Medulin: Čekajući Don Kihota

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Medulin, općina na samom „šiljku“ juga Istre, po popisu iz 2001. godine brojala je 6004 stanovnika, a za deset godina, 2011., brojka je narasla na  6481. I s takvim rastom Medulin još nije dostigao populaciju Kladnja ili Tomislavgrada, Bileća je, recimo, po tom parametru gotovo dvaput, a Gradačac gotovo triput veći. E, jedna tako mala općina, po službenim statistikama susjedne nam države, po glavi stanovnika je najbogatija u Hrvatskoj i svake godine uprihodi otprilike koliko 30 najnerazvijenijih općina.

Naravno da je za toliki priliv kuna „kriv“ turizam, a zašto je tako baš u Medulinu, a ne u nekoj od desetaka općina na Jadranu, nema baš suvislog odgovora osim da se općinari – nema druge! – više i drugačije nego drugi trude privući goste. Sve zajedno valjda privlači i nove stanovnike, a Medulinci su u svom gradu, u odnosu na doseljenike iz Hercegovine, Bosne, Slavonije i drugih krajeva, odavno manjina.

Medulinom sam inače lunjao prošlog ljeta; moram napomenuti da neko ne bi pomislio da su ljetne vreline već stigle u Istru. Objavit ću ga danas, objavit ću ga sutra, pa osta sve dosad.  Nikakva šteta; možda se do idućeg srpnja uredi još poneki kutak, otvori, uz bezbroj sadašnjih, još koji restoran, picerija ili klub, ali je kapitalni projekt, Arheološki park Vižula, prošlog ljeta napokon uređen, i to svjetski, i posjetitelji opet mogu unutra.

U Vižulu sam ujagmio ući jedva jedvice, točno na dan otvaranja, sat-dva vremena prije svečane ceremonije. Danima prije toga na kapiji stoji da je ulaz zabranjen, ali, kako ono bî, ko čeka… Dakle, Vižula je poluotok, naseljen od neolitika do srednjovjekovlja, u moderno doba, začudo, nenastanjen. Tragove neolitskih ljudi, oličene u ostacima koliba od kolja, šiblja, zemlje i blata, otkopali su arheolozi, kao i zidine rimskih vila, koje su, međutim, i laicima bile i ostale jasno vidljive. Vižula je nekad bio otok pa se dio glavne, terasasto građene rezidencijalne vile sada, osim na obali, nazire i ispod morske plaveti. Koliko je ovdje bilo živo u doba Rimljana, osim ostataka ove i ostalih građevina, najbolje ilustrira podatak da je u sklopu nekropole na prevlaci Burle otkopano 312 grobova, a posmrtni ostaci uglavnom su polagani u amfore i pokrivani kamenim pločama, dok su u drugom dijelu nađena još 272 groba u zidanim grobnicama. Naravno, ljudi su se, onda kao i danas, plašili tamne nepoznanice smrti pa su svoje pokojnike, ne bi li nekako podmitili Harona, opremali svim i svačim, od zlatnih narukvica i ogrlica do medaljica s likovima.  

Rekoh da je park uređen svjetski; čim se prođe ulazna rampa, naiđe se na reljefnu maketu (polu)otoka kako je nekad izgledao, a uz nju i na veliku kartu za one koji stvari jasnije vide tako. Slijede panoi s pojedinačnim opisima znamenitosti, riječju i slikom, od trase popločane rimske ceste, sada pod morem, pa do detalja o palačama. Na panoima u središnjem dijelu fotografijama su prikazani brojni nalazi, kako oni iz vila, tako i oni iz grobova, a na isti način je ilustriran i dugogodišnji rad arheologa. Zidine su očišćene i dozidane originalnim materijalom, donedavno rasutim okolo, a crno-bijeli mozaički podovi i još štošta pored njih fino izloženi pogledu svakog ko zakorači na Vižulu. I na kraju: nisu vile na Vižuli, odnosno njihovi ostaci, moćni kao, recimo, oni na Brijunima ili na desetak kilometara udaljenom Nezakciju, između Valture i Muntića, ali je na najboljem mogućem mjestu, u središtu Medulinskog zaljeva, iz grada se za par minuta stigne do parka, a pošto ovakva mjesta ionako zanimaju samo ljude s maštom, s puno mašte, lako je nadopuniti mnogo od onog što su pojela stoljeća između Rimljana i nas današnjih. Ko je bez mašte ili ju je zaboravio u hotelskoj sobi, na ulazu će zadužiti VR naočale, one sve fino vizualiziraju pa vidiš svaki detalj rimske vile iz vremena dok su se patriciji baškarili u njima i oko njih. Čak se otišlo dotle da je, panoima na Brailleevom pismu, i slijepim osobama omogućeno da doznaju sve o Vižuli.

