Bugojno, sjenka Mikulićevog, Ištukovog i Kokanovog grada

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Do prije 15 godina za Rostovo je uglavnom znalo nešto srednjobosanskih ljubitelja prirode i zimskih sportova, pogotovo kad je tu, za održavanja sarajevske olimpijade, otvoren manji sportsko-rekreacijski centar. Nakon što su tim područjem magistralnom cestom povezani Novi Travnik i Bugojno, znaju svi koji se iz Sarajeva, Zenice, Lepeničke i Lašvanske doline i drugih okolnih područja zapute ka Splitu i Dalmaciji; em „preskoče“ Travnik i uštede barem pola sata vožnje, em uživaju u prekrasnoj prirodi, em je mogućnost da ih policijska patrola zaustavi kudikamo manja nego preko Travnika, Turbeta, Komara i Donjeg Vakufa – tamo su drugovi u plavom gotovo neizbježni.

Od Rostova, taman kad se prođu putokazi za Pećine, Šenkoviće i Ruda i iz šume izbije na kratku ravan pa obori nizbrdo, počinje općina Bugojno. Blage travnate padine prošarane čoporima zbijenih stabala i vikendicama razbacanim kao da su upravo ispale iz kakve nebeske vreće, mir i nepregled. Od planinskih prijevoja u našoj zemlji ljepši je samo onaj u Nišićima. Ovih dana je, kažu mediji, a nakon što je novi vlasnik iz Katara dao crveni karton alkoholu, izgubio skijaše koji veleslalom vole napraviti i za šankom.

Do Bugojna je 12 kilometara osrednje kvalitetne ceste, opet manje-više kroz šumu, a sela će se pojaviti tek nekoliko kilometara pred gradom, pa i ona mrka i skrivena u sebe, markirana tek visokim crkvenim tornjevima.

U Bugojnu sam bio puno puta i – je li do mojih očiju ili je stvarno tako – nekako mi svaki put, nek' mi se Bugojanci ne ljute, izgleda sve manje lijepo i svaki put vidim sve više izgubljenih i namrgođenih ljudi, makar se toga može vidjeti gotovo u svakom kutku ove zemlje. Prije nekih 20 godina bugojanska policija me je, tada u ulozi novinara jedne inozemne televizije, privela na ispitivanje, i to ispred zgrade tada jedva držećeg, a sad svježe obnovljenog Hrvatskog doma. Rekli su mi tada da su me priveli i „za moje dobro“: tada su, naime, u domu  „stanovali“ naturalizirani Bosanci i Hercegovci koji su naš jezik jedva natucali, pojačani članovima organizacije „Aktivna islamska omladina“. Pa, k'o biva, mogli bi me krivo razumjeti. Nije tad bilo baš veselo postaviti stativ i kameru pred Hrvatski dom, al' šta ćeš, poslu se, kao i konju, ne gleda u zube.

Elem, čak i tada mi je Bugojno djelovalo uređenije i čišće, smeća i zapuštenosti nije bilo ni blizu kao sad, a ljudi veseliji, opušteniji i s manje briga što su ih poklopile po tjemenu. Stječem dojam i da je grad prenatrpan, mislim na objekte, pogotovo središnji dio, kao da se samo gledalo gdje ima dovoljno prostora da se nešto zatemelji. Ponešto se, ali malo, gradi i sad, a za to vrijeme fasade nekih zgrada iz vremena kad je estetika bila vrlo bitna stvar jedva se drže, dobrano načete godinama i nebrigom. Neke kuće u centru, u pješačkoj zoni, samo što se nisu srušile, to je pitanje dana, što vlasnicima tezgi uz njih nimalo ne smeta, očito su u pitanju rođeni optimisti.

