Firenca, rodni grad renesanse i zavičaj Michelangelovog Davida

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sablasno djeluju slike što ovih dana kruže internetom, a među najnevjerojatnijim su one iz Firence: corona je dovela do toga da se desi nešto se doslovno nije desilo nikad od 59. godine prije Krista, kad su veterani Julija Cezara osnovali grad – ulice i trgovi, čak i Katedralni, pusti su, nigdje živa roba! Desetci ratova su vođeni, kuga i razne druge pošlice ne jednom su Firentince – što davno reče jedan bosanski franjevački ljetopisac – bez milosti strovaljivali u hladnu ilovaču, ali sadašnja slika nije bila zamisliva nikad nikome, čak ni pjesnicima i slikarima.

Za Firencu je moja generacija čula takoreći s porodom: Enci menci na kamenci / igra Džajić u Firenci / Talijani mole boga / da Džajiću pukne noga / Džajić puca iz penala / probi mrežu Talijana / jadan golman ne zna šta će / sad na golu krpa gaće. Nije baš da smo znali ili se uopće pitali šta je ta Firenca u pjesmici koju su konsenzusom prihvatili i dječaci i djevojčice, oni budući da tada, osim nogometa, na svijetu baš i nije bilo previše zanimljivih stvari, a one jer im se, dužinom i ritmom stihova, savršeno uklapala u davno zaboravljenu igru gume. Dosta je bilo što su baš svi, do posljednje babe sa Šar planine, Treskavice i Velebita, znali za Dragana Džajića i bitno je da se fino rimuje, baš nas briga za tamo neku Firencu.

Elem, kad nam već corona ne da nikud, ne može nam zabraniti da Firencom prošećemo ovako. Gradom me vodi prijateljica Venesa, ona je tu na svom terenu; sve je tu, „samo“ treba zamisliti da je ljeto i da se corona nikad nije pojavila.

Odmah ću reći da u katedralu Santa Maria del Fiore, Cvjetne Gospe, nisam ušao: red je, naime, toliko dug da se, iako krivudav, a čekanje dojadi, gubi čak u susjednoj uličici. Dok bismo dočekali ući, možemo obići pola grada! Ponovno smo tu uvečer, kad su joj vrata zaključana, pa liježem na pločnik i stavljam torbicu pod glavu. Da vidim ko će ujutro prije mene unutra :)

I inače bi, kažu, trebalo odvojiti čitav dan za katedralu, treću najveću crkvu na svijetu, odmah nakon onih svetog Petra u Rimu i svetog Pavla u Londonu. Ima se na njoj svašta nešto vidjeti i svana, kao i na osmostranoj krstionici ispred nje, od inkrustracija zelenkastog i bijelog mramora pa do trojih brončanih vrata koja su za mene čudo neviđeno i prije bih umro nego se odlučio koja su najljepša. Andrea Pissano se na južnim vratima najviše pozabavio životom svetog Ivana Krstitelja, kome je krstionica i posvećena, Lorenzo Ghiberti se na sjevernim vratima opredijelio za Novi zavjet i Djela Apostolska, a njega su zapala i glavna, najbogatija, istočna ili Rajska vrata, koja povjesničari umjetnosti smatraju samim začetkom renesanse. Uz starozavjetne scene, tu su i 24 figure proroka i isto toliko medaljona s likovima onodobnih umjetnika.

