Metković, grad iz kojeg je Franjo Ferdinand krenuo ka Gavrilovom metku

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad čujem da neko kaže Metkovići, a takvih je mnogo, ospem se. To je prvo, a drugo: nakon što preskočim onu usku granicu, najradije popriječim desno, na most, i začas sam u Naroni.

Lucije Cezar, Gaj Cezar, Julija Starija, Marko Vipsanije Agripa, Antonija Mlađa, Oktavija Mlađa, Livija, August, Tiberije, Germanik, Druz Stariji, Klaudije, Agripina Mlađa, Agripina Starija i Vespazijan. To je, slijeva nadesno, julijevsko-klaudijevska i flavijevska reprezentacija Narone, zajedno s igračima s klupe, ili bi možda bolje bilo reći da se radi o božanskom kućnom savjetu Augusteuma.

Metkoviću svaka čast, fin je to gradić sa svim onim bjeloputim pročeljima, tugaljivo posivjelim od duga vremena, ali kroz njega uglavnom samo prođemo, i to taman dok odahnemo što smo obavili ono okretanje leđa carinicima i graničnim policajcima. Osim onih koji zbog posla ciljano idu baš u Metković, ne znam nikog iz čijih je usta izašla rečenica „I onda smo fino parkirali auto i krenuli razgledati grad“.

Treće: ovdje je, ako se ovdašnji kamen sam od sebe ne lomi „pod konac“, najveći spomenik trebalo podići klesarima i zidarima - na koju god stranu kreneš, savršenstvo od „izglačanih“ zidova. Dovoljno je samo zastati pred impresivnim zdanjem nekadašnje Duhanske stanice ili, kako je ovdje zovu, Vage, sada Gradske knjižnice i čitaonice, da bi sve bilo jasno. Umjesto da barem jedan naprave i samima sebi, pravili su ih drugima, a kao i u većini drugih hrvatskih gradova ove veličine, glavni su oni vezani za dva posljednja rata. Malo je reći da će se osevapiti onaj ko oboji slova  uklesana na partizanskom spomeniku, smještenom u centru gradskog parka. Bez toga podatke o tome da je 38 Metkovaca izgubilo glavu od fašista svih boja, kao i imena četvorice izdvojenih imenima i prezimenima, vidimo tek nakon što fotografiju spomenika provučemo kroz photoshop. Inače mi kockasti spomenik izgleda odviše jednostavan, pitam se je li to možda bio samo postament nečem velebnijem?

Da im se za koje desetljeće ne bi desilo isto, autori prilično maštovitog spomenika hrvatskim braniteljima, smještenog uz Neretvu, slova opširnog teksta nisu uklesali već isklesali. Imena, kao ni drugdje, nisu spominjali, to je uvijek mač s dvjema oštricama – može se naći neko nezadovoljan odabirom i eto problema! I još mi se sviđa što u tekstu nisu rekli kako su metkovski bojovnici „dali svoje živote za slobodu“ – niko svoj život, ma koliko bio spreman na žrtvu, nije dao nego mu je uzet. Malo dalje još jedan, manji, podignut pripadnicima 116. neretvanske brigade Hrvatske vojske. Ne kontam baš, trebalo bi biti da je jedan, onaj veliki, dovoljan, al' eto, nije.

Slobodan prostor uz obalu popunjavaju najprije jedan top, ne znam koji, za mene su svi isti, pa pano na kojem se obilježava posjet Metkoviću prestolonasljednika Franje Ferdinanda 1914. godine. To je bilo i njegovo posljednje putovanje: iz Beča je vlakom stigao u Trst, a odatle morem do Metkovića. Metkovci su ga, naravno, dočekali kako priliči, a onda je, posebnim vlakom, nastavio put prema Sarajevu, kratko svrativši u Mostar. Kao što znamo, njegova ekselencija će se koji dan kasnije u Beč vratiti u mrtvačkom kovčegu.  

