Mariánské Lázně: Od Smrdelja do kraljevskih toplica

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jeste li ikad čuli da su Nijemci kopirali nešto što proizvode drugi? Obično se to veže za Kineze, Turke i još što koga. Ja nisam, sve dok ne saznah historijat voda u gradiću  Mariánské Lázně, jednom od onih što čine spa trokut na istoku Češke: ovdašnje kisele vode „křížovka“ i „ferdinandka“ bile su sredinom 19. stoljeća toliko popularne da su u istočnom dijelu Njemačke, i to ne samo na trgovima i u prodavaonicama već i u banjskim ustanovama, rađene imitacije tako što je u glinene vrčeve sa žigom ovog češkog mjesta točena neka lokalna kiselkasta voda.

Mariánské Lázně nalaze se pedesetak kilometara od Karlovyh Vary i puno su manje mjesto; broje svega malo manje od 15 000 stanovnika, ali su u svijetu banjsko-lječilišnog turizma itekako poznate. U gradiću i bližoj okolini ima točno stotinu poznatih mineralnih izvora, a koriste se 53, od čega za piće svega šest: uz dvije već spomenute, piju se još Rudolfova, Karolinina, Lesna i Ambrozova voda. Inače su to „normalna“ imena izvora, nastala po nekadašnjim kraljevima, carevima, prinčevima i princezama, ali kako je voda puno više nego okrunjenih glava, poznati su i Medvjeđi, Gusarski, Šumski, Srneći, Vučji pa čak i Mišji izvor.

Okrunjene glave voljele su gradić pa na jednom od glavnih trgova eglenišu austrijski car Franjo Josip I. i engleski kralj Edward VII., prvi, kao i uvijek, u vojnoj uniformi, drugi u civilu, oslanjajući se na štap. Nisu tu slučajno, obojica su rado privatno posjećivali Mariánské Lázně, a ovo mjesto su u kolovozu 1904. odabrali za susret na kojem je glavna tema bio Drugi burski rat i stanje nakon njegova završetka; zanimljivo, upravo je ovdje 1899. godine kralj Edward VII. i donio odluku o strategiji kojom će na kraju uništiti burske republike u Južnoj Africi, koje će tako postati britanske krunske kolonije.

Kralj Edward, tada vojvoda od Lancastera, ovdje je prvi put došao 1897., a potom još osam puta. Mjesto mu se toliko dopalo da mu je postao glavni promotor. Nije trebalo proći puno vremena da amo pohrli skorojevićka elita, ali i mnogi normalni ljudi; nije mala stvar da na ulici možeš sresti engleskog kralja, možda te, ako to već nije obavio, pozove na čaj. Dolaze, naravno, i njegovi podanici, i to u tolikom broju da su iste te godine sagradili i svoju, anglikansku crkvu, malu lijepu građevinu s rozetom preko gotovo cijelog pročelja i narteksom, odnosno pripratom, kao pred starim pravoslavnim crkvama. Naravno da se tadašnji gradić uskoro uduplao i ko zna kako bi saga završila da njegovo kraljevsko visočanstvo 1910. godine nije preselilo na bolji svijet.

Ima nešto, neka čudna energija, čim je privlačila kraljeve i careve, ali i takve umove kao što su, među ostalim, genijalni pjesnik Johann Wolfgang Goethe i isto tako genijalni skladatelji Richard Wagner i Frédéric Chopin.

Goethe je dobio svoj trg, jedan od glavnih, na njemu stoji i katolička crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, sazdana u neobizantskom slogu. Do ulaza u crkvu treba preći 33 stepenika, što su, ustvari, 33 godine Kristova života. Na rubu trga je i povelik spomenik; čika Johann prebacio nogu preko noge, jednom rukom namješta kragnu, a pogled mu malkice ohol. Ne znam jesam li dostojan obrisati mu cipele, ali se, evo, nekako usuđujem. Spomenik je postavljen preko puta bijele dvokatnice u kojoj je pjesnik živio, a danas je u njoj smješten gradski muzej. Unutra se može vidjeti kompletna povijest lječilišta i brojni detalji o boravku Pjesnika u gradiću, a iza zgrade se prostire najveći geološki park u čitavoj Češkoj s poznatim „kamenim vodopadom“; nema kisele vode bez čudnih kombinacija minerala. U parku, pak, groblje bez ijednog mrtvaca: uređeno je kao simbolički spomen žrtvama Velikog rata, nešto kao Partizansko groblje u Mostaru.