Onima što su obišli pola svijeta sve su to možda obične stvari koje samo rutinirano zraknu, smjeste ili ne smjeste u neki od milijun pretinaca i gotovo, a meni treba koja minuta da se povratim. Auta ovdje nema, ali moram pripaziti da me ne zgazi koji od pustopašnih ždrijebaca što zveckaju praporcima vozeći lagane kočije bez meni vidljivog reda pa se načas sklanjamo u slikarski geto – ulični slikari su dobar most između Pissanove i Ghibertijeve umjetnosti i stvarnog svijeta. „Muka“ je ovdje što su fasade, vrata, prozori i čitava pročelja stambenih zgrada, prodavaonica ili ugostiteljskih objekata nerijetko prava mala umjetnička djela – ondje grbovi, ondje izrezbareni sveci, ondje reljefi, ondje antički heroji, ondje biskup, ondje pjesnik… Jedni su zaslužili fresku, drugi medaljon, treći bistu, četvrti, bome, isklesani u prirodnoj veličini, sa sve jednom borom, rupicom na bradi ili izraženom Adamovom jabučicom. Tako je posvud oko katedrale, gdje se i restoran     i prodavaonica i još štošta zovu naprosto „Duomo“, ali i drugdje, po čitavom gradu.

Zastajkujem i zagledam ko je ko pa tako, blizu katedrale, „susrećem“ i Filippa Brunelleschija, prvog renesansnog arhitekta, kipara koji je urbi et orbi objasnio ono što se obično naziva linearna perspektiva. On je, naravno, izveden koliki i kakav je i bio, a ne može ga se ne spomenuti i zbog toga što je – svi ostali gledaju nekud naprijed – zagledan uvis, u kupolu katedrale, kao da se, budući da ju je on konstruirao, postavivši tako ideal renesansne crkve, još uvijek pita je li sve u redu. Poznato je da je gradnja katedrale započela još 1296., veliki Giotto joj je dodao vitki odvojeni zvonik, ali je kupola bila nerješiv problem sve dok se, više od stoljeća nakon početka gradnje, nije pojavio Brunelleschi i – riješio nerješivo!

Naravno, treba reći i to da katedrala kroz povijest nije bila samo mjesto molitve. Održavani su u njoj i glasoviti koncili, među njima i onaj iz 1436., posljednji kojim se pokušalo ujediniti katoličku i grčku crkvu, četrdesetak godina kasnije u njoj je, u događaju poznatom kao „Urota Pazzijevih“, ubijen Julian de' Medici, nakon čega je uslijedio dvogodišnji rat, s jedne strane Julianov brat Lorenzo, Milan i Francuzi, s druge napuljski kralj i papa Siksto IV., a ovdje je je svoje buntovničke propovijedi, zbog kojih će 1498. završiti u ognju lomače, održavao Gerolamo Savonarola.

Na Trgu Republike, antičkom središtu grada, najbližem Katedralnom trgu, veliki radovi zauzeli su čitav središnji dio, ostavljeni su samo uski prolazi i – baš svašta! – mali paviljon s ringišpilom. Mnogo što je na trgu uništeno tijekom zadnje obnove, prije stotinjak godina, o tome su ispisane čitave knjige, ali je zato tu arkada s trijumfalnim lúkom, Arcone ili, narodski, Arco. Do 1904. su na lúku stajale tri žene, simbolizirajući Italiju, umjetnost i znanost, ali nikad nisu prihvaćene, štoviše narod im je dao imena triju tada poznatih prostitutki, Starnotti, Cipischioni i Trattienghi, pa je vlast uzmakla i zauvijek ih uklonila.

Blizu je do palače Bargello, nekadašnjeg podestatovog sjedišta, gradske tamnice te, neko vrijeme, i gubilišta, a danas nacionalnog muzeja, najvećeg u Italiji kad je riječ o srednjovjekovnim i renesansnim skulpturama. Ukrasi iznad ulaza podsjećaju na lepoglavsku čipku. Donatello, Michelangelo, Cellini, di Banco, del Verrocchio, već spomenuti Brunelleschi  i Ghiberti te mnogi drugi velikani kiparstva, ali i puno zbirki svega i svačega. Kipovi gledaju i s fasade, ima ih i u prostranom unutarnjem dvorištu, a neko kao ja, kad uđe unutra, naprosto ne zna kud bi prije. Bilo bi fino imati oči i na leđima, ali da svake funkcioniraju za sebe, i opet bi bilo malo. Sa strana postavljena po tri reda stolica, bit će da ima onih koji samo sjednu i satima nepomično gledaju kipove. Ludilo!