U metkovskom kinu se ovih dana prikazuju „Prevarantice s Wall Streeta“, „Ad Astra“ i „Rambo – do zadnje kapi krvi“, a „Matica hrvatska“ u Gradskom kulturnom središtu organizira izložbu slika Antona Cetina. Renovira se jedno od glavnih cestovnih križanja pa, htio – ne htio, zaobilazim i zavlačim se i u sporedne ulice. U hotelu „Narona“ jednom davno sam proveo tri lijepa dana, a iz restorana na robnoj kući pamtim jednu dobru pijanku – ne fali, eto, ni uspomena. Na jednoj zgradi moderna inačica sunčanog sata, a pred kućom Nike Bjelovučića kao ukopana staje lijepa žena srednjih godina, ne bi on da mi zasmeta. Zasmetat će meni to što je Niko Bjelovučić (1882.-1952.) na spomen-ploči tituliran jedino kao zastupnik, a gdje su rezultati njegovog bavljenja poviješću, gdje je spomen na svu silu tekstova objavljenih u izdanjima HAZU? Inače je ovdje neko vrijeme imao odvjetnički ured, a onda ga je ipak, kao i mnoge druge, povukla želja za dokazivanjem na nekim višem razinama i u nekim većim čaršijama. Na travnjaku ispred zgrade Osnovne škole Stjepana Radića hotel za kukce, živi dokaz kako smo dobri u prepisivanju od zapada; kako li su jadni kukci uopće preživjeli tolike milenije bez hotela :) Na jednoj strani nekad lijepo pročelje caffea „Casablanca“ grubo zazidano blokovima, na drugoj, u Ulici Put kaštela, stara raskrovljena kamena kuća.

Odozdo, iz ravni, na brdu iznad centra fino vidim preslicu s tri zvona i kupolu pravoslavne crkve svetog Đorđa, a na jednom od trgova, kroz neku vrst modernog slavoluka, višemetarski banner kojim se obilježava 300 godina katoličke župe svetog Ilije Proroka, čiju crkvu, točnije zvonik, također vidim iz raznih kutova. Ima nekoliko putokaza, ali će, kladim se, pola onih koji krenu ka jednoj od crkvi zalutati.

Mene će uski puteljci odvesti pravo pred katoličku, postavljenu na najvišoj točki, tako da grad i njegove ljude izravno veže s nebom. Na pročelju joj dvije zastave, lijevo hrvatska, desno papinska, a između njih, uza sve ostalo, i puno mrlja u kamenu. Nazivam ih tako jer ne znam što su; možda tragovi gelera od avionskog bombardiranja koje je JNA provela u travnju 1992.? S TV-a se sjećam slika kratera dubokih i po deset metara i mrtvih ljudi po ulicama. Ako je to, a ne znam što drugo bi moglo biti, pitanje je postoji li neki način da ih nestane. Kako se uopće može izliječiti kamen? Crkva je inače dopadljiva građevina, s umjerenom količinom umjerenih arhitektonskih ukrasa te satom i mozaičkim svetim Ilijom Gromovnikom; konji i dvokolica, bezbeli natovarena upakiranim munjama, pobjegoše mu, ali on, sjedokosi starac, i dalje oštro i bez pardona zamahuje ka svojim đogatima. Malo dalje od crkve kapelica, rešetka ne da da se dodirne Gospa zanesena molitvom i okružena kamenjem. Sa strane potpis, sagradili 1958. župljani i župnik fra Vjeko Vrcić. Ime mi je dobro poznato, koristio sam u nekim svojim radovima njegove knjige o Imotskoj krajini. Riječ je o, ako to nije grubo reći, čudaku koji je samo radio, radio, radio, a najviše profesorovao, zidao i pisao. I tako, o sebi, pri sebi,  doživio čak 101 godinu!

Drugi metkovski „čudak“, isusovac Ante Gabrić, ovjekovječen je kipom ispred crkve. A zar nije čudak: u 23. godini, čim je završio studij, ukrcao se na parobrod i uskoro stigao do Indije. Tamo će, ne gledajući ko je hindus, ko musliman, a ko neki treći, živjeti sa sirotinjom i za sirotinju, graditi putove, škole, bolnice, domove… Svećenik, ali prije svega čovjek, ostat će među svojim siromasima sve do smrti, 1988., a tamo će, prema vlastitoj želji, biti i pokopan. Odavde su poslali šačicu zemlje i bočicu jadranske morske vode. Spomenik Nine Sedlar prikazuje ga baš onakvog kakav je bio: mršav, ispijen, sav brižljivo predan onom čemu je posvetio čitav život.

U gradu ne pravim puno slika, ali kad dođem u Naronu, živnut ćemo i moj foto-aparat i ja.

Selo se zove Vid, ni veliko je, ni malo, a u središtu mu je, među ponekom novom i starim kućama po čijim krovovima gdjegdje raste trava, jedan od najboljih muzeja u Hrvatskoj. Unutra je ona reprezentacija s početka, ali ja prvo, budući da je obezglavljena i neće mi pobjeći, idem na brdo iznad sela, vidjeti bedeme Narone.

