Colmar, metropola elzaškog Dekapolisa na sredokraći između Strasbourga i Basela

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Od 202 putopisa na ovom portalu samo dvaput nije uvažena moja molba za lijepo vrijeme: bogovi su uvijek online, čak i kad padnu na tjeme, ali i e-mail poslan nebeskoj administraciji greškom zna završiti u neželjenoj pošti. Elem, jest kiša znala priprijetiti, u Baselu, Gornjem Milanovcu te cijelo vrijeme koje sam proveo u Toscani, ali bi na kraju ostala u oblacima. Prvi put me je zalila prije tri i pol godine u Rami, i to toliko da sam morao odustati od putopisa i naknadno ga dovršiti, a drugi put ovdje, u Colmaru, gradu koji je, uz ostalo, poznat i po tome da na godišnjoj razini ima najmanje oborina u čitavoj Francuskoj! Da baksuzluk bude veći, nije prestalo kišiti cijeli dan. Ali šta je – tu je, navuče se kabanica i krene, a na kraju su jedina šteta koja kap na cijeli dan skrivanom objektivu i poneka odviše mutna fotografija. Pa nek' pada, kao u parku Marsovo polje, pred spomenikom slavnom admiralu Josephu Armandu Bruatu, umrlom prije više od 150 godina: spomenik je okružen mnoštvom vodoskoka pa se doslovno može primijeniti ona narodna da „lije i iz neba i iz zemlje“. Ipak, lako je meni: goluždravi ljudovi poredani oko fontane kisnu tako, bez kabanice, dan-noć.

Od prvog pisanog spomena, 823. godine, do danas, Colmar je izrastao u grad sa oko 70 000 stanovnika i administrativno središte departmana Gornja Rajna. Mijenjali su se vladari, vođeni ratovi, uglavnom, ma kako to danas zvučali nepojmljivo, vjerski, protestanti vs katolici, a tek nekoliko posljednjih bili su drugačiji – jasno, kao i za ostatak Elzasa, tako su se i za Colmar otimali Nijemci i Francuzi. Štoviše, rat za Elzas odlučila je upravo bitka iz veljače 1945., u vojnoj literaturi poznata kao Poche de Colmar, odnosno Kolmarski džep.

Grad na sredokraći putova između Strasbourga i Basela mnogi, zbog brojnih kanala rijeke Lauch, nazivaju „elzaškom Venecijom“, ali to baš i ne stoji: kanali su uglavnom preuski, duboki i neplovni, čak i previše zazidani pa samim time i slabije vidljivi. Puno bolje mu, barem po izlozima, pristaje titula „prijestolnice elzaških vina“, što i ne čudi s obzirom na već spomenutu suhu klimu i položaj ispod planine Vosges. Colmar je i grad parkova, nešto kao naš Sombor, a samim time i cvijeća; ono nimalo stidljivo izviruje i prsi se ne samo iz zemlje već i s balkona i krovova. Godine 1984. Colmar je dobio i najveću državnu nagradu za „ocvjećivanje“.

Budući da je grad kroz dulja razdoblja bio dijelom Njemačke, nimalo ne iznenađuje što prevladavaju građevine koje odlikuju zidovi isprepleteni drvenim gredama. Ovdje je to drvo uglavnom tvrdi i neuništivi kesten, o čemu najvjernije svjedoče godišta urezana na mnogim gredama i nadvratnicima. Jesu brojke pomalo čudne, neke jedva nalik arapskim, ali se ipak dade razaznati da su neke kuće i kapije stare i po više od šest stoljeća. Iznad mnogih ulaza i dalje stoje imena nekadašnjih, davno umrlih vlasnika; kod nas, recimo, ne znam doslovno nijedan takav slučaj – kad se kuća kupi, najprije se ostruže ne samo ime već, ako je ikako moguće, i svaki spomen bivšeg vlasnika.

Jedna kuća je posebna, broj 1. Zove se Kuća Pfister, iako bi se ustvari trebala zvati Kuća Scherer, budući da se tako prezivao Ludwig, čudak iz Besançona, koji ju je dao sagraditi 1537. godine, a Pfisterovi su je samo kupili. Po sredini se ispružila izdužena osmokutna kula, uz nju balkoni i dvije verande s potpornicima, prizemlje razvedeno arkadama… Ne znaš pravo šta je drvo, šta kamen, a sve je prekriveno freskama i medaljonima s prikazom – Ludwig je, dakako, bio Nijemac – njemačkih careva i biblijskih prizora. Kad mi u glavu dođu moderne zgrade, ispred njih mogu samo zakukati; Pfisterova kuća je, naime, pobjeda, a ovo današnje poraz arhitekture.