Kroz prozore na drugom katu fino se vidi – inače je poslužila kao model za gradnju palače Bargello, slične su gotovo kao blizanke – palača Vechio i njen toranj iz tog kuta „presječen“ građevinskom dizalicom. I crveno more krovova, i tornjevi nekoliko crkava, naravno i katedralna kupola, a i – nakon svih onih kipova – maloća ljudi na ulici, ne samo fizička.

Palača Vechio i Gospodski trg, na kojem se nalazi, također nisu predaleko, pisati o Firenci bez toga besmisleno je – ovo je, mnogi to tako gledaju, najbolji muzej na otvorenom na svijetu. Da je samo arhitektura, ipak je ovdje stoljećima bilo sjedište Firentinske republike, bilo bi dovoljno. Ovako treba pameti i samo za odluku odakle krenuti. Evo, od Savonarole: u katedrali je propovijedao, a ovdje je, ispred Neptunove fontane, pogubljen, o čemu svjedoči okrugli zapis na pločniku. Tu je, na istom mjestu, nakon propovijedi, sa svojim učenicima palio nepoćudne knjige, neprikladnu odjeću i drugo, tu je i obješen. 

A onda se samo veže jedno za drugo, jer čim sam spomenuo Neptunovu fontanu… Naručio Cosimo I. Medici, obavio – današnjim jezikom dobio posao na pozivnom natječaju – Bartolomeo Ammannati, a Neptun je izabran kao simbol pomorske moći Firence. Za deset godina koliko je trajala izrada osmostrane fontane, prve u Firenci, dodani su mu Scila i Haribda, čet'r konja debela i pripadajuća im kola, a uz noge i tri titana. Na kolskim kotačima – i tog je, eto, bilo! – horoskopski znakovi...

I tako dalje, i tako dalje, budući da je Neptun okovan skelama, obnavlja se fontana, pa detalje „hvatam“ kroz rupe u zaštitnoj ogradi. Sreća, Neptun se lijepo vidi. Oni koji mare za ovakve stvari možda se sjećaju medijskih izvještaja od prije 15 godina, kada je neki idiot namjerno oštetio kip, oborivši ga s postolja.

Spomenuh velikog vojvodu Cosima I. Upečio se na najboljem mjestu na trgu, na pijedestalu, ali doslovno, i to kakvom – i tri reljefa na njemu bili bi, sve da nema ni Cosima ni njegovog zekana, moćna umjetnost. Giambologna, najbolji kipar potkraj 16. stoljeća, baš se potrudio.

Pa Gospodska lođa, poznata i kao Loggia dei Lanzi i – makar se zna da je to pogrešan naziv, taj arhitekt je ipak umro prije nego li je sagrađena – Loggia dell'Orcagna. Natkriveni balkon s kojeg će se narodu obraćati glavari, tako je to bilo zamišljeno u 14 stoljeću, kad je sagrađena. Sad se po njoj, onako ogromnoj, svakodnevno osim, evo, u vrijeme corone, tiska narod, i to, vjerujem, u svakom trenu iz barem deset država. Glavari, svakorazni, okamenjeni u kipove, mogu samo gledati mnoštvo i, ako su kipari bili uviđavni, škrgutati zubima. I oni, i lavovi, a njih u Firenci ima, izgleda mi, više nego u Subsaharskoj Africi, nego je sreća da je tu još puno drugih kipova, što iz sakralnog, što iz svjetovnog miljea. Znam, neko će, nakon palaće Bargello i Gospodske lođe, pomisliti da sam lud za skulpturama, ali nisam – i tamo i ovdje dovoljno je biti čovjek, pa i to barem elementarno, da ti srce načas stane od divljenja i pitanja koja ti se sama postave.