Uvjerljivo najljepša zgrada u gradu je zgrada donedavne gimnazije, sada mješovite srednje škole, prvotno podignuta kao sjedište kotarskog ureda. Naravno, to je moje subjektivno gledanje, ali čim je u pitanju pseudomaurski stil, gotov sam, kupljen, i problem bi bio jedino ako bi takvih zdanja bilo nekoliko. Ispred nje nekoliko metara visok spomenik s grbom Jugoslavije i petokrakom na vrhu – šest plamenova nekim čudom ovdje i dalje gore, kao da se u međuvremenu nisu žestoko posvađali i zapucali jedan po drugom. Podignut je borcima Četvrte i Prve proleterske brigade koji su 1942. „u smjelim jurišima prolili krv“ na prilazima gradu i oslobodili ga. Škola se od 1965. zvala po narodnom heroju Mahmutu Bušatliji (1915.-1941.) zvanom Buš – eto, Bugojno je imalo Buša prije nego SAD i Pentagon – a nosi li ga još uvijek, to ne skontah. Eno mu bista na travnjaku uz lijevi kut zgrade, a s bokova mu kolege narodni heroji Stipo Đerek i Vojin Paleksić. Stipo, Mahmut, Vojin, ja mislim da je to tako ispalo slučajno, a vi? :) Sačuvani su i očuvani, a takve sreće nije bila skulptura blizu suprotnog kuta škole: goluždravom paru ruke i noge su prebijene, a glave otkinute, ali su se i takvi nastavili voljeti. Stećak ukrašen kiflastim polumjesecom, u travi između ubijene skulpture i oglasne table s izvještajem o maturalnom putovanju u Italiju i Španjolsku, kao i narodni heroji, dobar kao da je jučer isklesan.

Bušovu rodnu kuću, finu crvenkastu katnicu, vidjeh na ulazu s rostovske strane, sa spomen-pločom iznad vrata. Dobacio je do Beograda, gdje je studirao pravo, vratio se u Bosnu organizirati ustanak i, na Majevici, u sukobu s ustašama, izgubio glavu već u listopadu 1941. Kako je među prvim proglašen narodnim herojem, njegovi posmrtni ostaci su iz Tuzle preneseni i pokopani u spomen-parku Vraca iznad Sarajeva. Još stećaka, skupinu od šest komada, ukrašena, čini mi se, dva, vidjeh na travnjaku pored ceste što vodi kao onoj glavnoj, od Travnika ka jugu.

E, tu se povijest malo izmiješala, budući da je s druge strane ceste davno, poslije onog rata, napravljeno partizansko groblje. Bijele nadgrobne ploče još leže u pravilnom redu, a tu je i skromni spomeničić s Titovim parolama o bratstvu i jedinstvu kao zalogu našeg postojanja i daljeg uspješnog razvoja. Fontana iz tog vremena prilično zapuštena, a česma nalik saksiji, očito vrijedno djelo nekon kiparskog znalca, čitava, s tim što je trojac na njoj, po belaju opet goluždrav, makar su im „sramote“ prekrivene platnom, presprejan crvenom bojom. Bisti što su ovdje stajale prije posljednjeg rata nema, ona trojica, Stipe, Mahmut i Vojin, jedini su partizani koji su sačuvali glave. Umjesto njih na partizanske ploče nadovezuju se nišani desetaka šehida Armije RBiH iz posljednjeg rata i prilično veleban spomenik kojim dominira natpis „I oni su branili Bugojno i Bosnu i Hercegovinu“, ilustriran onim svima znanim čikom sa stećka na Radimlji i ljiljanom. Da ne bi bili baš skroz pomiješani, prostora ima dovoljno, između partizana i šehida uređena je staza, a iz najdaljeg kuta na sve gledaju dva očito vrlo stara mezara s fino izvedenim nišanima. Ustvari sam ja promašio naziv; ovo mjesto se nekad zvalo Partizansko groblje, sada mu je službeni naziv Spomen-park poginulim braniocima Bugojna i BiH. Dragi su mi i Bogdan Bogdanović i Partizansko groblje u Mostaru, znam i da nije isto, ali, unatoč svemu, ne kontam zašto je o tom mjestu, na kojem ne leži tijelo nijednog poginulog partizana, napisano na stotine tekstova, a o ovom, bugojanskom, gdje su partizanski osloboditelji stjerani u kut, svega dva-tri tekstića veličine šibice. Šta bi bilo da je HVO iskoristio mostarsko Partizansko groblje za ukope svojih poginulih vojnika, ne smijem ni pomisliti.