Inače u onom dijelu koji od proljeća do jeseni vrvi od Nijemaca, Čeha, Poljaka, Mađara i drugih ovakvi kao ja ni nemaju mnogo nešto vidjeti. Jedna prilično klasična fontana, zakučasta skulptura pulsko-milanskog kipara, slikara i grafičara Gaultiera Mocennija, koju tek pokušavam shvatiti, nešto za što pretpostavljam da bi mogao biti glazbeni paviljon i jedan slikar koji se, dok fotografiram, krije iza svojih uradaka. Tu je, naravno, makar to ne spada u uži izbor onog što volim, i „beskrajno“ duga plaža Bijeca, puno brižljivo ošišanih i začešljanih travnatih površina i širokih popločanih šetnica uza samo more, tako netipično za Jadran, te autokamp „Borik“ ili „Pineta“, kako ga već ko naziva. Kamp ima svoju plažu, bez ležaljki kao na Bijeci, gdje su „njemački“ pravilno raspoređene, tako da niko ne bude ni centimetra u minusu. U kampu je puno opuštenije, bez bučne glazbe iz kafića, pa se doslovno može osluškivati šum valova, a također i bez „gicka prasića“ na ražnju, što je uz Bijecu slika koja se može vidjeti na više mjesta. Zanimljivo da su borovi, stotine stabala, posađeni 1909. u akciji Društva za proljepšavanje mjesta. Takva su društva tada bila cool, osnivala su ih mnoga mjesta koja su držala do sebe. To je u novom dijelu Medulina gotovo jedino što je iz tog vremena sačuvano, a ukupni dojam kvare kosturi ruševnih zgrada odmah do kampa.

Vjetrenjače sam izdvojio, takvo što je ipak rijetkost u ovom dijelu svijeta, dosta je reći da su jedine na cijelom Sredozemlju. Na pročelju glavne, obnovljene, isklesana je 1878. godina, što će reći da nije prestara, ali svejedno predstavlja čudesan detalj. Izgradili su je, dakako od kamena, neki Pošići iz Rovinja, moreplovci, povratnici iz Amerike, našavši da je ovdje, od sve Istre, najviše vjetra koji bi mogao biti iskorišten, s tim što su vjetru pomagali i radnici što su okretali stožasti krov i „krila“, odnosno „jedra“ na njemu. Vrlo brzo se za vjetrenjaču pročulo i dalje od Istre pa je žito za mljevenje brodicama stizalo čak i s riječkog područja i s otoka. Tijekom ljeta je vjetrenjača povazdan otvorena, a da ne bi ispalo kako Medulinci samo gledaju gdje će od turista otkinuti još koju kunu, evo i podatak da je ulaz besplatan. Sve sad izgleda malo čudno, kakvo žito, kakvo mljevenje, ali je nekad, dok nije bilo turizma, mnogo što bilo drugačije – putovima i kamenitim livadicama su se, umjesto turista, gužvali boškarini, krave, svinje, kokoši, a za njih je, kao i za kućnu čeljad, trebalo napripremati pšenice, ječma, raži, kukuruza i drugog i samljeti ih u brašno. Tamo gdje sad stoje velebni hoteli prostirale su se oranice, a oralo se, takoreći, do mora. Još jedna vjetrenjača stoji blizu ove, samo što je bez „jedara“; valjda ih uskoro također dobije. Eto, još samo da odnekud bane Don Kihot :)

Sve ostalo zanimljivo je u staroj jezgri gradića, podalje od mora, prema općinskoj granici s Ližnjanom. U putopisu iz Ližnjana već sam spomenuo da na toj nevidljivoj granici stoji spomenik podignut u sjećanje na oko 60.000 Istrana što su tijekom Velikog rata iz zavičaja silom odvedeni u Češku, Austriju i Mađarsku, odakle se mnogi nikad nisu vratili. Tu negdje iznad spomenika je Vrčevan, brdo na kojem su arheolozi locirali i (djelomično) istražili pretpovijesne gradine iz brončanog i željeznog doba; sad je taj prostor zarastao u šumu i ko zna bih li ih uopće našao.