Goethe je ovdje, i to se zna, proživio burnu ljubavnu romansu s puno mlađom plemkinjom Ulrikom von Levetzow. Napokon, zna se da toplice ne služe samo za okrjepu i skupljanje snage, red ju je negdje i potrošiti :) E, sad, godine 1821., kad se to desilo, on je imao 73, a Ulrike 17 godina, ne znam baš kako je stajao sa snagom. Uglavnom je na kraju „pala“ i prosidba, ali ga je Ulrike odbila, uzalud mu sve njegove pjesme, pa i Marianskolazenska elegija, koju je posvetio upravo njoj. 

Chopin ima svoj park sa spomenikom, kamenom gromadom s njegovim reljefom, od peta do tjemena obraslom sada zbog nečega bescvjetnom lozom. Po njemu je nazvan i svakogodišnji ovdašnji glazbeni festival, dok se bijenalno priređuje svjetski poznato natjecanje pijanista. Richard Wagner je ovdje skladao dvije opere, Lohengrin i Majstori pjevači pa je i on zaslužio spomenik. Označena je i rodna kuća opernog pjevača Petera Hofmanna, umrlog 2000. godine, u mladosti rock gitarista i pjevača, potom padobranca, omladinskog prvaka u dekatlonu i aktivnog vojnog dočasnika, koji će na kraju, ponajprije ulogom Siegmunda u Wagnerovim Valkirama, a zatim i drugim ulogama uglavnom u Wagnerovim operama, nastupati ne samo diljem Njemačke, gdje je živio, već i Opéri Garnier u Parizu, njujorškom Metropolitanu i na drugim elitnim svjetskim opernim pozornicama.

Najljepši od spomenika glazbenicima je ipak onaj podignut Petru Hapki, skladatelju poznatom po puno odlične filmske glazbe; poprsje mu je – tako je jednostavno i čudim se što se toga niko nije prije dosjetio – u obliku klavijature. Inače su mu, u odnosu na stvarni izgled, malo skratili i prilično „ispeglali“ ajnštajnovski razbarušenu kosu.

Da neko ne pomisli kako su samo pobrojani obožavali Mariánské Lázně, ne, ma kakvi, ovdje su na banjanje dolazili i mnogi drugi poznati, naprimjer skladatelji Antonín Dvořák, Carl Maria Weber i Johann Strauss, pisci Franz Kafka, Rudyard Kipling, Jan Neruda, Karel Sudimír Šnajdr, Friedrich Nietsche, Mark Twain i nobelovac Jaroslav Seifert, operne pjevačice Ema Destinnová i Ada Sari, genijalni pronalazač Thomas Alva Edison, tumač naših snova Siegmund Freud, nobelovac za mir Albert Schweitzer, utemeljitelj „Renaulta“ Louis Renault, američki mogul John Pierpont Morgan, financijer izgradnje Panamskog kanala, i mnogi drugi.

Inače je spomenika, kao što to inače biva u ovakvim mjestima, puno; očito su raspoređeni planski, ne može se šetati duže od sedam-osam  minuta da se ne naiđe na neki. U središnjem parku, recimo, uz jednu od staza, neki svetac ili biskup s križem, odnosno raspelom tako velikim da sam izdaleka pomislio da mu je na prsima puška. Ne piše o kome se radi, bit će da je ovdje toliko štovan da bi ga svi trebali znati. Pored druge staze spomenik američkom generalu Georgeu Smithu Pattonu i američkim vojnicima, osloboditeljima grada od njemačke okupacije. General Patton, „Stara krvopija“, kako su ga zvali, najslavniji američki general Drugog svjetskog rata, iznio je na leđima oslobođenje dobrog dijela Europe i stradao taman nakon što je rat priveden kraju, i to – to se zove baksuzluk! – u prometnoj nezgodi. Još 1858. podignut je obelisk dr. Karlu Josefu Heidleru; o kakvom stručnjaku i čovjeku je riječ, najbolje govori podatak da je obeliskom nagrađen za života – umro je osam godina kasnije. Natpisi  na latinskom, češkom, njemačkom i poljskom, a obelisk su podigli pacijenti iz, za to doba, prilično daleke Poljske.

