Donji Vakuf: Ima jedna krčma u planini

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima onaj vic o tome kako je Mujo dobio na lotu i jedva nekako uspio ostvariti životni san da vidi Tokio, a Japanka ga u povratku, kad je zatražio kartu za Vakuf, pitala hoće li u Gornji ili Donji. Iz igre su ispali Varcar i Skender, promijenilo im imena, Kulen je, valjda zbog Kulenovića, nepodoban, čak je Gornjem, iz vica, dodano ono -Uskoplje, a kad spomeneš Skucani Vakuf, poveliko selo kod Sanskog Mosta, slušači se smiju i ne vjeruju da postoji. Jedan kroz jedan Vakuf je, dakle, samo Donji. 

Jednog mog poznanika otac je, vozač „tamića“, počesto vodio na putovanja. Kad god bi naišli kroz Donji Vakuf, u onoj ulici što vodi od ulaza iz pravca Komara ka semaforu, bilo je puno ljudi. „Tata, tata“, čudio se mali, „a zašto je kod njih, kad god naiđemo, neki dernek?“

Tako je bilo nekad, čitav gradić se bio stjesnio u tu jednu ulicu. Vremena se promijenila, neko od gradskih otaca se malo okrenuo oko sebe i ono okolo što nikad nije izgledalo da će to postati postala čaršija. Ipak je usred naselja, od zaobilaznice nikad ništa, križanje s kojeg se iz Sarajeva i središnje Bosne može ka Jajcu i Banja Luci ili ka Bugojnu, Livnu i Splitu, a kad je neko mjesto n tako važnoj prometnici, prirodno je da će se širiti.

Tako se proširio i dernek, a u glavnoj ulici je na kraju, uz prodavaonice, pekare i kafiće, ostala samo zgrada Općine, s tim što je nakon posljednjeg rata dodan spomenik poginulim pripadnicima Armije BiH i MUPA, kako doslovno stoji na jednom od krila, ispod nezaobilaznog ljiljana i arapskog zapisa koji ne znam pročitati.

Na samom križanju cesta stoji pravoslavna crkva Uspenja Bogorodičina, sagrađena 1888. godine. Pravoslavnih Srba ovdje je 1991. bilo gotovo 40 posto pa su tijekom rata, rastjeravši sve druge i drugačije, Donji Vakuf preimenovali u Srbobran. Sad ih je ostalo manje od jednog postotka pa se „k'o s pika“ vidi da je crkva nesretna samotnica, mada sad, u odnosu na neke godine, izgleda pristojno; sjećam se, naime, i vremena kad je izgledalo da neće još dugo, kad je oko nje bio potpuni nered, a koze pasle takoreći na crkvenom pragu. Pitam se, a zaključano je pa ne mogu provjeriti, stoje li još na ikonostasu radovi velikog Romana Petrovića, inače rodom upravo odavde?!

Katolički Hrvati nisu proglašavali nikakav Hrvatobran :) pa im je crkvica na obodu grada, uz cestu ka Bugojnu, zdrava i čitava, samo što u nju gotovo i nema ko ići: od 682 prijeratna, ostalo ih je svega 58. Crkvica svete Male Terezije sagrađena je 1934., a na spomen-ploči postavljenoj u povodu obnove, 2014. godine, kaže se da je da je to poduzeto u „u duhu propovijedanja nadbiskupa Smiljana Franje Čekade, pravednika među narodima“. Čekada je također rođen u Donjem Vakufu 1902., a postat će najprije skopsko-prizrenski biskup, potom će neko vrijele upravljati Banjolučkom biskupijom, da bi na kraju postao vrhbosanski nadbiskup. Postumno je, 2010., stvarno proglašen „Pravednikom među narodima“, a naredne godine je odlikovan i Medaljom države Izrael, budući da je dokazano kako je tijekom Drugog svjetskog rata spašavao židove iz nacističkih logora. Smiljan Franjo Čekada, dokaz da se veliki katolici ne rađaju nužno tamo gdje su većina i gdje ih je mnogo, a zajedno s Romanom Petovićem i dokaz, jedan od mnogih, da se i u malim mjestima rađaju veliki ljudi. 

