Sokolac: Romanijo, visokoga visa…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sa sokolačkog područja već sam objavio jedan putopis, onaj s Knežine. Sokolac manje Knežina, šta ostane? Ako je, a jest, „Arheološki leksikon BiH“ najbolji putokaz za ono što najviše volim, utvrde, nekropole i ostalo što je ostalo iz prastarih vremena, sokolački kraj je pravo malo čudo. Glasinac je, štoviše, poznat i u svjetskoj arheološkoj literaturi, gdje će se nerijetko naići na termin „glasinačka kultura“, čime se uglavnom označavaju nalazi vezani za ilirsko pleme Autarijati i njima slični, s Cetinskom kulturom u Hrvatskoj kao zapadnim te Mati-kulturom u Albaniji kao južnim ogrankom. Glavni u svemu su tumuli, od najstarijih iz ranobrončanog do najmlađih iz halštatskog razdoblja. Ustvari, koga te stvari imalo zanimaju, znat će za ona nevjerojatno moćna kultna brončana kolica, što ih je Zemaljski muzej aplicirao na ne jednoj svojoj publikaciji. E, pa i ona su nađena ovdje, u jednom od tumula kod sokolačkog sela Bjelosavljevići.

Kolica nisu jedini nalaz, naprotiv, na Glasincu i okolini je u nekoliko stotina dosad otkopanih ilirskih grobova nađeno, što bi reci fra Matija Divković, „sto čudesa“: na Ararevoj gomili kod Kusača brončani šljem korintskog tipa, pojas od astragalnih šipki, narukvice, fibule, igle, brončani nakit, željezna koplja i željezna bojna sjekira, itd, na Mejdanu kod Brezja žezlo i uvozno brončano posuđe, kod Zagrađa fragmenti uvezene grčke ili italske posude, srebrena aplika, lik vepra, grčki rad iz druge polovice 6. stoljeća p.n.e., a kod sela Čitluci kneževski grob s bogatim prilozima koji su dali važne podatke za fizičku antropologiju Ilira. Kameno-zemljanih gomila i gradina ima još mnogo, neke tek čekaju arheologe i ko zna čime će sve biti obogaćena povijest ovog kraja.

Ni Rimljani, mada prisutni manje nego Iliri, nisu zaobišli sokolačko područje, pogotovo što se ovuda pružalo nekoliko njihovih cesta, među kojima i ona što je vodila ka Srebrenici pa su na više mjesta locirani rimski miljokazi. Na Crkvini kod Klečkovca nađen je nadgrobnjak s prikazom konjanika, a značajni su i nalazi s Hrastovače kod sela Kula te iz Vražića.

Muka za mene kao ljubitelja starina, a istodobno i putopisca, jeste to što se na većini lokaliteta nema što vidjeti: arheolozi obavili svoje, odnijeli nalaze u Sarajevo i zatrpali sonde, a još nije, izuzev onog preskupog arheološkog lasera, izumljena sprava pomoću koje bi se moglo zaviriti pod zemlju. 

Tako romanijskim brdima i poljima – ako ćemo o pretpovijesti i antici – lunjam uzaludno, a na Hreljinu gradu iznad Čitluka, u koji se najviše uzdam, nalazim, osim lijepog pogleda na ravnicu ispod gradine, samo gomile raskopanog kamenja, kojeg je dobar dio utrošen u izgradnju brojnih suhozidnih ograda. Neki su se, ko zna kad, dosjetili čak i toga da stećke nekako dovuku do ograde i podebljaju je.

Na stećke nailazim na još nekim mjestima, ali nijednom na one, barem po „Arheološkom leksikonu“, glavne nekropole – kad u nekom selu pitam za njih, ili mi pokazuju prilično neodređeno, ili shvaćam da ih sâm ne bih našao ni za nekoliko dana, a ne do mraka.

Spuštam se u grad i, pošto će me još izdaleka zaintrigirati, najprije idem na vojničko groblje, smješteno na ledini malo izvan zadnjih gradskih ulica – posljednja je doslovno granica između svijeta živih i svijeta mrtvih, a potvrđuju je zastave Vojske Republike Srpske i Boračke organizacije RS, izvješene uz entitetsku republičku zastavu. Groblje je nazvano Mali Zejtinlik, po, kako stoji na tabli pored ulaza s opsežnim tekstom, istoimenom srpskom vojničkom groblju u Solunu, a na njemu počivaju tijela poginulih boraca „iz šire zone Sarajevsko-romanijske regije“. Grobova je na stotine, možda i više od 1000, a najveći dio čine oni pod kojim leže borci s područja koje je pod nadzorom držala Vojska Republike Srpske, a nakon Daytona su pripojena Federaciji BiH; prvotno su bili pokopani tamo, a onda su njihovi posmrtni ostaci ekshumirani i preneseni ovdje. Po podacima se vidi da ima i braće, jedan do drugog su, ili više članova obitelji. U središnjem dijelu izgrađena je crkva svete Petke s mozaičkim prikazom svetice na pročelju. Oslikan joj svaki centimetar ponutrice, bogato ukrašena; kaže mi jedan koji dežura na groblju, bivši borac, da su sve vezano za izgradnju i uređenje groblja, uz institucije i obitelji poginulih, financijski pomogli Srbi iz Kanade.