Ako sad još počnem o galeriji Ufizzi, neki će samo kliknuti na onaj iks u gornjem desnom kutu. Neću, i to je čitav jedan grad umjetnosti, kao što ću zaobići i Trgovinski dvor iz 1359., palaču Uguccioni iz 1550., palaču Općeg osiguranja, palaču Buonaguisi, palaču dell'Arte dei Mercatanti, dakle, moglo bi se tako reći, umijeća trgovanja, i druga zdanja na trgu. Sve spomenuto i nespomenuto pada, naime, u sjenu pred samo jednom riječju: David! Ima li uopće išta što se još može reći o najpoznatijem Michelangelovom djelu, a da već nije rečeno? Vrlo dabogda! Ne naglasih, ovo je kopija, original je još od 1910. u ovdašnjoj Akademskoj galeriji, ali u nanometar isti i usto na originalnom mjestu. Stotinu čuda vezano je za Davida, od toga da su ga svi drugi prikazivali u pobjedničkom zanosu, nakon što je strefio Golijata u čelenku, preko toga da je pravo čudo kako je tada 26-godišnji Michelangelo, pored puno poznatijih imena tog doba i nakon otkazivanja dvojice prethodnika, dobio poslić da ga osmisli i iskleše, pa do toga da je započeti kip 25 godina zaboravljen ležao u vrtu katedralne klesarske radionice.

Čast i Michelangelu i njegovom Davidu, ali ja, pa me ubij, ne razumijem zašto je kip do njega, koji pokazuje kako Herkul ubija Kakusa, takoreći jedva poznat. Dobro, nije jedva poznat, ali se ispred Davida naprave stotine selfija dnevno, a ispred također vrlo moćnog uratka Baccija Bandinellija tek poneki. I nije samo selfie, isto je i na googleu, ali i u publikacijama o umjetnosti onog doba. Antička priča Vergilija i drugih pisaca nije ništa manje zanimljiva od one o Davidu i njegovoj preciznoj praćki, a i Herkula je, zanimljivo, prvotno trebao raditi Michelangelo, ali nije stizao.

Ah, Firenca… Ne znam koliko crkvi, muzeja i galerija obiđosmo, povremeno mi izgleda da je zanimljivog toliko da nema druge već tražiti štogod stana pa ostatak života rasporediti u svakodnevne pohode. Izložbu o Da Vinciju i njegovim bombardama zagledamo tek usput, kartonski Leonardo valjda shvaća da toliko toga treba vidjeti za jedan dan. Porta Romana se, međutim, ne može proći tek tako; onako monumentalna, a još kad znaš da datira iz prve polovice 14. stoljeća, mami toliko da zbog fotografiranja zaliježem na travnjak ne bi li mi se posrećilo – desi se to katkad s ovako izazovnim građevinama – da i ja postanem umjetnički fotograf. Zagledam okovana drvena vrata, originalna, tvrde Firentinci, freske i natpise; kraljevi i carevi su se ovdje zaustavljali, a bome i pape. Prije četrdesetak godina u cvijetnjak na travnjaku ispred kapije postavljen je zauman kip Michelangela Pistoletta, žena koja, odlazeći iz grada, na glavi nosi nekog drugog koji, pak, gleda prema gradu. Odlazak kad ti se ne odlazi, ali moraš, žal za odlaskom, a može se tumačiti i kao poveznica stare i nove Firence, što se razvija kilometrima izvan gradske jezgre.