Kuća Adolph, na Katedralnom trgu, svakako nije ružna, ali – u moru lijepih – ni nešto posebno: gotički prozori slomljenog luka, na drugom katu arkada s trostrukom lancetom i nešto nalik rozeti. Jedna od mnogih donekle sličnih, s tim što je najstarija građevina u gradu: stručnjaci pretpostavljaju da je sagrađena oko 1350., a prvi put se „crno na bijelo“ spominje 21 godinu kasnije. Zdenac na kutu kuće, ukrašen lavljom glavom, sazidan je 1592., taman kad je – makar ovo djelovalo kao pomalo nezgrapna usporedba – Bihać pao pod osmanlijsku vlast. Hajd' ti to sad pojmi, crni Jukiću, da neka zgrada traje toliko godina i da je sve vrijeme u funkciji!

Pa Kuća Coifhus, sagrađena, odnosno njen južni dio, 1480., u vrijeme kad je Colmar – eto i to! – imao vlastitu valutu. Administrativno i gospodarsko središte grada, kasnije službeno i vijećnica, a potom dugo godina carinarnica. Grad je tada bio i sjedište Dekapolisa, saveza deset carskih gradova Elzasa, a sjedište skupštine bilo je upravo u prizemlju kuće Coifhus. Krov šaren, veranda okićena, na zidu ljudske maske i dvoglavi carski orao, na nadstrešnici grbovi članica Dekapolisa, a ispod svega, posred zgrade, ulica nadsvođena lučnim prolazom. Sad je malo zakrčena drvenim kućicama, ali je to samo privremeno, dok blagdani prođu. Blizu nje javni zdenac, jedan od desetak u gradu, na njemu oklopljeni bradonja, sa sabljom u lijevoj, vitla po zraku desnicom što stiska žitno klasje. Pametnije mu je bilo, umjesto oklopa, kupiti kabanicu :)

Eh, da, kad sam već kod zdenaca, moram spomenuti jedan mali, na tromeđi kvartova Sveti Leon, Ladhof i Sveti Ante: ustvari je više nalik malo zakrivljenoj kadi, a s niskog postolja pored nje gledaju nas lososi. Narod k'o narod, i ovdje ubcuje novčiće za sreću, moglo bi ih se zagrabiti šakom.

Na jednoj kući, podignutoj 1419., na sastavu zidova, figura bradatog stražara s mačem „k nozi“. Djelomično oklopljen i ošljemljen, čuva kuću, ali njegova dobroćudna faca kaže da bi se, k'o Balašević, da ga neko napadne, odmah pomirio.

Ili zgrada Poêle des Laboureurs, u slobodnijem prijevodu, Plodovi štednje, iz 1625., s tako moćnim renesansnim portalom da bi Balkanac kao ja na prvu pomislio kako je u njoj stolovao u najmanju ruku kakav princ. A nije, nego ju je izgradila tadašnja zajednica poljoprivrednih udruga Colmara i okolnih gradova. Imali su, piše na ploči, neku vrstu suda časti, kako za ono kad neko nekom pređe preko međe, tako i za kažnjavanje poljoprivrednika koji se ne bi držali drugih zakona iz tog područja. "Es veracht als gemacht", stoji na luku ili, opet u slobodnijem prijevodu, „Lakše je kuditi nego raditi“. Može i „lako je kritizirati, teško je djelovati“.

Moram spomenuti i kuću Madame Gall, ne što je nešto posebno već što je u njoj 13 mjeseci živio i radio slavni Voltaire. Ostao bi možda i dulje da nije došao u sukob s tada vrlo utjecajnim isusovcima, koji su, znamo, bili u vječitom ratu s prosvjetiteljstvom. Zbog toga Voltaireovi zapisi o Colmaru nemaju pozitivan predznak.

I kad bih tako od kuće do kuće, nikud ne bih stigao. Stvarno ih ima čudesnih kao malo gdje. Ako je Gustave Flaubert u pravu s onom da je Bog u detaljima, Colmar je pravi Bogograd, mada su se oko tih detalja potrudili stanovnici. Kako li su, pitam se, uspjeli sačuvati da sve kapije budu drvene, kod nas bi to davno bilo izbetonirano? Ili ona debela užad kao ukras „granici“ između prizemlja i kata, tajanstveni simboli što su posred zida izronili ispod žbuke, pa okrugli duguljasti balkoni, neki i sa šiljastim krovom, postavljeni na sastavu strana kuća, prozorske škure od klasja, zvijezda i srca, bogato ukrašeni zabati na državnim zgradama… Pa i ono novije, recimo vodene kante iznad ulaza u restorane ili to što ne stave, kao kod nas, metalnu tablu kad nešto obnove nego podatke o obnovi urežu u zid.