Poneko će se, znam, zapitati kud sam baš krenuo od vojničkog groblja, ali bi izašlo na isto odakle god da sam krenuo, Sokolac je naprosto mjesto u kojem većina zanimljivog ima veze s ratovima. U najstrožem centru tako dominira spomenik srpskim dobrovoljcima Velikog rata: na kockastom postamentu ispisana imena dobrovoljaca s ovog područja, a bilo ih je, kaže tekst sprijeda, oko 400, iznad njih jedan pod punom onodobnom ratnom spremom, samo čeka da kapetan naredi pokret, pa šta Bog da.

S druge strane glavne ceste čitavo prostrano brdašce, s platoom na najvišoj točki i pristrankom od grada zaokruženim u besprijekorno umiven i začešljan park, ispunjeno sjećanjima na junake Drugog svjetskog rata, ali sada one što živote dadoše u partizanskim postrojbama i koliko god se neki trudili promijeniti odnos snaga, brdašce ni izbliza ne mogu nadmašiti i natkriliti. Ona je država i vlast, naime, trajala duže i imala više novca pa, nimalo ne sumnjajući da će potrajati vječno, nije štedjela na izgradnji spomenika. Danilo Đokić, Marko Ećimović, Grujo Novaković, Pero Kosorić, Mihajlo Bjelaković, Jovo Janković, Milanko Vitomir, Milan Šarac, Ilija Pavle Goranin i ovdje, budući da je poginuo u obližnjem Pjenovcu, nezaobilazni Slaviša Vajner Čiča, odreda narodni heroji, imaju reljefne likove na postamentima kakvi se obično koriste za poprsja. Na Čičinom se, odmah pored lica mu, potpisalo nekoliko mangupa, a Pero Kosorić – sigurno nisam prvi koji je to primijetio – prilično sliči na Tita; ali, nešto kontam, i da mu je glumio dvojnika, svejedno ne bi preživio. Nekad je neko u park dovezao i veliki pločasti stećak: ili je trebao još koji, ili nije ni ovaj jedan, osamljen daleko od svojih.

Rekoh besprijekorno uredno, i jest sve osim zamašnog spomenika na platou – šarao ga je ko god i gdje god je stigao, što smo govori da ovaj dio povijesti, osim ponekom čudaku zabludjelom u odavno obesmišljenom idealizmu odavno nepostojećeg bratstva i jedinstva, slabo ikome ovdje znači nešto posebno. Imena, stotine imena poginulih partizana, još stoje na drugom, praznom postamentu, uz kratki prikaz junačnosti ljudi ovog kraja i njihovoj spremnosti da ustanu protiv svakog okupatora. „Romanijo visokoga visa / gdje drug Čiča vojnike popisa / sve vojnike mlade partizane / da svoj narod od dušmana brane“, stoji na središnjem dijelu postamenta, ispod nogu partizana što kao da, ispruženom desnicom, prkosno kaže mrskom Švabi: Šta je, hajde, misliš da te se bojim!

Kad bi se dosad spomenutim dodala i imena sa spomenika poginulim borcima VRS, čitav je to omanji grad mladih života koji to više nisu. Spomenik je inače, iako „od prekjučer“, već dobio neku sjenu, patinu, šta li – onaj podignut dobrovoljcima u Velikom ratu tek nešto je mlađi, a neusporedivo sjajniji, možda i zbog toga što je izveden u zlatnoj boji.

I tako, propješačit ću gradić u potrazi za zanimljivim stvarima, ali se gotovo sve svede na spomenike. Ima jedna fina dvostruka fontana, nedaleko od nje jedno srce umjesto slova o u „Moj Sokolac“, malo pričam s radnicima što čerupaju travnjak ispred jedne od stambenih zgrada, a onda ispred zgrade Općine vidim tablu s natpisom „Info centar“. Odoh povirit', možda me upute pa nađem još štogod. 