Dvaput spomenuh goluždrave, a ima ih još: dva gologuza dječaka su u jednom od parkova obgrlila simpa fontanu, a pred zgradom „Gorice“ stoji brončana kupačica, jedan od najpoznatijih motiva Bugojna. Puno je drugih tragova nekadašnjeg Bugojna, godinama najrazvijenije općine u BiH, neki kažu i u Jugoslaviji, koja je, na ljudskim i komunističkim krilima predsjednika Saveznog izvršnog vijeća i iznimno utjecajnog člana CK SKJ, Branka Mikulića, te njegovih pomagača Hrvoja Ištuka, Stjepana Domaćinovića Kokana i Rafaela Primorca, od nekadašnjeg Malog Sela postala čudo u jugoslavenskim razmjerima. Svaki je trebao dobiti spomenik, ali se danas za njih ovdje gotovo ni ne zna. Novca je bilo koliko god i zašto god je trebalo pa su tvornice nicale prije i brže nego drugdje kuće, nezaposlenih nije bilo, a grad se širio ludom brzinom. Josip Broz Tito u mnoge jugoslavenske gradove nikad nije zakoračio, a u Bugojnu je bio toliko često da je, iako je, kao i drugdje, nazivan „najdražim gostom“, ovdje praktički bio „na svom terenu“, pogotovo kad se zna za čak tri njegove velebne vile u ovom kraju. Jedna mu, eto, bila malo. Kažem, puno je tragova, ali su mnogi danas u takvom stanju da bi Tita, da kojim slučajem uskrsne i svrati u grad, infarkt ponovno poslao na onaj svijet.

Najstariji objekt u gradu vjerojatno je Sultan Ahmedova džamija ili, kako stoji na tabli, džamija Sultan Ahmed Han II, sagrađena 1693. Mala nepotrebna zbrka s padežima, ali šta sad. Obnavljana je, proširivana i produljivana ko zna koliko puta, a pretpostavljam da su njeni lučni prozori nekad činili trijem sličan onom što ga ima Handanija džamija u Pruscu. Ponutrica joj je bogato dekorirana, a u malom haremu ima nekoliko fenomenalnih nišana, jedan čak, usudit ću se reći, spada među nekoliko najljepših u BiH. Inače su automobili nekad u poratnim godinama prognani ispred džamije, a pješačka zona kompletnom ambijentu dođe kao poprilično velik plus.

Sultan Ahmedova džamija je, naravno, pozicionirana u središtu grada, a na rubu je druga, dar saudijske princeze El-Dževhere bint Ibramih el-Ibrahim. Sultan Ahmedova je velika, princezina je ogromna. Džamija i islamski kulturni centar su, stoji na spomen-tabli, otvoreni „pod pokroviteljstvom Njegove kraljevske ekselencije princa Abdul-Aziza bin Fahda bin Abdul-Aziza al Sauda, ministra bez portfelja, člana Vijeća ministara i predsjednika kabineta Predsjedništva Vijeća ministara“. Ne znam za vas, ali bih se ja, da imam posla s Arapima, napatio s imenima i funkcijama.