Postotak Bošnjaka muslimana je s 55 1992. porastao na više od 95 postotaka, a to se najbolje vidi po velebnoj Čaršijskoj ili Baš džamiji. Danas se ne zna kako je izgledala 1572., kad ju je, kao začetak grada, podigao sin sin bosanskog namjesnika Malkoč-bega, Ibrahim-beg Malkočević. Zna se da je posljednji put srušena 1992., a osam godina kasnije iz ruševina izronila još veća. Evlija Čelebija zapisa da je i 1660. bila posebna: Svako ko je vidje, hvaleći je / izreče joj kronostih: / Ovo je najljepši mesdžid i najčasnija džamija. S četiri orijentalna luka podsjeća na suvremenu inačicu Handanija džamije u obližnjem Pruscu, s tim da ima, za našu zemlju prilično originalno, neboplavu kupolu i šiljasti vrh munare.

Srbobran nije prva nego ko zna koja promjena imena naselja. Benedikt Kuripešić 1530. godine priča o gradu Donji Novi, dok se u vrijeme kad je podignuta džamija zove Novosel. Turci su ga kasnije zvali Fakvi-ziv, a kroz cijelo vrijeme koristi se i naziv Donje Uskoplje, budući da je ovo područje bilo dijelom srednjovjekovne župe Uskoplje. Čast Ibrahim-begu, ali se zna da na lijevoj obali do uspostave austrougarske vlasti nije bilo nijedne kuće. Tada je, 1901., na rječici Semešnici podignuta pilana nekog Huga Feldbauera, a onda je i Vrbas morao biti premošten. Narod k'o narod, grdno mu bilo izgovoriti Feldbauer pa će most prozvao Filbarovom ćuprijom. Austro-Ugarska je izgradila ceste i uskotračnu prugu prema Jajcu i Bugojnu, a onda se, kao i u drugim krajevima, preko poduzetnika dala na sječu šume. Tada je Donji Vakuf bio čaršija u odnosu na Bugojno i imao puno više stanovnika, ali se kasnije, u doba Jugoslavije, sve okrenulo naglavce.

Plavetni Vrbas i Filbarova ćuprija, koliko god ga spajali u jedno, ipak i danas dijele gradić na dva svijeta. Tamo gdje prije Austrijanaca nije bilo ničega danas stoje neki od kapitalnih objekata, od tvornice gipsa, također, po nekom Latneru, utemeljene u doba Austro-Ugarske pa do suvremenog doma zdravlja i spomenute katoličke crkvice. Tamo se našlo mjesta i za partizansko groblje. U ono doba ga je – bilo ili ne bilo partizana s tog područja – naprosto morala imati svaka općina, a u nekim je, tako i ovdje, dodavan i spomenik. Ovdje su, kao i u susjednom Bugojnu, dobrodušni partizani nakon posljednjeg rata dio svoje parcele bez ijedne riječi pobune ustupili za monumentalni spomenik šehidima. Šutjeli su – takvi su oni dobričci – i kad su njihove zastave zamjenjene, zadovoljivši se time što im barem grobove neće dirati i što će uspravna ostati bista glavnog među njima, sirotog narodnog heroja Dušana Rakite, išaranog crvenim sprejem i lica punog ptičjeg izmeta te spomenik poginulim drugovima, makar je prilično očito da za njih i za njega više niko ovdje ne mari. Na šehidskom obilježju nekoliko stotina imena i prilično patetični rodoljubivi, u ratu napisani stihovi nekog Samira Mustafice. Šteta, imaju Bošnjaci na desetke boljih pjesnika i vrjednijih rodoljubnih stihova.