Inače ovdje kao da svi čuvaju sve te detalje, nema grafita i sličnih stvari, kamoli da se naleti na kakvu ruševnu zgradu. Tek poneka šala mala kao što je ona s oznakom za pješake: neko je čiki na mnogim oznakama docrtao jedan organ, no to će svakako sprati kiša.

U centru, uz riječne kanale do protestantske crkve svetog Mateja, traje izložba životinja; ima ih za barem pola Noine arke, ali svaka vrsta u svom boksu, a ja se, ni sam ne znam zašto, najduže zadržavam ispred boksova s ljamama. Ljudi na ulicama nema puno, rastjerala ih kiša. Oni koji su se baš „zavjetovali“ obići grad – kakva kabanica, kakvi bakrači – sjednu u turistički vlakić i, kiši u inat, obave to začas.

Obilježene su i rodne kuće znamenitih žitelja. Najzanimljiviji su detalji na onoj Andréa Hartemanna (1899.-1951.): zapovjednik zračnog korpusa Legije časti ima nos kao u karikaturama! Bio je, stoji na spomen-ploči, „gorljivi obožavatelj“ van Beethovena i Haydna. Poginuo, točnije pod nikad razjašnjenim okolnostima nestao u jednoj akciji iznad Indokine. Ne znam jesu li piloti u to doba, dok otpuštaju tovare bombi, imali na čemu slušati glazbu, ali ako jesu, bit će da je general, ubijajući one dolje, slušao van Beethovena ili Haydna. Odmah u susjednom ulazu rođen je Auguste Nefftzer (1820.-1876.), jedan od doajena francuskog novinarstva, osnivač nekad slavnog lista „Le Temps“.

Blizu crkve svetog Mateja stoje i dva reljefa: jedan je posvećen oslobođenju, 2. veljače 1945., s majkama i djecom u prvom planu, a drugi izrađen u čast maršalu Jeanu Lattreu (1889.-1952.), veteranu Velikog rata, gdje je sudjelovao i u poznatoj Verdunskoj bitci, te rata u Maroku, najmlađem francuskom generalu u Drugom svjetskom ratu, a potom i sudioniku Prvog rata u Indokini. Gdje god je ratovao, i kao redov, i kao general, nije se štedio, pa su, kažu, u neko doba prestali brojati gdje i koliko puta je ranjavan. Zapalo ga je da se u Berlinu, nakon oslobođenja, kao predstavnik Francuske, nađe za stolom zajedno s Eisenhowerom, Žukovom i Montgomeryjem. Indokinu je preživio, ali mu je tamo, dakako kao francuski časnik, poginuo sin jedinac.

Tako su ovdje, u pograničnom području, spomenici očekivano podizani prvenstveno ratnicima i tek ponekom umjetniku. Ima ih, doduše, toliko visoko, a bez natpisa, da mogu samo nagađati šta predstavljaju i čiji su. Uglavnom, ovdje svakako treba spomenuti Jeana-Jacquesa Waltza, odmilja zvanog „Mali Hansi“ (1873.-1951.). Nije bista kojom ga je Colmar nagradio nešto posebno u umjetničkom smislu, ali je on prilično zanimljiv lik. Slikao je čudne, ponekad i karikaturalne crteže, nerijetko u njima ne štedeći tadašnju njemačku upravu. S druge strane su njegovi akvareli s kojih se, kažu u muzeju koji mu je podignut na rubu grada, najbolje može osjetiti bȉlo ondašnjeg Elzasa, pogotovo elzaškog sela, njegovih šarenih kuća i pokaldrmanih sokačića.

Po broju bogomolja reklo bi se, kao i po čitavom zapadu, da se ovdje i u snu mole Bogu. Imaju ih ne samo glavne religije, već i Jehovini svjedoci, mormoni, budisti te evangelisti raznih vrsta, od adventista, preko metodista, pa do baptista. Arapi i Turci zasad stoje neriješeno, 2:2, po broju džamija, podignutih izvan centra, protestantske crkve su tri, a sinagoga jedna. Najviše je, naravno, čak 20, katoličkih crkvi i kapela, od onih starih stoljećima do nekoliko novovjekih, od kojih gotovo uvijek otkrenem glavu.