Kavu ću popiti kod bugojanskog paroha Slaviše. Na prvu se baš i nismo našli: ulazim u crkveno dvorište i fotografiram, ne kontajući da je to isti onaj čovjek koji mi je davao izjavu kad je, prije dvadesetak godina, zapaljena ista ova crkva. „Halo, gospodine, fotograsiranje bez dozvole zabranjeno!“ Tako me dočekuje, a zabrana će ostati na snazi i kasnije, naravno samo kad je on u pitanju – marljiv je čovjek, s jednim od svojih parohijana radi nešto u vrtu, naravno da ga razumijem. Zato nakon kave fotografiram crkvu, sazidanu 1853., drugim riječima čim su to ondašnje vlasti dozvolile. Sjećam je se i kad je bila ruševina i zgarište, a isto se, nekoliko godina kasnije, desilo i s provizornom drvenom crkvom. Šta reći nego ne ponovilo se. Slaviša mi na groblju pokazuje i lijep nadgrobnjak Riste Baltića, trgovca i kasnijeg općinskog načelnika. Ristu u vrlo pozitivnom smislu spominje i fojnički franjevac Mijo Vjenceslav Batinić za službovanja u Bugojnu 1872. godine. Eh, da, kad uđem u groblje gdje ima starih spomenika, ode mi najmanje sat vremena!

I da želim, katoličku crkvu svetog Ante Padovanskog ne mogu promašiti; vidi se iz svakog dijela grada i, uz onu u Tolisi, slovi kao najveća u Bosni i Hercegovini – duga je čak 52 metra. Kakve katedrale, kakvi bakrači! Na pročelju – to oni da se ne patim i ne pitam – fino uklesano da je započeta „Na slavu Boga i S. Ante Pad. Prigodom srebr. Pira cesara Franje Josipa i carice Jelisave počeo o J. Barbarić 24. trav. 1879“. Pomislio bi čovjek da je Bugojno dotad stoljećima bilo dijelom Austro-Ugarske, a ni pola godine nije prošlo. Bugojno živjelo dobro, pa i katolici, a bit će da su imali i dobre župnike, čim je kip svetog Ante ispred crkve djelo Ivana Meštrovića, vitraji Slavka Šohaja, Staneta Kregara i Vlatka Blažanovića, postaje križnog puta Josipa Biffela, oltarna menza Zdenka Grgića. Usto je rozeta urađena po nacrtu Ive Dulčića, reljefna, dopadljivo ilustrirana ulazna vrata osmislio je i izveo Stipe Sikirica, a dvorište projektirao Tihomir Štraus. Kad se tome doda da crkvu krasi slika Gabrijela Jurkića Primanje u treći red, mislim da se nigdje u našoj zemlji toliko velikana nije okupilo na jednom mjestu. Plus orgulje od 27 registara, rad Ljubljančanina Franca Jenka, istog onog na kojeg se pišu orgulje u, primjerice, đakovačkoj i šibenskoj katedrali, a do danas je odlično sačuvan i drveni oltar tirolske provenijencije. I da, u Bugojnu sam se zatekao i kad je, jednog poratnog ljeta, ne znam više kojeg, pod toranj postavljen eksploziv. Nije osjetio samo toranj, zatresao se cijeli grad.

U crkvi ću se pomoliti, a koju minutu kasnije susresti ciganke koje mi žele gatati pa makar im, kažu, ne dao ni marke. Jest to dvoje međusobno nekompatibilno, al' pustim tako nekad. A šta mi sve ispričaše, čudo jedno, kao da me znaju od rođenja i u stopu me prate. Ako su mi budućnost pogodili kao što su prošlost, hm, imat će se zašta živovati :)

Iz Bugojna ću u selo Odžak. U središtu sela prodavaonica, pred njom, iako je još prijepodne, dežurne pivopije; nešto ih mnogo, kao da je selonačelnik uveo duplo prekoredno dežurstvo. Nisu škrti, uglas zovu, ima „sarajevsko“, „tuzlansko“ i još neka. Nisam protiv, ali se moram potruditi kako bih ih uvjerio da nisam došao na pivo već… „A znamo, znamo, Sulejmanpašića ti je pravo, a onda se vratiš, pa onim putom gore, i udarit ćeš na Rustempašića!“ Jer ko bi, osim mještana, i došao u Odžak da nema kula, zato – da skrate bespotrebnu priču – svakog stranca odmah upute tamo gdje je krenuo.