Čim smo na toj strani, pogodit će odmah oni koji poznaju Firencu, cilj nam je Piazzale Michelangelo, vidikovac na brdašcu s kojeg su napravljeni doslovno milijuni panoramskih fotografija grada. Vidi se čitav grad, sve ono što spomenuh i još mnogo više, mada jedno krošnjasto stablo iz nekih dobrih kutova zaklanja poneki detalj; da ima čim, skresao bih ga, ali nemam pa sebi obećavam da u Firencu više ne idem bez sjekirice :) Šetnice uz rijeku Arno tek odavde dobivaju na ljepoti, brda Settignano i Fiesole drugačije se ni bi vidjela, kao ni masivne gradske zidine utopljene u kržljavu šumu. Vidikovac je ujedno i pokrov nad lođom što ju je osmislio Giuseppe Poggi; dolje, na terasi, turisti utažuju žeđ; za tekućinom, vruće je, ali i za pogledom na čudesni grad. Tu su po prvotnom planu trebala biti postavljena Michelangelova djela, ali nisu, no za još jednog Davida našlo se mjesta nasred velikog platoa, i to na postamentu sagrađenom od četiri njegove alegorije iz crkve svetog Lorenza. Zapisano je da je za podizanje spomenika „na polugu“, 1873., kad je postavljen, bilo potrebno devet pari volova.

S vidikovca se, uza sve ostalo, vidi i Ponte Vechio, Stari most. Mi se klinčimo s onih naših nekoliko, Mostar, Višegrad i još poneki manji, sve u stilu „to nema nigdje na svijetu!“, a naravno da ima, na desetke i stotine, čak i stoljećima starijih, iz srednjovjekovlja. Ovaj firentinski smatra se najstarijim lučnim mostom u Europi. Iako je bez sumnje jedan od simbola grada, ljepši mi je dok ga gledam sa susjednog mosta, nego kad zakoračim na njega. Možda je razlog i to što je pun zlata i dragulja, sve prodavaonice nude samo to, a ja takva mjesta i stvari obično zaobilazim. Iako neki vjeruju da su zlatare tu od nastanka mosta, tvrdeći da su tako vlasnici izbjegavali porez, budući da su bili ne na zemlji nego „u zraku“, povjesničari znaju da su oni tu smijenili mesare i mesnice; njima je to mjesto određeno da bi u gradu bilo manje smrada životinjskog otpada, koji je kroz prozore sobičaka nadnesenih nad Arno letio pravo u vodu. Tek je Ferdinand I. 1593. odlučio da im tu nije mjesto, pa su mesare zamijenili zlatari.

Spomenuh prije nekoliko poznatih palača, ali je palača Pitti posebna. Ne spominjem ni kule, a ima ih. Jedna nam je usput, Torre della Zecca, a s druge strane je kula u sklopu Porte San Niccolò, nekad obje ključne obrambene točke grada, a sada ogoljene samotnice oko kojih zuje auta. Nazvan je, po kovanom novcu zeka, budući da je u njemu bila firentinska kovnica novca. Čudno je da je tunel ispod zemlje, kojim su povezani Torre della Zecca i Porta San Niccolò, a u njemu je bila kovnica, poplavljen i nedostupan.

A da, palača Pitti… Kad neko počne rogoboriti na trgovce, neka se samo sjeti da je ovu palaču u 15. stoljeću dao sagraditi trgovac Luca Pitti, makar je, doduše, bio i bankar. Kasnije su je kupili Mediciji pa su do 1859. u njoj su stolovali toskanski vojvode. Ne znam posigurno, ali mi djeluje najvećom u Firenzi, a tako i trg ispred nje, po kome su zasjeli mladi, gdje jedan, gdje grupice, svako u nekom svom svijetu. Nije čudno što se tu, za svog pohoda, smjestio i Napoleon, a nakon njega i kraljevi napokon ujedinjene Italije. Unutra opet galerija, oko 5000 slika iz 16. i 17. stoljeća, među ostalim i Rubens, Rafael i Tizian, plus još pet muzeja. Za posjetitelje je otvoreno čak 140 prostorija. I rado bih, ali su sve ladice i pretinci u glavi već dobrano popunjeni. Slikam se s moćnim lavom pri dnu fasade pa, makar samo kroz kapiju, uživamo u pogledu na vrtove Boboli.