Uglavnom, kad je dolje, uz more, stajalo samo nekoliko kućica ribara kojima se nije dalo svakodnevno pješačiti tih nekoliko kilometara, gore je bilo sve ostalo. Glavna je, kao i u svakom starijem mjestu, župna crkva, ovdje posvećena svetoj Agnezi. Drugačija od većine drugih u Istri po tome što ima dva tornja, ovdje su obično cijenili da je dovoljan i jedan. Vide se čak s obale, toliko su visoki, a sveta Agneza ili, po talijanski, Nježa, mogla bi dobiti dodatak „u okovima“ ili „u skelama“, budući da je u toku obnova zvonika (koja je dosad vjerojatno gotova). To je i razlog što, osim kroz stakleni ulaz, ne mogu zaviriti unutra, ne bih da smetam majstorima. I to je dovoljno da lijepo vidim tri lađe, pregrađene vitkim bijelim stupovima, i moćan mozaik Josipa Botterija Dinija u lučnom svetištu. Ima turista vjernika koji rado dođu u crkvu, na misu, pa je valjda zato onaj česti putokaz s mjestima i kilometražama cijelog svijeta našao mjesto upravo u crkvenom dvorištu, dok su na plitkom mramornom postolju usječena imena ovdašnjih vjetrova. Usto je crkva, kažu odlične akustike, i mjesto gdje se tijekom ljeta održi priličan broj kvalitetnih koncerata klasične glazbe, za one koji hip-hop i rep, dolje, uz plažu, nikako ne pristaju ubrojiti u glazbu.

Blizu crkve, na zemljanom trokutu malog cestovnog križanja, stoji zauman kip, nešto kao dvoje sljubljenih, majka i kći, duh koji je odlučio aterirati u Medulin ili nešto četvrto. Na lijevom reveru, tamo gdje (obično) dođe srce, uklesano je samo jedno HISTRIA. Ako se krene nizbrdo, prema plažama, naiđe se na jednu kuću nesvakidašnje fasade. Novija je, ali kako je osmišljena, sigurno privuče pogled, i ne jedan, svakoga ko naiđe uskom uličicom. I arhitektonski je izuzetna, a nekadašnji život Istre prikazan je jasno, plastično, u reljefu, bez imalo apstraktnih natruha: Istranka sa naramkom žitnog klasja, pomalo umorna i obesnažena, tri koze pristale za njom, a Istranin se – oboje su, dakako, u narodnom odijelu – dohvatio roženice i sviri li sviri. Na pojedine segmente fasade zakačena su stara ratila i alati. Slijeva mu još jedna Istranka, sa zavežljajem na leđima, ali i cvijetom u ruci. U luneti s druge strane obitelj, otac, majka i sin, beru grožđe, mada je povisoko i u hladu pa nisam baš siguran, ali jesam u to da magarac stoički mirno, iako su sepeti puni zrelih plodova, čeka da ga pretovare pa da odguli svoje. U drugoj luneti pastir čuva malo stado koza i ovaca, u trećoj još jedan, zadužen za boškarine i krave. Uokolo po fasadi još poneki lik i ponešto raznih aplika, a one floralne miješaju se sa svojom živom braćom i sestrama što su izrasle uz kuću. Mnijem da bi mnogi tumač umjetnosti samo odmahnuo rukom, ta kakva crna umjetnost, a meni je ova kuća prekrasno iznenađenje, kao ono kad kakvo čudešce iskrsne niotkud i prepriječi nam put.

Ako se od velike crkve krene poprijeko, prema Ližnjanu, ispod ceste se ugleda jednostavna crkvica svete Foške s preslicom bez zvona, a kad se okrene nizbrdo, ulicom što vodi u sami centar stare gradske jezgre, na Placu, naići će se na još jednu, također jednostavnu, takoreći preslikanu prethodnu.