Ja ću samo okrenuti itinerar naopako pa prvo krenuti ka dijelu sela u kojem se nalazi Rustempašića kula. Okružena je kućama i, kad malo zažmirim i zamislim je obnovljenu i u zeru drugačijem ambijentu, s pijetlom ili čime drugim na vrhu umjesto alema, eto me u Njemačkoj ili u Francuskoj. Arhitektonski se, naime, kula gotovo ne razlikuje od njemačkih, francuskih i onih u okolnim zemljama, a tamo su posestrime Rustempašića kule često glavne gradske atrakcije i odredišta većine turista, nerijetko i vidikovci ili takvo što. Ova je solidno očuvana, ali, ako se uskoro ništa ne poduzme, neće takva ostati vječno. S prednje strane je polako zarobljava grmlje, iz zidnog prijepusta viri željezna štanga sa starinskim čašicama što ih znamo s bandera elektrovodova, kabeli pokidani, na drvenoj gredi napola savijenim ekserom prikovana plava tabla na kojoj je nekad nešto pisalo pa se zbrisalo, na samom ulazu izraslo stabalce. Vrata širom otvorena. Unutra je neko ne tako davno stanovao, možda tijekom rata, uglavnom uza zidove još stoje dugačke drvene „palače“; taj neko je otišao ostavivši za sobom puno smeća. Po dubini prozorskih otvora očito je da je kula tvrdo građena. E sad, kad bi se oko nje i u njoj malo raskrčilo i uredilo, s onim bunarom u dvorištu, ovo bi bilo idealno mjesto za smještaj u turističkom seoskom gospodarstvu.

Kad bi se u iste namjene obnovila i Sulejmanpašića kula, na drugom kraju sela, Odžak bi, siguran sam, za malo vremena postao hit; nema kod nas puno ovakvih objekata, a i po Europi se malo gdje može naći smještaj u kuli staroj nekoliko stoljeća. Ova je, usto, u puno lošijem stanju od prethodne: ne da nema alema, nego ni krova, sa zidova već blizu 200 godina otpada kamenje i mrvi se malter. Sulejmanpašići su, naime, jedini u ovom kraju bili protivnici ustanka Zmaja od Bosne, Husein-kapetana Gradaščevića. Ispostavit će se, barem po konačnom ishodu, da su bili na pobjedničkoj strani, ali, kako se ono kaže, dok zeko dokaže da nije magarac, ostane bez ušiju – dok je ustanak završen, njihova imanja, pa i ova kula, opljačkana su i opustošena. S druge strane, Rustempašići su bili predvodnici otpora pruženom Morlacima tijekom njihovih napada na Prusac i okolne krajeve pod konac 17. stoljeća pa su, dabome, i nagrađeni. Od „ukrasa“, osim puno grmlja, ima samo predizborni plakat aktualnog bugojanskog načelnika Hasana Ajkunića. Hasane dragi, ako si se već „zalijepio“ na kulu, poduzimaj nešto, ne daj da se sruši, a sam' što nije!

Između Odžaka i Bugojna je Kandija, jedno od, barem nekad, većih bugojanskih sela. Zastajem snimiti obnovljenu zgradu još jednog Hrvatskog doma i sportske terene uz nju. U Vrbanji, pak, u objektiv stavljam skroman, ali fino izveden spomenik jedanaestorici ubijenih pripadnika Armije RBiH; uz cestu je, a vrijedi vidjeti i nekoliko starijih nišana oko njega.