Da mi je neko nekad rekao kako ću u nekom putopisu dvaput pričati o istom mjestu u nekom gradu, a pogotovo da ću u istom putopisu dvaput spomenuti nogomet, u najmanju ruku bih usred razgovora s prezirom odmahnuo rukom, okrenuo leđa i otišao. Nije se pred palačom Vechio, na Gospodskom trgu pojavio Dragan Džajić, stadion „Fiorentine“ je daleko od centra, ali nas tamo vodi preko svake mjere bučni zvuk fanfara. Ispočetka mislimo da je riječ o nekom od bezbroj festivala, čak pokušavamo skrenuti kontra, a onda po policijskim patrolama koje preusmjeravaju rijeke turista i drže „mrtvu stražu“ ispred crkve Svetog Križa shvaćamo da se događa nešto baš-baš krupno.

Turnir "Calcio storico fiorentino" održava se od 1530. i svi ga i dalje smatraju nogometnim, iako po grubosti puno više nalikuje ragbiju. Četiri su povijesne četvrti Firence, pa su to i ekipe: „bijeli“ iz Svetog Duha, „plavi“ iz Svetog Križa, koji su i domaćini, pošto se sve odigrava pred istoimenom crkvom, „crveni“ su iz četvrti Sveta Marija Novella, a „zeleni“ iz Svetog Ivana. Bez ofsajda, bez VAR-a, ali zato svake godine bude krvi i igrača koji doslovno završe u bolnici. Sve, sve, ali defile prije turnira nešto je najživopisnije što sam ikad vidio, a vjerojatno i što ću ikad vidjeti: prolazi nekoliko desetaka skupina odjevenih u srednjovjekovne nošnje, neki i u oklopima, s onim dugim šarenim perima na šljemovima, zastave obvezne, tu su i čete bubnjara i čete trubača, svi kao mi kad smo u JNA gazili strojevi korak, a prolaze i djevojke, također obučene u jednobojne srednjovjekovne haljine do gležanja. Predvodnici nekih skupina su na konjima, duguljaste puške, kubure, sablje, sve je tu, a na začelju dvojica vode kravu – to je nagrada pobjedničkoj ekipi! Napravih stotinjak fotografija i najradije bih ovog časa njima ispunio čitavu galeriju, jer je, od svih neopisivih stvari koje sam vidio, ova „najneopisivija“!

Za kraj sam, iako smo je posjetili prije večeri, ostavio jednu tržnicu. Eno ga, sad će neki, počeo opisivati i tržnice! E, pa, Nova tržnica, uz Gospodski trg, posebna je, ne zbog sve sile majica sa šaljivim natpisima, pregača s debeljuškastim Davidom i sličnih stvari već zbog prasića Porcellina. Tržnicu s lođom je još 1547. dao sagraditi više put spominjani Cosimo de'Medici. Brončani prasić Porcellino stoji na fontani ispod lođe, a izradio ga je 1633. Pietro Tacca. Ustvari, kao i mnogo drugog u Firenci, i ovo je kopija, original se čuva u muzeju Burdini, u palači Mozzi. Isti prasić, ali od mramora, antički, nalazi se u galeriji Ufizzi, a Taccin je prvih devet godina „života“, takoreći rano djetinjstvo, proveo kod palače Pitti.

O čemu se radi? Ne zna se ko je sve smislio, ali je oko Porcelinna svake minute živo, jer ko ga pomazi po njuški i „nahrani“, stavivši mu ga ga u usta, bilo kakvim novčićem, pogotovo ako novčić padne preko rešetke s vodom, em će biti sretan, em će se opet jednom vratiti u Firencu. Trebam li uopće, nakon svega što rekoh o Firenci, kazati kako bih želio doći (barem) još jednom?

A sad odoh pred katedralu, zaleći i ujutro biti prvi :)