Na toj strani je, odmah uz partizansko-šehidski park, i dječji vrtić pa najmlađi Donjovakufljani rastu takoreći ukorak s kod nas uvijek nesigurnom i promjenjivom poviješću, a s druge strane glavne prometnice je i dom kulture i, ispred njega, „teta koja sjedi“, prilično nalik, možda čak i sestra blizanka, onoj na platou sarajevske „Skenderije“. Na Filbarovoj ćupriji, sada službeno – pokoj duši Hugu Feldbaueru – Mostu Alije Izetbegovića, tabla koja kaže da su tu, pri rušenju mosta, „pale prve žrtve agresije na BiH na području općine“. S druge strane nad Vrbasom stražari hotel „Vrbas“, a neki Aida i Keno fino se, valjda se tako postaje faca, potpisali na turističkoj karti Gornjevrbaske doline.

Najmarkantniji dokaz da je stara čaršija ipak bila i ostala s druge strane mosta je sahat-kula. Svako valjda, kad prolazi ovuda, mora, baš mora baciti pogled na nju, ali se ne sjećam da mi je ikad iko pričao kako je otišao do nje. Nema se, doduše, ništa posebno vidjeti kad se dođe do nje, ali ima barem turistička tabla pa dopuniš ono što već znaš o njoj: da je sagrađena nekad u 18. stoljeću i kao takva je jedna od mlađih u BiH, da je prvotno zvono stiglo ovdje 1591. godine kao ratni plijen iz Koruške ili s mletačkog područja, da sahat kula nije radila od 1917. do 1952. i da je nedavno, prije 15 godina, ugrađen digitalni mehanizam koji vrijeme na turskoj kuli očitava ni manje ni više nego putem satelitskog signala koji stiže iz Frankfurta. Usto je ova jedna od samo četiri sahat kuće koje i danas pokazuju koliko je sati. Originalno zvono je 1889. godine za 120 guldena otkupio Zemaljski muzej BiH.

I dok za sahat kulu znaju svi, za jedno turbe, koje po ljepoti nimalo ne zaostaje za onim travničkim i sarajevskim, zna malo ko osim domaćih ljudi. Došlo takvo vrijeme da se našlo na nemjestu, podalje od glavne ceste. Pod njim je pokopan Mehmed-paša Miralem, visoki dužnosnik osmanske vlasti potkraj 18. stoljeća; bio je kliški sandžakbeg, a onda dogurao i do bosanske vezirske stolice, ali je na njoj ostao svega mjesec dana. Ako je vjerovati predaji, Miralemovi pretci doselili su iz Jemena i to u po njima prozvano selo Jemanlići, tri kilometra od grada, a dali su nekoliko paša i drugih velikih faca onog doba. Mehmed-paša je u Jemanlićima imao kulu, a u gradu, ovdje negdje gdje mu je turbe, ogromni odžak s banjom kakve, piše Hamdija Kreševljaković, u to doba nije bilo u čitavoj Bosni. Neki od njegovih potomaka bili su gorljivi zagovornici nepristajanja na od Porte već prihvaćenu uspostavu austrougarske vlasti pa su očistili kubure, naoštrili sablje i krenuli u, sad znamo, unaprijed izgubljen boj, a oni koje to nije zakačilo nastavili su se boriti protiv Austro-Ugarske, samo više ne kuburom i sabljom već političkim djelovanjem. Ibrahim-beg umro je 1800. godine i, sreća njegova, nije dočekao ta kjafirska vremena, a po njemu je nazvana i džamija što joj pripada mezarje na kojem je pokopan. Nova, a historijat joj ne poznajem, uglavnom odvojena od mezarja i turbeta, kamo – desi se to nerijetko – dolazim prekoračujući srećom prilično nisku ogradu. Ko je još, uz Mehmed-pašu, pokopan ispod turbeta također ne uspijevam doznati, ali neko jest, mezara su dva.