„Prava“ crkva, najstarija od sačuvanih na medulinskom području, preko puta zgrade Općine, stoji usred Place, takoreći na cesti. Posvećena je Gospi od Zdravlja i primjer je kako treba čuvati stare crkve i uopće stare građevine. Osim svega je, s okruglim prozorom iznad ulaza većim nego je to drugdje, i arhitektonski jedna od najljepših malih crkvi u istri, a vidjeh ih prilično mnogo. Broji već šesto stoljeće, ali, eto, nimalo ne sliči starici; naprotiv, ono što su drugima staračke bore, njoj su zavodljivi osmijesi. Krenimo od fresaka i glagoljskih grafita, ne samo sačuvanih već i, jer je oko njih bijelo, lijepo vidljivih, a nenapadnih, nalik prozračnim oblačićima što isijavaju jutarnje sunčeve zrake, nastavimo s jedva malo mlađih triptihom, možda i samo dijelom nekadašnjeg poliptiha, ustvari je najlakše reći retablom. Što god bilo, na središnjem mjestu je Gospa s Djetetom, a s bokova joj malo previše razgolićeni sveti Sebastijan te sveti Rok, u ono doba, kao zaštitnik od kuge, nezaobilazan. Uvrh svega dvije sličice Gospina Navještenja, a ispod nogu Gospe i svetaca još tri s prikazima Isusova djetinjstva. Na uzidanim pločama s obje strane sveta Lucija i najnarodskiji svetac, sveti Anto Padovanski. I sve je to još nalik nekim drugim srednjovjekovnim, a još barem povremeno aktivnim crkvama. Često se nađe onih koji bi da takva mjesta dodatno oplemene i tu de dešava kuršlus – umjesto oplemenjivanja, desi se nagrđivanje. Crkvicu na Placi, srećom, takvo što nije zadesilo: oplemenjena je – neću pretjerati ako ovako kažem – neopisivo lijepim keramičkim medaljonima Svete Krunice koji se savršeno uklapaju u duh i ambijent građevine. Na poticaj i po narudžbi dugogodišnjeg župnika don Ante Močiboba, među prezimenima darovatelja nalazim i nekoliko prezimena iz Bosne, izradila ih je lani prerano umrla pulska kiparica, slikarica i keramičarka Marina Orlić Celija. Smio bih se zakleti da je i na onom svijetu ponosna na njih i da se blago osmjehne kad zasvjetlucaju na mjesečini.

Ulazim i u predvorje zgrade Općine, i nije uzalud, vidim moćan kip žene. Ne znam ni ko je žena, ni je li original ili replika, ali je, eto, vrijedilo poviriti. Prije nego zasjednem odmoriti se na klupi ispod bujne ladonje, čitam poduži tekst na spomen-ploči don Luki Kircu (1860.-1931.) na zgradi župnog ureda: stigao je biti ne samo svećenik i župnik, već i borac za prava istarskih Hrvata u doba nasilne talijanizacije Istre, saborski zastupnik, prosvjetitelj i pučki tribun, povjesničar i pisac, zatvaran, interniran i proganjan na druge načine. Uza sve to, smatra se, kako stoji na ploči, i utemeljitelj turizma u Medulinu! E, sad, kako to? Kirac je, u ona davna vremena dok su se još slala pisma jedno poslao nekim češkim novinama, nahvalivši Medulin, da bi malo zatim, ponukana člankom, skupina Čeha stigla vidjeti ono o čemu je pisao.

Još jedan iz tog roda, Neven Kirac Mihacov, „skojevac i revolucionar“, zaslužio je spomen-ploču na rodnoj kući , a na nadvratniku kuće uklesano je talijanizirano ime njegovog pretka Mije, Michele Chiraz, i godina 1880. 

Dr. Ivan Zuccon (1868.-1928.), pravnik i političar, puno života i energije potrošio je na borbu za borbu protiv siromaštva i za prava, kako ono kažu, „običnog čovjeka“. Plemenito, ali će ga povijest ponajprije pamtiti kao autora istarske himne Krasna zemljo, Istro mila. Da je napravio samo to, zaslužio je kip, i to u prirodnoj veličini, i to ispred rodne kuće.

Nađe se na Placi i oko nje još poneki detalj vrijedan pažnje, a ostaje mi, vidjeh ga kad prođoh autom, prići i spomeniku poginulim borcima NOR-a, obilježenom krugovima s pomalo patetičnim revolucionarnim parolama i imenima poginulih, među kojima je najviše Kiraca, Lazarića, Grakalića, Lorencina i Radoševića.

Nije da se ne bi imalo još, nisam, recimo, „dobacio“ do još nekoliko crkvica, ali uvijek ima preče od prečeg. Ovaj put je to preče kava s prijateljicom Tihomirom, na kojoj će nam se pridružiti i Drago. Sve troje smo generacija, zajedno pohađali osnovnu školu, valja nam se, dok nas Medulin grli sa svih strana, prisjetiti nekih davnih dana, a možda doznam i još što novo o gradu u kojem pijemo kavu pa mi posluži za neki budući dolazak…