Kuc-kuc… Slobodno. Dočekuje me gospođa Zorica Mirjanić, kratko se predstavljam, taj i taj sam, taj i taj portal, ne bih da Vam oduzimam vrijeme, vidim da ste u poslu… Jok, ne može tako. Stolica je tu, začas je preda mnom nekoliko posljednjih brojeva „Sokolačkih novina“, iz zvučnika dopiru vijesti Radio Sokoca, a za koju minutu stiže i kava. Stvarno sam htio priupitati takoreći s vrata, ali kad sam već tu…

- Sad ćemo mi to riješiti – sigurna je gospođa Zorica. Poziva prvo općinskog načelnika, a potom turistički ured. Rezultat: kavu još nisam popio, a na vratima se ukazuje Ona Koja Će Mi Pokazati Stećke. Gospođica Daliborka Krstajić radi u turističkom uredu i, makar joj radno vrijeme upravo istječe, voljna je odvesti me do nekoliko najljepših nekropola i na još poneko mjesto na kojem se ima što vidjeti.

Podatak da se Glasinac u prva tri desetljeća 15. stoljeća čak 11 puta spominje u dokumentima Historijskog arhiva Dubrovnika govori mnogo; stočarstvo je tada bilo jedna od najvažnijih gospodarskih grana, a Romanija raj za stočare. Zna se da je na Crkvini kod Bjelosavljevića postojala crkva, a negdje na Glasincu i carina, morala je i država od nečeg živjeti. Sve to ukazuje da je među stočarima bilo i bogatih ljudi pa otud i brojne nekropole.

Prva na koju me Daliborka vodi nalazi se u polju ispred sela Košutice; prema „Arheološkom leksikonu“ to bi trebao biti lokalitet Bare. Daleko je od posljednjih kuća i sâm je stvarno nikad ne bih našao. Tu će nas zadesiti i mali problem: da bi se došlo do stećaka, mora se prijeći ograda, vlasnik koristi zemljište i ogradu je pojačao žicom, a ulaz dodatno, i to žilet žicom, onom što njome svoje granice opasuju države koje ne žele vidjeti ni m od „navalentnih“ migranata. Ukratko, ja je uspijevam prekoračiti, ali Daliborka hlačama kači za žilet žicu i… Upoznali se prije petnaest minuta, sad sam već u situaciji da je – a ne može drugačije nego polako i pažljivo – otpetljavam iz žice! Pa nek' još sam' jednom neko kaže da je nama putopiscima lako :) Uspijevamo nekako, ali bi bio red da neko, Turistički ured, Info centar ili Općina Sokolac, kupi Daliborki nove hlače, na ovim su ostale rupice :)

Usput ćemo naići i na krdo divljih konja i, kakav sam, da sam sâm, samo bih parkirao i produžio prema njima, vidjeti jesu li možda raspoloženi za priču. Na jednom mjestu, nasred livade, stoje i dva usamljena nišana ukrašena kijačama. Stećci na Barama kao da se plaše ljudi: em su, rekoh, daleko od naselja, em su polegli u visoku i gustu travu pa da čovjek dođe i na dvadesetak metara od njih, ne bi ih, ako ne zna da su tu, ni primijetio. Nisu grupirani pa baš treba „pretresti“ teren da bi ih se vidjelo sve. Uglavnom se radi o pločama, ima ponešto i sandučara; kamen solidan, samo jedan se prepolovio. Majstor je imao dobar alat i sigurnu ruku, ali mu se – a možda ni ondašnji gazde nisu marili za tim – nije dalo previše bakćati ukrasima; ima poneki, ali u stilu „Turio sam ti, eno, jedan kružić i jedan križić kad si već tol'ko navalio“.

Iz Košutice ćemo na Taline, izletište blizu grada. Nekad je nekom prije 30-40 godina palo na um – bit će da je trebalo zaposliti đake kako bi zaradili koju paru za ekskurziju – na jednoj od beskrajno mnogo romanijskih ledina napraviti vezeni tepih od nekoliko nekoliko tisuća sadnica smrče i bora. Godine prolazile, sadnice postajale šuma. Svako vrijeme ima svoje volontere, makar to polako postaje kategorija koja nestaje. Ne znam, naravno, ko se sve davao i dao da Taline postanu to što jesu, ali se, nakon što se auto ostavi pored ceste ka Han Pijesku i par minuta penjanja drvenim stepenicama, stekne osjećaj da si daleko od svih ljudi i gradova ovog svijeta. Za Sokočane koji žele izgubiti koji (kilo)gram ovo mjesto je idealno, ponajprije zbog uređene staze za trčanje duže od 1.5 kilometar, što ravne, što blagog uspona. Sve je savršeno uredno, smeće je u kantama, a plus mom doživljaju su i kamene g(r)omile raštrkane po proplancima.