Na suprotnoj strani bugojanske općine je selo Vesela; da je rod srednji, baš bi bilo veselo. Da se ipak barem blago nasmijemo, pomoći će nam naziv srednjovjekovnog grada iznad sela, na brdu Kik – zvao se Vesela Straža. Kažem zvao se, jer je prije 15 godina doslovno poravnat. Da ga je, kao onu stotinjak godina staru austrougarsku kulu kod Trebinja, jednu od mnogih tamošnjih, sa zemljom sravnio zloglasni Emir Kusturica, o katastrofalnom urbicidu bi bilo napisano na stotine tekstova. Pošto su, međutim, Veselu Stražu, jednog od svjedoka bosanske državne samostalnosti, grad koji se prvi put spominje prije više od 600 godina, uništili dokazani patrioti, o svemu se uglavnom šuti.

Do prije nekoliko godina u literaturi se podatak da su se u Veseloj Straži nalazili franjevačka crkva i samostan smatrao upitnim, kao i podaci da je u njemu 1406. održan franjevački kapitul kojem je nazočio i bosanski kralj Ostoja. Dvojbe oko (ne)postojanja samostana nisu riješili povjesničari ni arheolozi već, sasvim slučajno, mjesni privatni poduzetnik Husein Smajić: uređujući 2014. godine svoje imanje na lokalitetu zvanom Crkvina, u dolu uza šumu kojim protječe oveći potok, točnije gradeći ribnjak, naišao je na dotad nepoznate temelje, debele i do dva metra. Tužno je što je to tako, ali bi mnogi bosanski i hervegovački tajkun samo naredio bageristi da nastavi raditi i još mu priprijetio da kome slučajno ne priča o zidinama. Husein je, međutim, obavijestio nadležne i – da skratimo – spasio od zaborava jedan za ovaj kraj i za čitavu našu zemlju važan spomenik. I ne samo to, već je fratrima malo nakon otkrića dao dozvolu da na njegovom imanju, uz njegovu kuću, slobodno obnove srednjovjekovnu crkvu, obećavši im darovati zemljište pa čak i financirati obnovu! Ako treba, rekao je, srušit će svoju kuću i pomaknuti jezero, inače namijenjeno za rad njegove minihidroelektrane. Zasad je, dok arheolozi ne krenu u akciju, a zna se koliko to kod nas zna potrajati,  podignuta samo visoka improvizirana nadstrešnica nalik seoskom zvoniku, s križem na vrhu, u koju je uklopljena predstava Krista.

Zidine „Huseinove crkve“, kako je ovdje mnogi nazivaju, stvarno su impresivne, 35 x 20 metara, od krupnih sedrenih komada; ni uslikati ih nije lako, kamoli da ih bilo lako sagraditi, pogotovo na način kako se zidalo prije 600 godina. Zanimljivo, kad su Austrijanci, nekad početkom prošlog stoljeća, na ovom mjestu radili ispust za malu hidrocentralu, nađen je misni kalež; gotovo je nemoguće da nisu primijećeni i temelji crkve, ali su posao i profit često važniji od svega drugog.

Razmišljam o tome kako bi bilo kad bi Bugojno okupilo sve nekadašnje „svoje“ ljude i njihove potomke, da sjednu i prenesu svoja iskustva. Od, recimo, Mikulića i Ištuka mlađih, preko Nedjeljka Bilkića, onog što nam uvijek razgali srce svojom krčmom u planini, pa do aktualnog ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske Gorana Grlića Radmana, čiji je otac podrijetlom je iz ovdašnjeg sela Rosulje. Radmani su orkestru limene glazbe bugojanskog „Napretka“ donirali komplet instrumenata, a financirali su i Blažanovićev vitraj na rozeti župne crkve. Na čelo da im stane Husejin Smajić, ne samo zato što je ovako postupio s nalazom na svom imanju već što je, Bugojanci dobro znaju, uvijek bio spreman pomoći svakome kome je pomoć potrebna. Jer, dok ima takvih ljudi, ima i nade za sve nas u Bosni i Hercegovini. Ako ih nestane, jasno je: Piši propalo!