Bio je to ogroman grad; samo po onom što se zna zapremao je oko 25 hektara. Zidine se prostiru praktički od doline, odnosno širokog polja pa, ispostavit će se, do vrha brda. Ilirski Daorson je, tako izgleda, bio gradić u odnosu na Naronu. Kažem, što se vidi, jer nema nikakve dvojbe oko toga da je jedan dio naronskih zidina zauvijek nestao, iskrčen i pretvoren u seoske kuće. Iako je područje zaštićeno, u nižim dijelovima i sad se usred rimske zgrade nađe šupa, štalica i nadstrešnica pa i poneka kuća.

Odavde su, kažu povjesničari, polazile vojne na neposlušne i nestašne Ilire, ponajprije Delmate, pa su ovdašnje rimske centurije i turme, manipule i kohorte, a možda i čitave legije, sigurno gazile i po Bosni. Iz Narone se vojno i administrativno „pokriva“ veliki prostor, do rijeke Cetine na zapadu i s one strane Drine na istoku, a Naroni je pripadalo sve zemljište do linije Makarska – Runovići – Čapljina – Ston. Cestovno je Narona bila povezana sa Salonom (Solin) i Epidaurusom (Cavtat). Koliko je vremenom uznapredovala najbolje govori podatak da je krovna cigla dovožena s područja današnje Italije.

Navrh brda kočoperi se crkva Gospe Snježne. Pitanje je isto ono što ga postavih i u Cavtatu, uz tamošnju crkvu na obali: otkud Gospa Snježna gdje snijega nikad nema? Izgrađena je u istom stilu i od istog materijala kao i metkovske gradske kuće, a zanimljiv je podatak da su najstariji ostaci Narone, dvije kule kružnog tlocrta i gradska vrata, sada zasuti zemljom, nađeni upravo za kopanja temelja za crkveni zvonik. Što je još ostalo ispod površine zna samo dragi Bog, a za kopanja su nađeni i temelji stare crkve za koju se pretpostavlja da je tu stajala još u predosmansko doba. Kao i u mnogo čemu kad je u pitanju osmansko doba, tu je oveća „rupa u povijesti“. Uglavnom se zna da je crkava bilo i kasnije, a rozeta sa stare, porušene 1901., ugrađena je, zajedno s brončanom Gospom, radom kiparice Marije Ujević, u pročelje sadašnje. Kad staneš i pogledaš na sve strane – e, pa, Rimljani su stvarno znali odabrati pravo mjesto: sunca do mile volje, od jutra do mraka, a pogled teško zamisliv.

U ogradi crkvenog dvorišta, kao i u zidovima okolnih kuća, može se naći finih antičkih vijenaca, bordura i sličnih ukrasa, a na ledini bočno od crkve stoji monumentalni kip Stjepana Skoke, nazvan „Domagojevi strijelci“. Kompozicija kipa nevjerojatno je moćna, a predstavlja, kaže turistička tabla, neretvansku lađu koja simbolizira hrvatsku vlast nad istočnom obalom Jadrana, oličenu u knezu Domagoju (864.-876.), okruženom trima strijelcima i jednim kopljanikom. I sve je to fino, spomenik je prva liga, ali je na prostoru nekadašnje rimske akropole puno logičnije bilo vidjeti neki rimski, naronitanski motiv.

Arheološki muzej „Narona“ odličan je, ali prvi dojam je da se premoderna zgrada ne uklapa i nikad se neće uklopiti u okolni ambijent. Na pijeskom posutom platou raspoređeni su neki od zanimljivijih kamenih nalaza, uglavnom dijelovi krovnog vijenca rimskog hrama, izvedeni u vapnencu. Unutra, po atriju, hodnicima i dvoranama, panoi s poviješću Narone, Augusteuma, te kartama Dalmacije i Panonije, cipusi, mramorne glave, ljudske i lavlje, kapiteli, reljefi, jedan čak s plesačicama, urne i sarkofazi, izložbe rimskih kovanica, posuđa, svjetiljki, brojni natpisi u kamenu, čak i poneki mozaik, a u pijesku što glumi potok amfore. Sve je urađeno po svjetskim standardima, bez pretrpavanja, tako da se na malom prostoru bude zastupljeno sve bitno. Inače je ovo prvi muzej u Hrvatskoj koji je podignut na nalazištu koje predstavlja, stručnjaci bi rekli in situ, u ovom slučaju na mjestu nekadašnjeg foruma i hrama, čiji se ostaci vide i s izlazne terase. Zanimljivo, ovdje je prije početka istraživanja stajala štala obitelji Plećaš – krave, koze, ovce pojma nisu imale da žive usred rimskog foruma.