U gradu objektivom bilježim još samo dopadljivu fontanu ispred hotela i mramornu ploču na jednoj od nekoliko zgrada iz austrougarskog doba, spomen na formiranje prvog partizanskog inženjerijsko-pionirskog bataljuna 1943.; za groblje nije bilo mjesta, može barem spomen-ploča.

Onda žurim do sela Kopčić. Pripada općini Bugojno, ali kad sam putopisao taj kraj ne nađoh vremena, a ionako je iz Kopčića bliže u Donji Vakuf nego u matičnu općinu. Selo je mnogima poznato po derneku koji se to, otkad je svijeta i vijeka, održava za Aliđun odnosno Ilindan, ali mene zanima okrugla „kućica“ između nišana pored ceste, na desnoj obali potoka Lubova. Radi se o još jednom turbetu, ni nalik onom u gradu; ono je na stupovima, a ovo punih zidova, šestokutno, s okruglim kupolnim krovom od sedre i gljivastim ukrasom na vrhu, zbog čega nalikuje kapi francuzici. Turbe Makoča, kaže narod, a stvarno su pod njim, uz Malkoče, pokapani i Skenderpašići, potomci Skender-paše Maihajlovića ili Mihajloglua, vojskovođe Mehmeda el-Fatiha, istaknutog u ratovima protiv Mlečana, Hrvata i Mađara, ktitora prve sarajevske potkupolne džamije Skenderije. Malkoči i Skenderpašići našli su se pod jednim turbetom jer su bili rodbinski povezani.

Spomenika su dva, ko leži ispod njih, ne zna se, a uvijek nesigurna predaja tvrdi, mada ima i drugačijih mišljenja, da je u grobu bliže potoku Alaj-beg Malkoč, a da je turbe, i to majci, podigao Džafer Alaj-beg, sin Kara Osman-paše Skenderpašića, pokopan pod velikim nišanom uza samo turbe. Mnogi ipak misle da su i njegovi posmrtni ostaci pod turbetom. Nišani veoma sliče onom znanom kao Bašićev u Jakiru pod Glamoča, najvećem u našoj zemlji. Kako god, turbe sad služi i kao odlagalište suvišnih stvari: unutra je komad grobljanske betonske ograde i još betonskih komada meni nejasne namjene, kao i nekoliko drvenih spomenik, valjda „zaboravljenih“ nakon što su pokojnicima podignuti pravi, kameni. Neki tu očito stoje već godinama, a najnoviji je izvjesne Amire Hadžibegović, umrle 2016. godine.

Iz Kopčića ću opet u grad pa u Oborke, tu imam veeelika očekivanja: u selu se, naime, na lokalitetu Crkvina, nalaze ostaci ranokršćanske bazilike. Da malo snizim razinu adrenalina, pravim krug kroz selo u kojem stećaka ima na čak četiri mjesta. Ovi što ih vidim nisu ništa posebno, mada ih u okolnim selima, na nekim od još 12 nekropola, ima i moćnih.

Za baziliku sam stoput pomislio „sad ću nekud drugo, to mogu kad god hoću“ pa produžio. Crkvina je smještena pored samog ulaza iz općinskog središta u Oborke, a adrenalin mi naglo spušta iskonjak ispred obližnjeg restorana koga pitam kuda se stiže do bazilike. Pokazuje mi, ali…

– Nema ti gore ničeg što se može vidit', što se tog' tiče, džaba se penješ, al' dobro, nije daleko.