Neke, dakle, zaobilazim, u neke ulazim, a najduže ću se zadržati u gotičkoj katedrali svetog Martina. Najstarija crkva na ovom mjestu, otkopali je arheolozi, datira još iz 11. stoljeća, dok je sadašnja građena od 1235. do 1365. Zanimljivo, nikad nije dovršena, sjeverni toranj nikad nije podignut. Iako su mnogi komadi crkvenog namještaja, kao i osam zvona, koliko ih je tada ovdje bilo, zauvijek uništeni tijekom Francuske revolucije, ponešto je spašeno, među ostalim i najvažniji kipovi, da ih sad ne nabrajam; ovdje se nalazi dobar dio svetačkog zbora, te Kristova glava iz 13. stoljeća i moćan timpan iznad ulaza. Sve, sve, ali nekoliko retabla, poliptiha i triptiha nevjerojatni su; njima sam oduševljen i zato što ih kod nas, u bosanskim i hercegovačkim crkvama, izuzev modernih, a to je neka druga priča, gotovo i nema. Blizu katedrale je i renesansna zgrada Zapovjedništva garde, a u njoj i ostaci kosturnice s početka 14. stoljeća.

Od protestantskih je najbolja crkva svetog Mateja, s jednim šiljastim i jednim kupolastim tornjem. Sagrađena je 1292. po franjevcima, a nakon uspostave mira s luteranima baš ona je odabrana i dana 1575. godine njima na korištenje, s time da je istodobno i dalje koriste i katolici. Kasnije je luteranima, između 1627. i 1632., oduzeta, a onda ponovno vraćena, pa je i danas koriste. Fratri su malo prije toga, valjda jer su najviše pomagali oboljelim, teško stradali u kugi koja je u Colmaru odnijela 1560 života.

Sinagoga je sagrađena 1843., mada se prva spominje još 1279. godine, i to u posebnoj židovskoj četvrti. Ta će kasnije stradati, kao i židovi, protjerani iz grada 1511. Neko vrijeme su se molili u onoj prekrasnoj zgradi poljoprivrednih udruga, a onda napravili sadašnju sinagogu. Ne samo da je preživjela apokaliptičnu Kristalnu noć već je za vladavine Hitlerovih nacionalsocijalista čak i, makar i pretvorena u skladište, restaurirana. Židovi su, međutim, uglavnom stradali, o čemu svjedoči spomenik, ploča uglavljena u kamen, u cvijetnjaku ispred ulaza.

Dva se domaća umjetnika, uza sve uvažavanje vojskovođa i ratnika, ipak izdižu iznad drugih, a prvi je Martin Schongauer, graver i slikar iz 15. stoljeća. Gdjegdje zabilježen naprosto kao Martin Lijepi, prvi je znameniti njemački graver. Smatra se da je završio zlatarski zanat, a koliko je u svom poslu bio dobar, pokazuje podatak da su njegovi uradci još u ono doba stigli premrežiti ne samo dobar dio Njemačke već su dobacili i do Italije, Engleske i Španjolske. Povjesničari umjetnosti čak tvrde da je veliki Michelangelo kopirao njegovo Suđenje svetom Anti, a plagirali su ga mnogi onodobni graveri, vješto „prepisujući“ i njegov monogram. Zna se za 116 njegovih radova, mada su neki sasvim sigurno uništeni u ratnim metežima ili završili u privatnim zbirkama. Jedan broj gravura čuva se u muzeju Unterlinden, zajedno sa znamenitim Isenhajmskim oltarom Matthiasa Grünwalda, a ponešto se, primjerice luk jedne zazidane porte, može vidjeti i na gradskim ulicama. Nije bio ni manje vješt slikar, a njegova Djevica u grmu ruža ukradena je 1972. iz katedrale. Nakon što je pronađena, određeno je da bude deponirana u dominikanskoj crkvi svetih Mučenika, pedesetak metara od katedrale. Inače se tu, u dominikanskom samostanu, čuva i oko 3000 inkunabula. Da napravim jednu grozomornu usporedbu: u BiH ih ima svega 51!

Drugi je kipar svjetskog glasa Frédéric Auguste Bartholdi. Prilično opširno sam ga predstavio putopišući sedamdesetak kilometara udaljeni Belfort, ako nekoga ko je napravio njujorški Kip slobode uopće treba predstavljati. Bartholdija ovdje ima na trgovima i na pročeljima zgrada, a 2004. godine je, u povodu stogodišnjice njegove smrti, na kružnom toku kojim se u Colmar ulazi iz pravca Strasbourga, postavljena 12-metarska kopija Kipa slobode, pola metra viša od one pariške, Pont de Grenelle. Bartholdijevo djelo je i spomenik admiralu Bruatu s početka putopisa. Park je inače projektiran u formi križa Legije časti.

Na jednom od ulaza u prostrani Park vodotornja postavljen je njegov spomenik, a njegov muzej, smješten, zanimljivo, u rodnoj mu kući, jedan je od poznatijih i posjećenijih u gradu. U dvorištu još jedan Bartholdijev  kip, Veliki držači svijeta, koji je izradio dvije godine prije smrti. I svi su ovdje ponosni kao da im je najbliži srodnik. Kako ono kažu u Mostu na Žepi: Valja rodit vezira!