Najviši od svih je, kao je i red, spomenik Karlu Casparu Reitenbergeru, opatu ovdašnjeg premostrantskog samostana Teplá, koji je početkom 19. stoljeća svu snagu i znanje dao na izgradnju lječilišta i paviljona, zbog čega je općenito priznat kao utemeljitelj modernog grada. Zanimljivo, dotad se močvara, nepoznata bilo kome osim članovima samostana i lokalnom stanovništvu, zvala Smelly, što bi se moglo prevesti otprilike kao Smrdelj :) Naziv Marienbad, budući da je ovo područje tada bilo dijelom Njemačke, dobit će, kaže predaja, po tome što se neki ratni ranjenik izliječio na jednom od izvora i tu onda postavio Gospinu sliku. Po tome će izvor biti nazvan Marijinim, a današnji službeni naziv samo je prijevod na češki jezik, makar je u opticaju i tvrdnja da je grad nazvan po Mariji Tereziji, u čije vrijeme doživljava prvi pravi procvat. Reitenbergerov suvremenik Václav Skalník, Pražanin koji će,  nacrtati sve ovdašnje parkove i biti glavni u hortikulturnom uređenju mjesta, dobio je, uz vlastiti reljef, i brončani prikaz onoga što je poduzimao i radio: jedni radnici nose grede, drugi ih tešu, treći obrađuju kamen…

Uz jedan šumarak gola kupačica, duge brižljivo raščešljane kose, čvrstih dojki stršećih bradavica, u Bosni bi rekli „k'o u vučjaka uši“ :) i pomno cizeliranog međunožja. Na drugom mjestu tri, nešto kao karijatide koje, međutim, na glavi drže tek tanko postolje za nebo. U jednom od parkova podalje od središta izložba kamenih ljudskih likova ili dijelova tijela pod prilično nemaštovitim nazivom „Kamen i ljudi“. Uradci su to sudionika klesarske kolonije, održane 2010. Kamenih ljudi je 17, a umjetnici su stigli iz Češke, Njemačke, SAD, Nizozemske, Engleske, Izraela, Španjolske i Ukrajine. Jedan je isklesao čovjeka-zmaja, drugi debeljka s tregerima čiji prsluk dugmad jedva drže pod kontrolom, treći goluždravu debelguzu s frizurom Mitra Mirića, četvrti ptičurinu zarobljenu u stijeni, peti samo dvometarski nos, kakvog se ne bi postidjela ni jedna naša književnica za koju se priča da joj cigareta nikad ne pokisne dok šeta po kiši, i to čak i ako je u muštikli :) Jednom broju uradaka ne može se prići, i to zato što su postavljeni u vještačka jezerca, ustvari povelika proširenja u koja se skuplja voda iz jednog od potočića.

Mariánské Lázně nemaju kolonada kao ostala dva mjesta češkog spa trokuta, Karlovy Vary i Františkovy Lázně, ali je ovdašnja neobarokna Glavna ili Kolonada Maksima Gorkog, što će reći da ih ima još nekoliko, arhitektonsko čudo ljepote. Ogromna je, duga čak 180 metara i najveća je u Češkoj, a podignuta je 1889. iznad izvora „Křížovka“. Po Maksimu Gorkom nazvana je nakon što je, 1951., prvi od slavnih došao u tada ratom iscrpljeno i prilično zapušteno mjesto. Inače je, što se kaže, „boba falila“ da u ratovima čitava konstrukcija od lijevanog željeza bude demontirana i pretvorena u topove, ali se kolonada, eto, nekako uspjela izvući iz takvog scenarija. Spomenici Reitenbergeru i Skalníku su, logično, upravo ispred nje. Unutra masa ljudi što kušaju „křížovku“, kupuju suvenire, zagledaju koncertne plakate, dive se bezbroju stropnih fresaka Josefa Vyletala na temu „Želja čovjeka da leti“ ili zidnim brončanim reljefima Antonína Kuchařa. Oni hrabriji, ako govorimo o toplini i hladnoći, kavenišu u bašti na prostranom platou ispred kolonade.