Dodaje kako mu je dedo pričao kako su, nakon onog rata, neki iz Sarajeva kopali na Crkvini ili Glavici, „zovemo je i tako i tako“. Ovo drugo je stvarno tako, piše u „Arheološkom leksikonu“ da je istraživanja 1956. i 1959. obavio Đuro Basler, objavivši o svemu i opširan rad. U bazilici su, uz ostalo, otkopane i četiri grobne komore na svod, a uz kosture pokojnika nađeni dijelovi obuće, kopča, stilusi i nož. Nalazim puteljak pa malo-malo ubrzavam, kao kad žuriš, na cesti je radar, a noga makinalno naliježe na gas. Presjeca ga nečija nova kuća, odnosno ograđeno dvorište, pa zaobilazim kroz šumu. Ispostavlja se da mi nije slagao ni ono prvo: na platou obraslom travom tek poneki krupniji kamen, valjda zaostao nakon arheološkoh radova, govori da se tu nalazila neka građevina. Basler otkopao, nacrtao, popisao, izmjerio, spakirao nalaze i onda naredio radnicima da sve zatrpaju. Razočaran sam, eto šta je, poneki kamen, ostalo od mojih veeelikih očekivanja, ali šta je – tu je; da su nam još neki arheološki lokaliteti bili pod zemljom, danas bi još postojali.

Kad se krene od središta Oboraka prema prijevoju Komar, u oči se, kao sahat kula u gradu, svaki put zadjene, štaviše zabije, obeskrovljeni toranj pravoslavne crkve iznad ceste. Stoji tako evo već četvrt stoljeća; niti se ruši, niti ga ko popravlja. Crkva nije daleko od glavne ceste, pet minuta vožnje vrlo lošim makadamom, a bio bi i gori da tu nedavno nije obavljana ekshumacija srpskih žrtava iz posljednjeg rata. Prolaz ispred crkve zapriječen nekom vrpcom na kojoj ne piše ništa pa sam malo u dvojbi, ali kad sam već tu, naravno da se neću vratiti dok ne pogledam sve što me zanima. Unutra kao da je ovdje godinama radio neki punk klub, samo što su simboli i grafiti „malo“ drugačiji, od zvijezde i polumjeseca do ljiljana. Iza crkve groblje, šuma dobrano nadvisila spomenike. Rab Božji Milojka Milutin za života, do 1987., kad je umrla, sigurno nije mogla zamisliti da će joj oko groba, njbližeg crkvi, rasti trnje, a ni muž Savo koji joj podiže spomenik i završi ko zna gdje. Tužna slika tornja ipak se posljednjih mjeseci mijenja. Kad sam radio putopis, na krov su već bile postavljene letve, a radove izvodi jedan poduzetnik iz mog Kreševa.

Posljednja slika s donjovakufskog područja puno je veselija od svih prethodnih. Ne znam, naime, nikog ko ne zna onu „Ima jedna krčma u planini / vide joj se svjetla noću u dolini…“, ali malo ko zna da je krčma iz pjesme ona na prijevoju Komar, na 927 metara iznad mora, na granici općina Donji Vakuf i Travnik. Ispričao je to Nedeljko Bilkić ne jednom, takvo što je ljude uvijek zanimalo: bila je 1968. godina, tamo neki studenti krenuli rušiti državu, on krenuo iz rodnog mu Bugojna, a u društvu je bio i novosadski tekstopisac Miroslav Čonkić. Mara iz pjesme se stvarno zvala tako, a možemo samo zamisliti kakav „zmaj“ je bila kad je Čonkić zgrabio prvi komadić papira koji mu je došao pod ruku i za pet minuta napisao pjesmu koju svi znaju i 60 godina kasnije.

Makar je krčma u planini posljednjih godina „radila“ samo u pjesmi, bit će bolje, i to vrlo skoro, budući da i oko nje zatječem radnike; ko zna, dok ja ovo pošaljem, možda i proradi. Mara je odavno ili stara baka ili već pokojna, možda nikad nije ni doznala čemu je bila inspiracija, što, međutim, ne znači da se, kad sljedeći put naiđem, neće naći neka „čila jedra“ što „igraju joj njedra“. I baš me zanima hoće li biti ono da „kad mom stolu dođe, mene umor prođe“?!