E, ispod njih je otkopano 17 kipova, obučenih, ogrnutih i golih, to je ona obezglavljena reprezentacija. Car i članovi njegove obitelji, ali i drugi ondašnji glavešine te božanstva koja su štovali. Slava je, znamo, prolazna, slavili mi sami sebe ili nas slavili drugi. U Augustovom slučaju bilo je obostrano, ali samo do 4. stoljeća, kada kršćanstvo postaje službena religija Carstva. Naravno, kao da gledam: lete glave s kipova, lete kipovi s postolja, do prije minutu bio si bog, sad si ništa! Da nisu od kamena, rušitelji bi ih pošutali, ovako će ih samo izbaciti i postaviti nove kipove i nove glave. Dvije su tako, od ruke do ruke, dospjele čak do Oxforda i muzeja „Ashmolean“.

Kako je i zbog čega propala Narona zasad se više nagađa nego zna. Jedni kao uzrok spominju naopake Slavene i Avare, drugi neku strašnu prirodnu nepogodu, a treći da je „svučena u ravan“ samom propašću Zapadnog Rimskog carstva.

Mnogi ostanu toliko oduševljeni i zaslijepljeni viđenim u muzeju da se samo vrate u grad i nastave put, a doći u Vid i ne vidjeti crkvicu svetog Vida žešća je greška. Od muzeja je udaljena svega par stotina metara i koliko god je ona Gospe Snježne velebna, toliko je ova skromna, što ne čudi kad se zna da je podignuta još u 17. stoljeću. Izdalje i na prvu izgleda kao jedna od bezbroj sličnih, sa zvonikom na preslicu i trijemom, pa i manje izgledna od drugih, budući da je pokrivena modernim crijepom. „Caka“ je u tome što je smještena u ostacima starokršćanske crkve, po nekim naronitanske katedrale, na što ukazuju i dimenzije 30 x 25 metara, a osim svega što su imale slične crkve, ova u dograđenom aneksu ima i osmostranu krstionicu, odnosno krsni zdenac dubok malo više od metra, u koji su poranjane glave krštenika.

Ko zna što bi još bilo nađeno da tijekom kasnog srednjovjekovlja ovdje nije niknulo groblje, ali ni navedeno nije malo. Ima oko crkve još što čega zanimljivog, primjerice rimski miljokaz s kukama sa strane, koji je očito služio za nešto stoljećima nakon što je Rimljana nestalo s ovog područja. U zidovima su vidljivi antički fragmenti, bar je njih lako prepoznati, a na jednom ovećem pravilnom četvorokutniku uklesan je ljiljan. Odzada, pak, križ iz 1900. godine s finim dvopisamskim, latiničnim i glagoljičkim tekstom. Pitam se samo na što li sve naiđe vlasnik parcele tik uz krstionicu i crkvu? Zasađena je s kraja na kraj, od vlasnika su ovdje samo čizme na štapovima, a baš bih ga rado pitao.

Iz metkovskog kraja ću prema moru, ali ću, praveći se pred sobom da nisam nikad dotad, stati pred Norinskom kulom. Norin se zove rječica što teče kroz Vid i nastavlja na ovu stranu, predajući se blizu kule u Neretvin zagrljaj. Kulu su početkom 16. stoljeća, da bi lakše odbili mletačke napade na ovaj kraj, podigli Osmanlije. Neumorni Evlija Čelebija detaljno je opisuje 1665. godine: Ova se Kula nalazi na hrbtu jedne stijene, gdje se rijeka Neretva ulijeva u mletački zaljev; okrugla je tvrđava od sedam katova sa topovima, jednom džamijom, a ima u njoj hrane i džebane, stoji, uz ostalo, u njegovu putopisu.

Izvrzlo se oko „neosvojive“ kule  i njena osvajanja po mletačkoj vojsci, 20 godina nakon Evlijina zapisa, bukadar legendi, a tako i o kasnijim bitkama. Osmanlije su je vratili već 1686., ali su je uspjeli zadržati svega dvije godine. Koristile su je kasnije i Napoleonove, a onda i austrijske trupe, da bi potom bila pretvoren u vjetrenjaču.

Šteta što to nije i danas, barem bi se vidio pročitati natpis pri vrhu, postavljen u povodu 250. godišnjice oslobođenja neretvanskog kraja od Osmanlija, sada gotovo potpuno obrastao grmljem. Ovako samo bilježim šta mi treba kad sljedeći put dođem: skela visoka desetak metara, sjekira, dooobre vrtne makaze, serum protiv zmijskog ujeda... Čisto da vidim što ono gore piše :)