada sâm, zapamtio sam put – dolazim do Ovčjeg broda. U stijene s druge strane usječen je i pristupni put, u kamen uglavljena ploča na njemačkom jeziku o obnovi iz 1883., uzvodno postavljeni mjerač razine vode i nekakva betonska „letva“, Natalija je hidrogeologinja i pričala mi je o čemu se radi, ali ne zapamtih,  a iz grmlja uz bezvodnu obalu stidljivo proviruju zidine nekadašnjih mlinica. Eh, da, umalo zaboravih: stada ovaca u proljeće, kad Zalomka nadođe i podigne se – vidi se ta bijela linija na stijenama – i do nekoliko metara nisu mogla krenuti ka Zelengori, Morinama i Treskavici; kad je napokon napravljen most, za to se više nije moralo čekati kasno proljeće.

S Natalijom se vraćam u Bratač. Nije ovo selo izuzetak, na koju god stranu da se krene, nema čega nema. U Brataču ima još nekoliko srednjovjekovnih nekropola, mnogi stećci su izvanredno ukrašeni, a na prostranoj ledini, očito jednom od nekadašnjih ćemera isto tako prostranog sela, niski ostaci zidina i turban jednog nišana; danas u selu nema muslimana, a po količini kamenih ostataka nekad ih je očito bilo mnogo, čim sličnu sliku susrećem na još nekim mjestima. Jedan vrh masivnog nišana mještani redovito kreče. U literaturi se nerijetko naiđe na dvometarski nišan u 14 kilometara udaljenoj Donjoj Bijenjoj, poznat po tome što na vrhu, umjesto turbana, ima lice s bradom i brkovima, ali sličan spomenik u Brataču, samo što se ovdje radi o križu, javnosti je, čini mi se, potpuno nepoznat. Podalje od sela nailazimo i na fino sačuvanu trasu rimskog puta, a u blizini i na gomilicu složenog kamena koji se lomi u pločama; na mnogim se fino vide dendriti mangana nalik grančicama paprati, a jedan ponesoh za uspomenu.

Nakon što se rastanem s Natalijom, još malo pa će mrak, odlazim i do crkve Presvete Trojice u Kifinu Selu, smještene na dominantnom brdašcu Drenovik. Najstarija je u nevesinjskom kraju, podignuta 1810., o čemu svjedoči i savršeno sačuvana ilustrirana ploča iznad ulaza. Na prilazu crkvi stećci, oko nje groblje, a jedan spomenik je poseban: pop Petar Radović bio je nevesinjski vojvoda u Hercegovačkom ustanku, ali, pazi sad, i – baš tako stoji na spomeniku – ustaški vojvoda 1881. Misli se, dakako, ustanak protiv austrougarske vlasti te 1881. godine.

Ni ovdje partizani nisu u modi; u partizanskom groblju, podaleko od ulaza u selo, priličan kaos: lijepo izvedena ploča s nazivom u travi, kao i ploče s imenima boraca; neke se jedva naziru u gustišu. Kavenišem u restoranu „Drenovik“ i jedini sam gost. U središtu sela, na, izgleda mi, davno napuštenoj zgradi pošte, još jedna vrlo lijepo izvedena tabla s natpisom i ukrasima: u zgradi je, naime, 1901. godine otvorena prva škola u ovom kraju. Zastajem i kod nove crkve, kružnog tlocrta, u mediteranskom stilu, s odvojenim, vrlo visokim zvonikom. Sljedeće selo je Odžak, tu moram stati zbog Ljubovića džamije, još jednog od ovdašnjih nacionalnih spomenika, sagrađene 1625. godine, rušene 1943. i 1992., nedvno obnovljene. Prema ovdašnjoj predaji neka Hadži Hanuma iz begovskog roda Ljubovića sagradila je i Ovčji brod.

Za drugog dolaska, nakon svega spomenutog i mnogo nespomenutog, jer bi se putopis pretvorio u knjigu, ne mogu ne otići i do juga općine i sela Zovi Do. Jest da je od Kifina Sela do Zovi Dola 20 kilometara, ali ne mogu otići kući dok ne vidim Džinovića kulu.

Kao i većina drugih ovdašnjih sela, i Zovi Do je prostran i sastoji se od puno zaselaka. Nekad davno sam prolazio, ali se nisam zadržavao pa, kao i obično, idem „naslijepo“. Crkva je često siguran putokaz, a zovidolska je na istaknutom brdašcu uz cestu. Ako još ispred nje ugledam popa, eto prilike da saznam sve što me zanima o selu.

Pop se zove Drago Zubac i nagodan je za priču, štoviše čeka svatove pa se i sam dosađuje. Pokazuje mi ponutricu crkve i ima odgovor na baš sva pitanja, ispostavlja se čak i na ono vezano za Džinovića kulu: živi upravo u zaseoku Džinova Mahala i moje je samo da sačekam svatove i da se oni istutnjaju, pa da ih vjenča, pa da se još malo istutnjaju i… Hm, da, sačekat ću svatove, kažem, ali ne mogu ostati do kraja. Svatovi uskoro dolaze, pjesma se zapodjenula već na cesti, nastavlja se u crkvenoj porti i nikad joj kraja, jedna se samo nadovezuje na drugu. Pitam se jesu li se ovi došli vjenčati ili pjevati? Pop Drago strpljiv, ja nisam, ionako me neki čudno gledaju pitajući se ko je sad ovaj drugi fotograf, imaju oni svog.