Daliborka kaže da općinari planiraju krenuti u veliki projekt oplemenjenja Talina: ovdje bi jednog jutra trebalo osvanuti vještačko jezero, s obzirom na ukupni ambijent izgledat će kao pravo, pješačkim će biti dodane i biciklističke te staze za jahanje, eno onih konja kod Košutice, samo ih osedlati i zamoliti da se ponašaju pristojno, a sve bi trebao upotpuniti i teren za golf, ledina na Romaniji ima unedogled. Jedan dio šume bit će određen za vikendice, planski, dakle, a ne da ih, kao što to kod nas biva, podiže gdje kome padne na um, a onda sve zajedno ne može bez jednog finog motela ili takvog čega, gdje se može pojesti, popiti i prespavati.

U neko doba se između borova ukaže Sokolac, a u prvom planu je još jedan „mrtvi“ dio, gradsko groblje i parohijska crkva svetog Proroka Ilije. Bio sam danas u njoj i oko nje, dugo bi, iako joj je tek stoljeće i pol, trajalo nabrajati sve zanimljivo. Mjesto se inače zove Gradina, što sugerira da se ovdje nekad nalazio neki znatniji objekt, vjerojatno opet iz pretpovijesti, budući da se zna kako je kao materijal poslužio kamen okolnih tumula pa ćak i stećci. Ono stoljeće i pol vrlo je relativna stvar, budući da su njemačke „štuke“ kao jednu od meta 1941. izabrale i crkvu, porušivši je i uništivši gotovo sve u njoj, uključujući i ikonostas te freske velikog Romana Petrovića.

Što nisu uspječe „štuke“, uništili su ustaše, smjestivši svoj stožer ni manje, ni više nego u parohijski dom. Pečat na katastrofu udarila je socijalistička „narodna vlast“, strijeljavši tadašnjeg svećenika i pretvorivši ostatke crkve u skladište žita, a kad je premješteno drugdje, i dalje nije dozvoljavala obnovu, sve do 1967. Ali da ne duljim: s natpisa u crkvi sve se može doznati, tu su i imena žrtava, a najvažniji detalj je, barem meni – čast ikonostasu, freskama, svetiteljima – reljef donesen s Crkvine u Bjelosavljevićima, eno ga u podu blizu ulaza. Inače je ovdje tijekom rata, dok je u Sarajevu svakodnevno gorjelo, grmilo i sijevalo, bilo i privremeno sjedište Dabrobosanske mitropolije, a crkva je, postavši sabornom, dobila naziv Romanijska Lazarica.

Jest da će za satak mrak, ali ti Bjelosavljevići, kud god kreneš, ovarišeš na njih, gdje, šta, koliko? Nikakav problem, kaže Daliborka, i evo nas već na putu ka Crkvini. Majstor za stećke nije onaj iz Košutice, ne dolazi u obzir čak ni da su ga ovdje puno bolje plaćali; mnogi su ukrašeni, i to bogato, neki čak spadaju u sam vrh, recimo dva s prikazima lovca i njegove lovine, a i nekoliko križeva izvedeno je vrhunski. Ne sumnjam da je onaj reljef u podu Romanijske Lazarice klesao isti majstor. Na stranu to što ih ima izvaljenih, prevrnutih na bok, polupanih, napuklih, uvijek je bilo i bit će blagotražitelja, a i stoljeća učine svoje. Na jednom mjestu povelika gomila sedre, bezbeli su to ostaci srednjovjekovne crkve, a malo podalje od nje gradi se, evo, nova crkva, ustvari bi se – ako se graditelji drže znnstvenih uzusa, to ne znam – moglo reći da se obnvlja srednjovjekovna crkva.

S Daliborkom ću na kraju u konobu „Ognjišta“ na glavnoj cesti, lijepo mjesto za sve koji vole etno stil, i tu ćemo još jednom pretresti sve što danas vidjesmo i sve za što je ovaj dan bio kratak, a vrijedi vidjeti: od izvora Bioštice i buka na Kaljini preko još nekih od tridesetak nekropola sa stećcima ili ostataka srednjovjekovnih utvrda na Girskom gradu kod Gira i na Gradini kod Šenkovića pa do barem jedne od tri poznate pećine, Lednice, Novakove i Velike pećine. Bit će to, Bože zdravlja, ovog ljeta. Taman kad ono pravo pregrije, a na Romaniji – taman :)