Na Kolonadu Gorkog naslanja se Proljetni paviljon, unutra su Rudolfov i Katarinin izvor, a slika uglavnom ista. Sa strane sve gleda brončani dr. Joseph Johann Nehr, samostanski liječnik, uz Reitenbergera jedan od osnivača grada, čovjek koji je napravio najveće pomake na povećanju izdašnosti ljekovitih vrela i istraživanju njihove kvalitete, iznoseći konkretne dokaze kako ovdašnje vode vrlo povoljno djeluju na eliminiranje opstipacije, apetit i dobar san.  

A koliko je tek lijepih zgrada, uglavnom baroknih i neobaroknih, mada ima i priličnan broj klasicističkih, a zastupljeni su i drugi stilovi! Osim kolonada i paviljona, bogat ukras predstavljaju i neki od hotela, primjerice „Nové Lázně“, „Excelsior“, „Belvedere“ i „Centrální Lázně“ s reljefima na pročeljima i kipovima na krovovima, kojih, međutim, ima i na mnogim privatnim zgradama namijenjenim smještaju turista. Od desetaka tornjeva svako malo pomisliš da si blizu crkve. Kad već spominjem crkvu, ne ide da preskočim pravoslavnu, posvećenu svetom Vladimiru, podignutu na brdašcu iznad prostranih parkovskih površina; gdje je Engleska, gdje Rusija, tako su računali Rusi, ako su mogli oni, možemo i mi! Na Trgu Mírové stoji evangelička crkva, a do Kristalne noći 1938. postojala je i sinagoga. Nikad nije obnovljena, ali je mjesto gdje se nalazila, u Glavnoj ulici, ostavljeno prazno.

Javnim česmama ni broja nema, zapitah se, kod toliko izvora kisele,  teče li i iz jedne obična voda? Po boji rđe, kakvom su uglavnom prekriveni „lavori“ u koje voda pada, dabogda. Uza svaki izvor stoji i sastav vode, oni zaboravljeni znaci kemijskih elemenata izraženih po miligramima u litru. Potočići, cvjetni nasadi, šetališta bez kraja, puno ukrasnog drveća, trostrane oglasne kućice nalik crkvenim tornjevima, praktično raspoređene drvene kućice u kojima se u svako doba mogu dobiti medovina, vino i nadaleko poznati slatkiš „lázeňské oplatky“...

I još nešto vrlo zanimljivo: iako Mariánské Lázně valjda ne spadaju ni među 50 najvećih čeških gradova, upravo ovdje djeluje najstariji simfonijski orkestar u Češkoj. Osnovan je 1821., nikad, čak ni za ratova, nije prekidao djelovanje, a godišnje izvede nekoliko desetaka koncerata. Vidjeh i plakat za aktualni nastup. I kako da mi se ne zavrti u glavi? Kod nas u Bosni i Hercegovini u to doba još haraju epidemije kuge, posljednja je bila šest godina prije osnutka orkestra, koju godinu nakon toga osniva se prva škola, jadna i kukavna, a na druge će se čekati još dvadesetak godina. U to doba kod nas u Bosni jednima je još uvijek bilo zabranjeno jahati na konju, nositi odijelo kakvo žele, podizati svoje bogomolje... Simfonijski orkestar? Ma hajte, molim vas, što bi rekla jedna naša ubleha od političara. A mi se još uvijek čudimo što smo tu gdje smo!

Nije onda čudno što ovdje, ispred Kolonade Maksima Gorkog, a ne negdje kod nas, posjetitelje dočekuje čudan pjev: ne pjevaju ni ljudi, ni ptice već – fontana! Kao što u Zadru sviraju morski valovi, tako ovdje, od 7 ujutro pa do 22 sata, od kraja travnja do kraja listopada, fontana promjera čak 18 metara svakog sata izvodi po jednu pjesmu. I da je radnici nisu baš danas razmonrirali kako bi je očistili, naslušao bih se Wagnera, Chopina i Straussa. Ovako, za utjehu, odoh smazati još jednu oplatku :)