Po detaljnim uputama popa Drage idem tražiti Džinovu Mahalu i Džinovića kulu. Zaselak je lako naći, ima putokaz, ali kulu baš i nije. Talentiran, kao i uvijek, da odem daleko od onog što tražim, stižem u zaselak zaseoka i pitam ljude okupljene pred kućom. „Reći ćemo ti“, kaže markantni muškarac, „ali prvo hajde na pivu!“ Ovdje je to tako, nije mi prvi put. Zove se, to ću saznati Kasnije, Slaviša Soknić, ovo mu je roditeljska kuća, i roditelji su ti, i brat koji se sutra ženi. Slaviša je inače direktor nevesinjskog komunalnog poduzeća i sreća što ga ne upoznah prije, ne bih iz Nevesinja, koliko mi zanimljivih stvari ispriča, otišao bez pet-šest dana lunjanja. Kod Soknića ostajem debela dva sata, „palo“ je ne samo pivo-dva već i meza i kolači. Još malo pa će mrak, a ja sam ovdje došao zbog Džinovića kule…

- Eno je, prijatelju – pokazuje mi Slaviša školsku zgradu na susjednom brdašcu i objašnjava kako da dođem do kule. – Ali hajd' ti još jedno pivo…

Elem, da je po njegovom, kod Soknića bih zanoćio, nije da ne zovu, a kula može i sutra. Zahvaljujem im i uskoro sam kod nekadašnje škole. Kula je negdje u okolnim šumarcima pa ću pitati trojicu što režu drva i „ne pometaju“ kad vide neznanca s foto-aparatom.

- Dobar dan, ja sam taj i taj, rekli su mi da je ovdje negdje Džinovića kula, možete li mi, molim vas, pokazati?

- A ko vam je rekao da je ovdje?

- Vaš pop Drago, bio sam s njim prije dva sata, imao je svatove, neki Ognjen i Mira…

- A je li? I ja sam bio tamo – kaže, tajanstveno se smijuljeći. Pogledam malo bolje – pa to je isti onaj pop Drago! Obojica se smijemo: naravno da, koliko neznanih ljudi sretnem svakog ovakvog dana, u ovom što reže drva nije lako prepoznati onog u popovskoj odeždi.

Kula je ni stotinu metara odatle, strašljiva od novih vremena pa valjda zato do grla ušuškana u mlade javorove i jasene koje je pripustila i u samu sebe. Sagrađena je u 17. stoljeću, a zapalili su je, zajedno s džamijom, od koje odavno nema ni traga, ustanici u kasno ljeto 1875. Kasnije je kula obnovljena, a dugo vremena su u njoj stanovali mjesni učitelji. Ne može se zaobići podatak da je prvi učitelj, od 1901. godine, kad je škola proradila, bio Mihajlo, sin Dimitrija Mitrinovića, avangardnog pjesnika, kritičara, filozofa, esejista, prevoditelja… Bio zaboravljen kao zovidolska džamija, ali ga je, srećom, otkrio Predrag Palavestra.

Na jednom od krupnijih kamenova pri dnu kule ostao je sada jedva vidljiv natpis na arapskom. Muslimana je ovdje bilo do prije točno stotinu godina, a onda su i posljednji odselili negdje gdje će ih sunce tuđeg neba grijati bolje nego ono u rodnom kraju. Jedan od potomaka otišlih je i jedan od naših najboljih narodnjaka, Haris Džinović.

U Zovi Dolu se opraštam s nevesinjskim krajem, svjestan da sam upoznao samo djelićak zanimljivog. Evo, recimo, baš negdje blizu Džinovića kule nalaze se, u ruševinama nepoznatog srednjovjekovnog grada, tri srednjovjekovne kamene stolice, trebalo bi vidjeti, negdje kod sela Udrežnje, kule i bedeme srednjovjekovnog Vinačca (Vjenčaca ili Knežaka), u to doba sjedišta ovog područja, kao i ostatke srednjovjekovnog Biograda, kod istoimenog sela, na brdu Vranjače, i srednjovjekovnog Ničnog grada (Nečigrada) kod sela Rabine, još jednog nepoznatog grada na Valu iznad Donjeg Lukavca… Pa Zaborane, baštinu velikaša Sankovića, onda nekropolu istih Sankovića u porušenoj crkvi u selu Biskup, brojna stara muslimanska groblja s originalnim nišanima, pa pećine Provalija i Šnjetica kod Rijeke, Ruspija i Vranjača kod Biograda te Novakušu u Bisini planini…

A ima jedan pansion, neću ga sad reklamirati; prenoćih u njemu, uredan, razmjerno jeftin, u mirnom zakutku izvan glavne ulice. I već se vidim kako, sad kad znam što me sve čeka, rezerviram jedno tjedan dana.

Dakle: Doviđenja, Nevesinje, nikako zbogom!